Susret s Isusom mijenja ljude
31. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2022)
Mnogi od nas ovdje nazočnih sjećamo se od ranije događaja opisanog u današnjem evanđelju: bogati nad-carinik Zakej penje se na drvo na ulici svoga grada sa željom da vidi Isusa. Pazimo: on je postariji čovjek kojemu baš ne priliči penjati se po drveću na ulici… k tome je u jednoj državnoj službi u vrijeme rimske okupacije: ubire takse i poreze zbog čega ga sugrađani mrze. Ovo penjanje na drvo na ulici grada gdje ga svi poznaju dodatni je razlog da ga mrze i otvoreno ismijavaju. Zakeju to sve očito nije važno – njemu je važno samo jedno: vidjeti Isusa! Niski rast ga je u tome sprječavao jer je oko Isusa bilo mnoštvo ljudi. Naime, tada nisi mogao drukčije čuti Isusa nego biti u njegovoj blizini – nisu mediji sutradan javljali što je Isus negdje rekao ili učinio. Penjanje na drvo pokazuje da je bio snalažljiv i poduzetan: ono što hoće, on i ostvari. Da, takvi su poduzetni ljudi. Oni nisu trajna nezadovoljna gunđala, oni se založe u postizanju cilja.
I, onda, ne samo da je ostvario svoj prvotni cilj: da vidi Isusa, nego se taj Isus nudi njemu za gosta. I on je sav radostan. Jesmo li zamijetili opreku ovog događaja: carinik Zakej se raduje što mu Isus dolazi u kuću, a okupljeni ljudi mrmljaju što Isus ide k njemu. Židovi koji su imalo do sebe držali nisu se javno družili s carinicima: namrgođena lica platili bi što su morali i brzo se od carinika udaljili. Potajno su mogli i surađivati.
Zakej se nikako nije mogao nadati da mu Isus dođe u kuću… za njega je krajnji doseg bio: samo vidjeti Isusa. A valjda zato što je puno toga već prije o Isusu čuo: i što Isus govori i što Isus čini. I jedno i drugo bilo je posve drukčije negoli su govorili i činili drugi vjerski učitelji židovskog naroda. I onda se zbiva nešto nečuveno i zadivljujuće: Zakej ustaje od stola i pred svima u kući svjedoči o svojoj dubokoj nutarnjoj promjeni. Od angažiranog skupljača taksi i poreza on postaje velikodušni djelitelj svojih dobara. Polovicu svoga imanja daje siromasima i četverostruko vraća svima koje je u čemu prevario. Inače je zakonska obveza bila: vratiti tro-struko. Dakle, nije Zakej glumio radost pred Isusom, Zakej se je stvarno duboko promijenio. Oni ljudi iz mnoštva vjerojatno su od druženja s Isusom otišli svojim kućama i za svojim poslovima onakvi kakvi su toga dana i došli u Isusovu blizinu. Za njih se ništa bitnoga nije dogodilo: kakvi su bili, takvi su i ostali. A mogli su se veseliti što je jedan takav, za njih grešan i problematičan čovjek, postao drukčiji, posve drukčiji. Od zauzetog skupljača postao je velikodušni djelitelj. Sad je imao manje materijalnih dobara – ali još uvijek dovoljno – ali je imao više prijatelja, makar samo među onima kojima je podijelio dio svojih dobara
I Isus je to zamijetio pa je rekao: „Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov!“ A Isusa se ne može prevariti, pred Isusom ne možeš nezamijećen glumiti. Iskreni susret s Isusom mijenja ljude. To je Isus i rekao u zadnjoj rečenici današnjeg evanđelja: „Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!“ Toga dana u Jerihonu Isus je spasio jednog čovjeka: po-stao je siromašniji na zemlji i bogatiji u nebesima za vječnost.
A starozavjetni pisac Sirah nam je danas poručio da je za Boga i pred Bogom sve na ovom svijetu ‘kao zrnce praha… i kao kaplja rose‘. Neshvatljiva je ta Božja veličina za nas ljude. Za nas su velike kuće i drveća, još veće su planine, a svemir već potpuno nadilazi moći našeg shvaćanja i predočavanja. Zapravo svi znanstvenici, koji nisu ‘našpanani’ protiv Boga, vele da u svemu svom radu tek ‘tapkaju u mraku’ i da su sva otkrića i postignuća zapravo samo mali dio neslućene veličine i kompliciranosti materije i života. A za Boga je to sve samo ‘zrnce praha i kaplja rose’.
A onda prorok Sirah veli da taj veličanstveni Bog vodi posebno brigu za ljude, osobito za ljude u nevolji. Zapravo, kaže, Bog voli sve što postoji… jer kad ne bi to volio, pa onda jednostavno to ne bi ni stvorio. Prorok Sirah je još točniji i izravniji kad kaže da zapravo ništa ne bi postojalo kad Bog to ne bi htio. Drugim riječima: nije Bog jednom stvorio svijet i ljude i onda otišao na dugi odmor, negdje tamo daleko, i posve je nezainteresiran za taj stvoreni svijet. Bog nije jednom stvorio, nego ustvari trajno stvara i podržava u postojanju. Osobitu brigu Bog Stvoritelj vodi o svojim najvrjednijim stvorenjima: nama ljudima. Nekako onako, blijedom slikom rečeno, kao što i roditelji vode brigu o svojoj djeci i onda kad su ona već velika, i onda kad ih ta djeca više ne trebaju… i onda kad ih ta djeca možda niti ne poštuju. Roditelji ipak ne mogu posve ‘dići ruke’ od svoje djece dok god su živi na ovome svijetu. Dakako, tu ima i raznih grubih i ružnih iznimaka. Zbog manjkavosti ljudske naravi nastale kao posljedice istočnog grijeha ljudi mogu biti i zli i dobri. U Božjoj ljubavi prema ljudima nema iznimaka, nema nevoljenih ljudi, ima samo od ljudi neuzvraćenih ljubavi prema Bogu – a to se prepoznaje u ponašanju prema bližnjima. Ne može se ljubiti Boga, a mrziti čovjeka, mrziti bližnjega. Već smo više puta čuli da će mjerilo vrijednosti našega života pri prijelazu u vječnost biti to: kakvi smo bili prema našim bližnjima. A nedjeljni susreti s uskrslim Isusom nam pomažu da znamo kako se ponašati i da imamo snage to i činiti.
