Sv. Stjepan nas poziva na svjedočku vjeru
SVETI STJEPAN
(A-2016)
Kako je to došlo naglo: jučer smo slavili rođenje Djeteta, a već danas slavimo čovjeka koji je za to Dijete umro. Umro je na neobičan način, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju: svjedočeći za Isusa i s molitvom na ustima za svoje ubojice. Svi mi znamo: taj čovjek je sv. Stjepan čiji blagdan danas slavimo. Vjernici se dive sv. Stjepanu što je imao snage ostati vjeran Isusu Kristu i onda kad je to bilo teško, kad je zahtijevalo žrtvu, najveću žrtvu: vlastiti život. Nevjernici se mogu čuditi: što je bilo tom čovjeku pa mu je taj Isus bio toliko važan da javno za njega svjedoči i onda kad je vidio da to ljude smeta i da ih nervira, jako iz nervira. Pa mogao je pred ljudima odreći se Isusa, onda doći doma i dalje biti vjernik u tišini svoja četiri zida. Baš onako kako i danas savjetuju nama vjernicima: budite tihi i ne uznemirujte one koji ne vjeruju! U još ne tako davnim vremenima vjera je bila ozbiljan, praktički nepremostiv jaz za dobivanje iole važnije službe u društvu, bez obzira na sposobnosti i kvalitete čovjeka. Pa još i danas to mnogima izgleda normalno: ateističke ideje i vrijednosti možeš slobodno iznositi, za njih se zalagati, organizirati povorke ovog i onog predznaka… ali vjerničke ideje i vrijednosti se ne smiju. I zanimljivo je kako su i danas, a zapravo i kroz cijelu kršćansku povijest, grubi i nasrtljivi ti borci protiv kršćanske vjere.
Eto, tako je bilo i u vrijeme mučenika Stjepana. On je samo govorio, svjedočio je što vjeruje i što vidi… nije nikoga tukao, nije nikoga prisiljavao… ali su njegovi protivnici bili nasilni, i to nasilni do krajnosti: ubili su čovjeka kojega nisu mogli slušati. Nisu mogli slušati to što im govori. A imali su i manje grubo rješenje: mogli su se samo malčice odmaknuti od njega, ne daleko jer tada nije bilo megafona i nije mogao sv. Stjepan glasnim govorenjem ometati ljude u njihovom životu i radu.
No, dok kao kršćani danas slavimo sv. Stjepana prvomučenika valja nam se zapitati: koliko smo mi vjerni u svojoj kršćanskoj vjeri?! Koliko nam je ona važna? Dakako, i danas ima većih i manjih pokazatelja te važnosti na osobnoj i društvenoj razini. Valjda jedan od najbanalnijih pokazatelja jest nedjelja: koliko je ona Dan Gospodnji, tj. dan Isusova uskrsnuća, a koliko je to rezervni dan za obavljanje poslova nedovršenih preko tjedna… koliko je to dan kupovine svega i svačega što se je sasvim komotno moglo kupiti i preko tjedna …? I ne vrijedi opravdanje da su trgovine svejedno otvorene: išli mi kupovati ili ne… jer ako samo dva tjedna kršćani ne bi išli kupovati, trgovine bi se ubrzo zatvorile. Naime kršćanima se izjašnjava više od 80% ljudi naše Domovine, pa bi onda drastično pao i broj nedjeljnih kupaca. Naravno da sam o tome već govorio i govorit ću dokle god bude takvo stanje. Jer ovo je vrlo uočljiv, a k tome i tako lako primjenjiv način svjedočenja svoje vjere.
Sv. Stjepan prvomučenik je uzor i primjer ozbiljnosti kršćanske vjere u njegovom životu. Mogao je tako činiti i živjeti jer je vjerovao da je uskrsli Krist vrijedan poštovanja i da je uskrsli Krist temelj i jamstvo i njegova uskrsnuća. Vjerovao je Isusovim riječima da ‘tko izgubi život poradi njega i evanđelja, zadobit će vječni život‘. Jakost i vrijednost njegove svjedočke vjere vidi se i po tome da ga se mi spominjemo i slavimo i 2.000 godina nakon njegova života i mučeničke smrti. Da se pokunjio i ‘otišao doma‘ nitko ga ne bi zapamtio, ne bismo ni mi danas znali da je uopće živio.
Zato neka sv. Stjepan i u nama pobudi želju i jakost da ljudima s kojima živimo i barem prvim generacijama koje za nama dođu, ostavimo dobre primjere kršćanskog života. Jednostavno, svijet, naš mali svijet u kojem smo živjeli morao bi poslije nas biti nešto ljepši i bolji negoli da nas u tom malom svijetu nije ni bilo. Takvim svjedočkim životom i mi ćemo nakon prolaznog života steći vječni život u Božjem društvu i u društvu sv. Stjepana i tolikih drugih svetaca i svetica. U nebu se mi našli.
