Tko je za mene Isus pokazuje moj život

12. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2019)

Za nama su veliki blagdani: Duhova, Presvetog Trojstva i Tijelova pa nastavljamo dalje s običnim nedjeljama i radnim danima. Današnje evanđelje baš se dobro uklapa u ovo naše vrijeme. Naime, svako malo slušamo i čitamo razne ankete o mišljenju ljudi tko će biti izabran za predsjednika ili predsjednicu Hrvatske. A čuli smo da i Isus u današnjem evanđelju provodi anketu među svojim učenicima. Pita ih o tome što su oni čuli da ljudi govore o njemu. I kao što i u ovim našim anketama jedni misle da će biti izabran ovaj ili onaj, ili ona, tako i apostoli Isusu govore da razni ljudi razno misle o njemu: neki da je on Ivan Krstitelj, jedni da je Ilija, a jedni da je Isus jednostavno jedan od drevnih proroka.

Izgleda da je Isus pitao apostole što ljudi govore o njemu samo zato da onda i njih može upitati ‘tko je on za njih‘? To možemo zaključiti po tome da Isus nimalo ne komentira razne odgovore raznih ljudi nego nakon Petrova kratkoga odgovora u kojem je točno izrekao ‘tko je Isus‘ brani apostolima da prošire tu vijest o njemu. Zanimljivo je to: ljudi su krivo mislili o njemu i Isusa to ne smeta… apostol Petar je dao ispravan odgovor, a Isus brani svim apostolima da to dalje prošire!

Rekao je Isus i zašto to apostoli ne smiju činiti: ‘jer će on mnogo pretrpjeti, od vodećih ljudi židovskog naroda će biti odbačen, čak će biti ubijen, ali će i treći dan uskrsnuti‘. Očito se takva događanja s Isusom nisu uklapala u ljudska očekivanja od nekog tko je ‘Pomazanik Božji‘, kako je to konstatirao apostol Petar u ime svih apostola. Naša ljudska očekivanja su posve drukčija. Mi si mislimo: ako je netko božji čovjek, pa onda valjda ne bi trebao trpjeti! Ako je netko varalica, kradljivac, jednostavno ‘gad od čovjeka‘, pa onda nam je prihvatljivo da jednom i trpi za ono zlo koje je učinio. Ali da netko tko je dobar trpi, to nam ne ide u glavu. Još ako je netko tako posebno Božji – kao eto Isus koji je ‘Pomazanik Božji‘ – pa onda doista nije red da tako strašno trpi u životu. Pa i mnogi vjernici, kad ih snađe neko zlo u životu, osobito neka teška bolest, pitaju se, glasno ili tiho u sebi: što smo Bogu zgriješili da nas je tako kaznio?

Nakon najave onoga što će se s njim događati, Isus nastavlja najavom da će i njegovi ljudi – dakle kršćani svih vremena – također morati trpjeti. Dakle ništa ljudski poželjnoga. Isus je to rekao slikovito: ‘trebaju se odreći samoga sebe, danomice uzimati svoj križ, i ići za Isusom‘. E, tu je sad važno, jako važno, čuti i to da će nakon takvog života uslijediti i uskrsnuće. Upravo to uskrsnuće daje vrijednost svemu što se živi prije uskrsnuća. Jer sve to što čovjek živi do uskrsnuća jest prolazno, privremeno – možda i puno godina, ali ipak privremeno – a poslije uskrsnuća život je vječni.

Isus čak najavljuje da je moguće ne samo trpjeti nego i život izgubiti poradi njega. Ali odmah dodaje da će to onda značiti zadobivanje vječnoga života. Naprotiv, kaže dalje Isus, ljudi koji će nastojati sačuvati svoj život na zemlji: sačuvati ga npr. tako: da se neće zalagati za drugoga, da se neće žrtvovati za ništa nego samo očekuje da se drugi žrtvuju za njega, a da on samo uživa… takav život na ovome svijetu će biti stvarno izgubljen u vječnosti. Tu možemo prepoznati Isusovu najavu čovjekove vječnosti u paklu. Opasno je misliti da je Isus ‘dobri bogek‘ koji će sve ljude, kakvi god oni bili za zemaljskog života, nagraditi vječnim životom u nebu. Isus je stvarno rekao da Bogu nije problem oprostiti grijehe, i najteže grijehe, ali tek onda kad se čovjek za njih pokaje. Tek onda kad čovjek izrazi iskreno žaljenje što je grijehe počinio, tek onda dobiva besplatno oproštenje. Ako nema kajanja za grijehe, onda može izgledati kad netko nabraja svoje grijehe da se hvali što je to počinio. Tu možemo promatrati dva najpoznatija grešnika: dvojicu razbojnika uz Isusa na križu. Obojica su bili razbojnici, obojica su bili kratko pred smrću… jedan od njih je i dalje nastavljao u ‘istom stilu‘: rugao se Isusu i tražio spas na zemlji; onaj drugi je uvidio promašaj svoga zemaljskog života, pokajao se za zlodjela koja je činio … i bilo mu je oprošteno kad mu je Isus  rekao: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.“ To Isus nije rekao ni jednom apostolu, nije to rekao niti svome hranitelju sv. Josipu, nije to Isus rekao čak niti svojoj Majci Mariji. Zaključak je poprilično jednostavan i utješan: svaki čovjek može biti u raju kad prihvati Isusa. Kad ga prihvati tako da dobrim djelima nastavlja Isusovo djelo, i da ga prihvati tako da se kaje za grijehe.

Zato apostol Pavao piše u svojoj Poslanici kršćanima pokrajine Galacije da su po krštenju postali ‘sinovi Božji‘, djeca Božja. Po krstu su se, slikovito se izražava apostol Pavao, ‘zaodjenuli Kristom‘ a to zapravo znači da oni tako žive kao da su i oni ‘mali kristi‘. Odatle je nastala praksa da se na krštenike stavlja bijela haljina, bijela jer poslije krštenja nema na čovjeku više ‘prljavštine grijeha‘. Zato i kod sv. mise biskupi i svećenici oblače posebno ruho na ono svoje obično, jer sada kad predvode sv. misu više nisu samo ljudi, sa svojim imenom i prezimenom, sada su u sv. misi oni Kristovi poslanici. I pritom nije važno, piše dalje sv. Pavao, iz kojeg si naroda, kojem društvenom sloju pripadaš, pa čak ni to jesi li muško ili žensko, jer si po krštenju jednostavno opet ljubljeni Božji stvor, koji ima svoje dostojanstvo. To dostojanstvo čovjek ima od Boga, to dostojanstvo čovjek crpi od Boga, svoga Stvoritelja, pa u svim okolnostima života: i najljepšima i najtežima, može postići vječni život s Bogom u nebu.

Da, da, tako jednostavno: dobra djela činiti i za grijehe se kajati i tako Bogu u nebo stići.