Stvoreni smo da nebo dosegnemo – ne zanemarimo se na putu

21. NEDJELJA KROZ GODINU

 (C-2019)

Poznato je da su se redovito oko Isusa okupljala velika mnoštva ljudi. Činili su to iz raznih razloga: jedni su dolazili iz znatiželje da čuju što će Isus govoriti, pa možda i koje čudo učiniti… drugi su se tu posve slučajno našli pa su se priključili mnoštvu… znamo da je bilo i ljudi koji su vrebali hoće li Isus reći što takvoga da ga mogu optužiti: bilo pred vjerskim bilo pred državnim poglavarima. Dakako, bilo je i onih koji su sa zanimanjem i poštovanjem slušali ono što je Isus govorio.

Upravo jednog takvog ozbiljnog slušatelja Isusovih riječi susrećemo u današnjem evanđelju. Evanđelje mu ne spominje ime – jednostavno kaže da je to bio ‘netko‘ – pa nas tako neizravno poziva da i svatko od nas, danas ovdje okupljenih oko Isusa, može biti taj ‘netko‘. Očito je taj ‘netko‘ iz današnjeg evanđelja ozbiljno slušao Isusa: njegove pozive, poticaje i ukore na ljudska ponašanja u životu. To što je čuo potaklo ga je na pitanje ‘je li malo onih koji se spasavaju‘? Isus ne odgovara nekim određenim brojem, nije rekao ni da li ih je puno ili malo, nego je rekao kako su ‘uska vrata‘ kroz koja se ulazi među te ‘spašene‘.

Posjetitelji raznih priredbi u dvoranama ili na velikim stadionima znaju da se prije ulaska u veliku dvoranu i još veći stadion ipak ulazi kroz uska vrata. Na tim vratima se provjerava ulaznica i predmeti koje netko sa sobom nosi. Dakle ne može ući svatko tko bi htio i ne može sobom nositi sve što želi.

Onda Isus govori jednu prispodobu o dolasku na gozbu. Očito je domaćin dočekivao goste na vratima kuće, razmještao ih na njihova mjesta, i onda je ‘zaključao vrata‘. Nije ih samo zatvorio nego baš zaključao! I da je to posve ozbiljno učinio potvrđuju njegove riječi zakašnjelim gostima: „Ne znam vas odakle ste!“ Nije nam poznato zašto su ti gosti došli tako kasno: jesu li bili nečim spriječeni ili su jednostavno bili nemarni – jednostavno su bili odbijeni. Ti zakašnjeli i odbijeni gosti probat će ga uvjeriti: da se znaju od prije, jer su poneki put s njim zajedno jeli i pili… žele se pohvaliti i kako su ga slušali dok je po trgovima naučavao. No, budući da te njihove riječi nisu smekšale domaćina i nije im otvorio vrata, očito su ti ljudi bili tek usputni i površni pratitelji domaćina. Nisu bili dovoljno njegovi da bi ih pustio na gozbu.

Iz te zemaljske ljudske gozbe Isus u evanđelju odmah prelazi na ‘nebesku gozbu‘ kad spominje starozavjetne pravednike: ‘Abrahama, Izaka i Jakova i sve proroke‘ na toj gozbi. Dobro je zapaziti kako se vječni život u nebu dosta često u Bibliji uspoređuje s gozbom. U ona stara, za mnoge i mnoge ljude, oskudna vremena, gozba je bila vrijeme uživanja i bezbrižnosti: bilo je jela i pića, bilo je i zabave – svega onoga što se je tako rijetko u običnom životu imalo. Nama danas gozba ni približno ne znači ono što je u tim davnim oskudnim vremenima značila za najveći broj ljudi.

I svi Isusovi učenici su predviđeni biti na toj nebeskoj gozbi: u tom probranom društvu. Ipak, premda su pozvani i predviđeni, oni sami sebe mogu spriječiti, isključiti se načinom svoga života, da ipak ne budu pušteni u to probrano društvu nebesnika. Dakle je poruka poprilično jasna: jednom za ljude postane kasno poželjeti i postići vječnost neba. To bude osobito tužno i promašeno zato što su postojali svi uvjeti da se postigne radost neba: imali su životne sposobnosti i životne okolnosti za to, imali su i Božje nadahnuće i potporu vjerničke zajednice… pa su ipak po svojoj slobodnoj volji to sve odbacili.

Još je starozavjetni prorok Izaija pisao da sve ljude Bog dobro poznaje: njihova djela i njihove namjere. Dakle pred Bogom nema muljanja, nema lažnih isprika. Jedino vrijedi žaljenje i kajanje za grijehe. Međutim je velika opasnost ako netko cijeloga života ni na koji način nije mario za Boga, da se niti u zadnjim trenucima svoga života na zemlji ne sjeti Boga zamoliti za oproštenje. To se u naše vrijeme događa mnogim umirućima: ni pred skoru smrt ne traže pomirenje s Bogom jer s Bogom nisu računali ni dok su živjeli. Članovi obitelji imaju ispriku da nisu htjeli teškom bolesniku predložiti ispovijed kako ne bi on pomislio da će umrijeti. No, pa ipak je svejedno umro. Da se je ispovjedio i primio bolesničko pomazanje, možda bi ta smrt bila u dubini njegove duše lakša. Pa tako je konačno i u našem običnom životu: ako s nekim ljudima nemamo nikakve kontakte, onda ih se ne sjetimo ni onda kad bi se trebali s nama veseliti ni onda kad bi nam mogli pomoći.

I za kraj razmislimo malo o poruci Poslanice Hebrejima u kojoj sveti pisac, nadahnut Duhom Svetim, piše da sve životne nevolje koje čovjek ima nisu nikakva Božja kazna nego zapravo Božji način odgajanja ljudi. Sveti pisac piše da i kod ljudi ‘isprva ni jedno odgajanje nije radost nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi plod pravednosti‘. Svi roditelji i odgojitelji znaju kako je teško odgajati: jer se djeca i mladi bune na zapovijedi i zabrane koje im se upućuju. No, dobro odgojeni na kraju budu na radost i samima sebi i onima koji su ih odgajali.

Tako i Bog ljude odgaja po nevoljama kako bi se lakše sjetili da nisu sami sebi dosta, da nisu ni slučajni putnici na ovome svijetu nego da su Božji stvorovi predviđeni da stignu na nebesku gozbu. Zato i mi putujmo kroz ovaj život, u Božjem društvu i s našim bližnjima, tako da nebesku gozbu postignemo: da se pred nama ne zaključaju vrata. I – sve smo postigli.