Sveti Josip – čovjek povjerenja

SVETI JOSIP

(B-2015)

Sveti Josip, kojega danas slavimo, je svetac koji ništa posebnoga nije učinio, ali je učinio sve što je trebao. Tako on može baš svakom čovjeku biti nadahnuće i uzor: da u svom poslu, u svom zanimanju, učini sve ono što treba činiti – a da pritom ne mora ništa posebnoga učiniti. Podsjećam i sebe i vas na ono već nam poznato: u Svetom pismu nije zabilježena niti jedna jedina njegova riječ, zabilježena su samo djela. Prvo zabilježeno Josipovo djelo bilo je kad je uzeo k sebi za ženu svoju zaručnicu Mariju unatoč nerazumijevanja njezina skorog majčinstva. Istina je da se je iz toga najprije htio elegantno izvući, ali se je na Božju intervenciju preko anđela ipak spremno uključio u Božji plan. Vrlo brzo nakon toga morao je opet učinkovito djelovati: s djetetom Isusom pobjeći u inozemstvo, u Egipat, da spasi Djetetov život kojemu je zaprijetio grozni plan kralja Heroda. Kod ovog spašavanja života djeteta Isusa sveti Josip nije ništa ni promišljao ni zapitkivao – jednostavno je po anđelovu naputku djelovao. A onda je po povratku u Nazaret Isusa kao čovjeka odgajao i u život upućivao. Ništa posebnoga nije učinio, a stvarno je učinio sve što je trebalo.

Tako se je sv. Josip u svom djelovanju priključio iznimnim ljudima koje spominje Biblija Staroga zavjeta. Današnja misna čitanja spominju dvojicu takvih izvanrednih Božjih suradnika: kralja Davida i pravednika Abrahama. Kralju Davidu je zbog njegove vjernosti Bogu bilo obećano rođenje potomka čije će kraljevstvo biti vječno. Da se pritom nije mislilo na tjelesne potomke kralja Davida vidljivo je po tome što Biblija bilježi rođenje i smrt njegovih tjelesnih potomaka. Davidovi sinovi i unuci su se rodili i umrli, a da nisu uspjeli vječnim sačuvati kraljevstvo. A opet ni kasniji sveti pisci Biblije nisu izbacili to Božje obećanje kralju Davidu kao neostvareno. Nisu sveti pisci mislili da moraju sačuvati obraz Bogu, da Bog nije lagao kralju Davidu, nego su i dalje prenosili to obećanje s uvjerenjem da će sigurno biti ispunjeno, ali očito na neki drugi način. I onda je Bog pozvao Josipa da se on uključi u ispunjenje tog obećanja. A to zato jer je Josip bio od Davidovih potomaka pa je onda i Isus preko Josipa bio zakonski ‘Davidov potomak‘. Čudan je i zanimljiv Bog u svom djelovanju među ljudima: premda je svemoguć, i sigurno bi mogao sve napraviti bez čovjekove suradnje, Bog ipak želi čovjekovu suradnju, čovjekov angažman. Tako je zapravo svaki čovjek počašćen što ga Bog želi za svog suradnika; počašćen je što ga Bog ‘treba’ kao da bez njega ne može. I svakoga od nas treba: i mene i tebe.

Apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima – čiji smo odlomak slušali kao današnje 2. misno čitanje – piše o još jednom izvanrednom Božjem suradniku u dugoj ljudskoj povijesti: o starozavjetnom pravedniku Abrahamu koji je kroz svoj život kročio s nevjerojatnim povjerenjem u Boga. Apostol Pavao piše da je Abraham jednostavno vjerovao Bogu u ‘nadi protiv svake nade‘. Koju i kakvu je to nadu imao Abraham? Nadao se ispunjenju Božjeg obećanja da će biti ‘otac mnoštva naroda‘. I ne bi to bila neka jako posebna nada da Abraham nije zašao već u starost, u životnu dob, u kojoj se više ne rađaju djeca – a on još uvijek nije djeteta imao. I s tom svojom nevjerojatnom nadom nije mogao kod Boga ostati neuslišan: rodio mu se sin Izak. Nedavno smo na nedjeljnoj sv. misi čuli da je onda i tog svog sina Izaka htio žrtvovati Bogu u čast. I samo je posebna Božja intervencija po anđelu spasila život Izaku. I premda je kasnije Izakovo potomstvo bilo brojno, ipak je Abraham postao ‘ocem naroda‘ ne po tjelesnoj brojnosti ljudi koji su rođenjem potekli od njega, nego po vjerničkoj brojnosti onih koji se u svom životu oslanjaju na Boga. Tako je Abraham postao ocem svih onih ljudi koji Bogu vjeruju i onda kad im mnoge životne okolnosti govore da ‘od toga neće biti ništa‘.

I današnji slavljenik sv. Josip je već mogao pomisliti da od njegova braka sa zaručnicom Marijom neće biti ništa, jer će je on potajno otpustiti da se ne mora brinuti o Djetetu koje nije njegovo, ali je onda prihvatio svoju ulogu u Božjem planu jer, valjda, jednostavno nije mogao ‘Boga razočarati‘. Kad ga Bog tako zove – kako da mu rekne: ne?! I tako je sv. Josip pomogao da Isus bude zakonski ‘Davidov potomak’, pomogao je da se tako ispuni obećanje kralju Davidu preko proroka Natana, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju.

Valjda i svatko od nas ima neke svoje planove: stariji kratkoročne a mlađi dugoročne, i trudimo se te planove ostvariti. Što je čovjek stariji i životom iskusniji to mu je sigurno lakše primijetiti da ima neispunjenih planova, ali također primjećuje da ipak nije zbog toga ostao u nečemu prikraćen. Nekad smo zbog tih neispunjenih planova bili duže a nekad kraće nezadovoljni, možda čak mrzovoljni i ljutiti, a onda je život pokazao da za životno zadovoljstvo i nisu trebali biti ispunjeni svi naši planovi. Sigurno je i sada netko od nas nezadovoljan i nesretan što mu se nije ispunio neki plan, ali možda samo treba proći još nešto vremena da uvidimo kako to i nije nevolja i nesreća za nas.

Da, u vječnosti će nam sve biti posve jasno i razumljivo… ali mi moramo izdržati na ovom svom putovanju prema vječnosti. Neka nam sv. Josip bude nadahnuće i primjer kako mijenjati svoje planove, kako i Božje planove prihvaćati kao svoje. I onda ne trebamo nešto posebno učiniti, ali učinimo  ono što trebamo učiniti.