Tako smo Bogu važni da neće bez nas

BLAGOVIJEST

(B-2015)

         Na poprilično različite načine u misnim čitanjima današnjeg blagdana prenosi nam se ista poruka: Bog se brine za svoj narod. Najprije nam je Božja briga za ljude pokazana preko proroka Izaije koji govori kralju Ahazu da se u upravljanju svojim kraljevstvom osloni na Boga: neka od njega zaište rješenje problema svoga kraljevstva. Čuli smo kako je kralj Ahaz potpuno nezainteresiran za Božje rješenje, ‘nehajni‘ je za Božju inicijativu. Samouvjeren u svoju pamet i snalažljivost on nije ni htio ‘pitati Boga‘, jer onda bi bio nekako obvezan ‘po Božjem i postupiti‘. Ovako će on radije ‘po svome‘ uz jednostavnu ispriku: da bolje nije znao ni mogao. Često mi ljudi tako postupamo u svome životu: tako dugo se ‘ne sjetimo‘ Boga dok nam u životu ne zagusti: onda tek pitamo Boga zašto se to tako nama dogodilo. A korijen i početak toga i takvog događanja zbio se davno prije našeg pitanja!

A Poslanica Hebrejima navodi kako su ljudi raznim žrtvama htjeli ‘Boga udobrovoljiti‘ nakon učinjenih grijeha. Zato su Židovi Starog zavjeta prinosili mnogobrojne žrtve…, a onda je Bog sam na sebe preuzeo grijehe ljudi, sve grijehe svih ljudi, uz ponudu opraštanja grijeha svima koji se za grijehe kaju. To preuzimanje ljudskih grijeha dogodilo se u trpljenju samoga Boga na križu, trpljenju koje su Bogu priuštili grešni ljudi. I umjesto da ‘po ljudski‘ Bog ljudima vrati ‘milo za drago‘ Bog postupa ‘božanski‘: prašta grijehe. I to Bog čini žrtvom samoga svoga Sina Isusa. Nešto slično kao kad dijete ne može nadoknaditi učinjenu štetu, pa onda tu štetu nadoknade roditelji, i to iz čiste ljubavi prema djetetu. Tako je i Bog po Isusu, koji je postao jednim od ljudi, iz čiste ljubavi prema ljudima, podnio veliku žrtvu tako da može sve grijehe oprostiti ljudima.

A da bi ljudi mogli bolje čuti, vidjeti i razumjeti Boga, on je u Kristu postao čovjekom: sveo je Bog samog sebe na razinu ljudskih očiju, ušiju i usta. Početak Božjeg ulaženja u svijet ljudi zbio se malom gradiću Nazaretu, do tada ni po čemu posebno poznatom, i to po djevojci Mariji, do tada običnoj zaručnici iz naroda. Nadahnut Duhom Svetim evanđelist Luka opisuje taj događaj u Nazaretu, kako smo ga čuli u današnjem evanđelju. Čuli smo da to i nije išlo baš ‘glatko’ nego je Božja ponuda djevojku Mariju potakla na pitanje: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ Odgovor je bio po sebi vrlo jednostavan: jer Bogu ništa nije nemoguće! Taj događaj slavimo danas, blagdanom poznatog nam imena: Blagovijest.

Blagovijest je blagdan Isusova začeća, točno devet mjeseci prije Božića, blagdana Isusova rođenja. Kako se je to zbilo pripovijeda nam današnji odlomak evanđelja. Bog je izabrao nazaretsku djevicu Mariju da bude majkom Božjeg Sina Isusa, a anđeo Gabrijel je bio božji poslanik da to Mariji priopći. Događaj današnjeg blagdana prerastao je među kršćanima u molitvu ‘Anđeo Gospodnji‘ koju molimo triput dnevno, najčešće uz poziv zvona s naših zvonika. Usput rečeno: ta se molitva može moliti i onda kad ne čujemo zvona… zvona su samo podsjetnik da se tog događaja sjetimo: na početku, približno na sredini, i onda na kraju svakoga dana. Tako nas ova molitva triput na dan podsjeća na Božju odluku da bude s ljudima na ljudski način: po Čovjeku kojega je Marija trebala roditi da bude Spasitelj ljudi. Važno je zamijetiti da je za ostvarenje tog Božjeg plana trebala pozitivna odluka djevojke Marije. Marijin pristanak na Božju ponudu izrečen je riječima: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.“

