Tijelovo nas poziva na kršćansku prepoznatljivost u svijetu

TIJELOVO

(B-2018)

 Mi ljudi koristimo razne načine da bismo nešto: rekli, pokazali i dokazali i ‘na svoju stranu‘ pridobili. Pritom mnogi žele biti uvjerljivi tako da koriste ‘jake‘ riječi, neki drugi tako budu jako bučni, neki opet koriste razne pomodarske načine da bi bili suvremeni i ‘napredni‘. Ne tako rijetko se pokazalo da što je nešto bilo bučnije, blještavije i modernije, to je bilo više laži i osobne koristi skriveno u svemu tome.

Ima pak JEDAN koji se je nevjerojatno snizio, doslovce ponizio, da bi ljudima došao što bliže. Taj JEDAN je Bog, Bog koji se u Isusu toliko snizio da je došao na razinu ljudskih očiju, ušiju i opipa. Tako su ljudi doslovce mogli Boga u Isusu: vidjeti, čuti i opipati. I ne samo da se je toliko snizio nego se je doslovce i ponizio dopustivši da bude ‘uvršten’ među razbojnike. U svom poniženju Bog je u Isusu išao do krajnjih granica, do žrtve života. I to na način koji je u sebi nosio veliku tjelesnu muku i ogromnu duševnu sramotu. Da je to bila velika tjelesna muka vidi se po tome što su na križ raspinjali ljude izvan grada, iza debelih gradskih zidina, kako ljudi u gradu ne bi morali slušati zapomaganja i jauke onih koji su bili na križu raspeti. Kolika pak je bila sramota završiti na križu vidi se po tome da su nerijetko takve ljude trebali pokapati o ‘trošku zajednice’ jer se obitelj i rodbina nisu htjeli javiti da je to njihov pokojnik. A Isus je s križa stavljen u grob bogatog Nikodema, čovjeka koji je u Isusu prepoznao nekog velikog i važnog za ljude.

Proslava današnje svetkovine TIJELOVA pokazuje nam da je taj Isus doista netko velik i važan za ljude. To što je nazočan u posvećenoj hostiji – dakle u kruhu – koja se gotovo i ne vidi u pokaznici, pokazuje nam njegovu nenametljivost prema ljudima. Tu ga prepoznaju oni, samo oni, koji su ‘otvorenog duha‘ povjerovali njegovim riječima: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ I danas je on ovdje među nama i s nama. Sam po sebi je praktički nezamjetljiv, tek u posvećenoj hostiji, ali želi biti itekako zamjetljiv po nama kršćanima gdje god mi bili: gdje god mi živjeli, gdje god mi radili.

Današnja tijelovska procesija hoće pokazati da nas ima, da Isus i ovdje i sada ima svoje učenike koji ga nastoje slijediti. Pritom je posve nevažno koliko smo visoki i koliko smo teški, posve je nevažno u kojem mjestu živimo i kojim se poslom bavimo… važno je i jedino važno: koliko smo kršćani tamo gdje jesmo i u onome čime se bavimo! E, to je važno. Tu ne bismo smjeli zatajiti u bitnim vrednotama kršćanske vjere. Pritom je najmanje koristi od nas kršćana ako se samo žalimo i ako samo kukamo nad svijetom, nad grubostima i nepravdama koje ljudi čine ljudima. I ne trebamo maštati što bismo mi činili: kad bismo bili na tome i tome mjestu, u toj i toj službi, u tim i tim mogućnostima. Jer, na tom mjestu nismo, u toj službi nismo, i te mogućnosti nemamo – ali tamo gdje jesmo, u službi koju imamo i u mogućnostima s kojima raspolažemo – e, tu trebamo biti aktivni. I za to, i samo za to, smo odgovorni. Ako pak odgovorni, onda i krivi ili zaslužni.

Dakle, Isus ipak nije i ne želi biti nazočan među svojima do konca svijeta samo u posvećenoj hostiji nego baš po svojim ljudima, nama kršćanima. A posvećena hostija nam treba postati i biti duhovna hrana da možemo što više i što bolje nasljedovati Isusa unoseći u svoj ‘mali svijet’ Isusove vrijednosti. Da, u svoj ‘mali svijet’. Ne na svjetskoj razini, ne niti na državnoj razini, nego baš tamo gdje jesmo. Tamo gdje jesmo, tamo smo odgovorni pa zato i zaslužni ili krivi za stanje našega ‘malog svijeta’. I kad mnogi Isusovi učenici, kad mnogi kršćani, poboljšaju svoj ‘mali svijet’ to će onda i ‘veliki svijet’ uistinu postati bolji i ljepši za život ljudi. Kao kad se malena zrna pšenice, ili još manja zrna pijeska, sipaju jedno na drugo, uskoro nastane najprije malena pa onda sve veća i veća hrpa. Samo ne smijemo posustati u ‘nasipavanju‘: ne samo pšenice ili pijeska nego u ‘nasipavanju‘ dobrote i dobrih djela u ovaj naš maleni svijet: da tako dobra djela postanu i dio velikoga svijeta.

Valjda nam često ponestane i snage i volje na taj način ‘biti kršćanima‘, i tako biti korisni ovome svijetu, jer se premalo s Kristom družimo: i po molitvi i po svetoj hostiji. A oboje nam se nudi svake nedjelje na sv. misi. Zato ne može biti, zato ne smije biti, značajnijega posla i bolje upotrijebljenog vremena nedjeljom nego sudjelovati u sv. misi. I mnogo će nam toga bolje uspijevati, mnogo će nam toga bolje ‘ići od ruke‘ i sve ćemo stići: i Boga proslaviti, i bližnje posjetiti, i poslove završiti. Odvažimo se na to. Plodovi neće izostati.