Nije nam teško shvatiti da su riječi ove poznate molitve zapravo ključne rečenice razgovora anđela Gabrijela s Marijom. Dok triput na dan molimo ovu molitvu podsjećamo se i izričemo svoju vjeru da je ‘Bog postao dijelom naše ljudske stvarnosti‘. Ta molitva nas triput dnevno poziva da i mi vodimo ‘razgovor s Bogom‘, i da svojim odgovorom, po djelima koja činimo, Bog bude nazočan u našem životu: na pomoć nama i našim bližnjima. Kao što je po Marijinom pristanku da rodi Isusa, Božjeg Sina, taj Bog postao vidljiv ljudskim očima, tako bi i po našem načinu življenja, po našim djelima, Bog trebao postajati sve vidljiviji našim bližnjima s kojima živimo svoju svakodnevicu.

Pritom nas ne smije biti ni strah ni sram ‘pitati Boga‘ kako je on to namislio da mi za njega u ovom svijetu svjedočimo. Možda tako da nas naši bližnji ne moraju dugo ‘moljakati‘ da im pomognemo… možda tako da nas je teško rasrditi, a lako se nakon srdžbe opet pomirimo… možda tako da uspijevamo naći i volje i vremena za nedjeljno sudjelovanje u sv. misi… možda tako da uspijemo nedjeljom ne ići u trgovinu, makar je ona otvorena… To su samo neki konkretni primjeri, a posve sigurno ima još mnogo primjera kako naše nasljedovanje Krista može biti primjetljivo i na korist nama i našim bližnjima.

Ma smijemo mi, i u tim i u drugim primjerima, i pogriješiti, i to nije ‘kraj svijeta‘ niti posvemašnja negacija naše kršćanske vjere, ali treba biti prepoznatljivo naše nastojanje da ostavljamo ‘kršćanski trag života‘ u našoj okolini. Uz molitvu ‘Anđeo Gospodnji’ uspostavlja se trajni razgovor između nas vjernika i Boga, da bismo znali kako u konkretnim prilikama svjedočiti svoju vjeru… i da bismo imali snagu to činiti. Zanimljivo je da mnogi vjernici kažu, a još mnogo više ih misli, kako to i nije posebno teško, ali… ali i dalje ništa ne poduzimaju da ‘to što nije teško‘ i ostvaruju. Molitvom ‘Anđeo Gospodnji‘ mi se, triput dnevno, podsjećamo da je stvarno ‘Bog s nama‘ u našoj svakodnevici, da bi onda malo pomalo postajali sve sposobniji ‘biti Božja stvorenja‘ po ‘tragu dobrote‘ koji iza sebe ostavljamo.

Znao je Bog da Mariji neće biti lako prihvatiti ovu ponudu, pa joj preko anđela Gabrijela poručuje: „Ne boj se, Marijo…!“ Jednako tako, to isto, i nama Bog govori svakoga dana: ne boj se, Marijo, Katarino…, Josipe, Ivane, Petre, Dejane… jer je tvoj život u Božjim rukama. Ako je Bog dao križ trpljenja, dat će i jakost njegova nošenja. Puno puta nošenje križa života nije moguće bez pomoći Božje. Pritom se ne smijemo bojati ‘pitati Boga‘ u nedoumicama života: ‘kako će to biti‘, ‘kako ću to izdržati‘… jer je i Marija pitala: „Kako će to biti?“ Kad je Marija u odgovoru čula da ‘Bogu ništa nije nemoguće‘, povjerovala je u tu stvarnost i prihvatila Božju ponudu. Nakon prihvaćanja Božje ponude nije dalje sve išlo ‘glatko‘: anđeo je otišao od nje, a ona je morala nastaviti živjeti ‘novu stvarnost‘.

Jednako tako i mi nakon molitve trebamo nastaviti svoj život sa svim njegovim obvezama i poteškoćama. Bit će i dalje sve ‘tako isto‘, a opet ‘tako drukčije‘. I živjet ćemo novu stvarnost u istom životu.