Treba htjeti čuti i posluhnuti

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(B-2014)

Glas o Ivanu Krstitelju širio se iz judejske pustinje i s obala rijeke Jordan, gdje je propovijedao i krstio, sve do Jeruzalema, glavnoga grada izraelskog kraljevstva, vjerskog i društvenog središta Izraela. I mnogi su Jeruzalemci hrlili k Ivanu da ga slušaju, a mnogi su se i dali pokrstiti u znak priznanja svojih grijeha i kajanja za te grijehe. Posve je sigurno da su mnogi došli i samo iz znatiželje, da čuju i vide što će se dogoditi, da bi se posve isti, nimalo izmijenjeni, vratili u svoju svakodnevicu. Danas smo u evanđelju čuli kako su neki Jeruzalemci, očito utjecajniji u svome gradu, poslali k Ivanu svoje poslanstvo da ga upitaju: „Tko si ti?“ Očito je Ivan Krstitelj znao na što smjera njihovo pitanje kad im je odgovorio: “Ja nisam Krist.“ Naime, u to vrijeme su brojni Izraelci bili uvjereni da će se baš sada, u njihovo vrijeme pojaviti obećani Spasitelj kojega su generacije i generacije iščekivale.

Kad je to izaslanstvo na svoje pitanje ‘tko si ti‘ čulo odgovor da Ivan ‘nije Krist‘ bili su u čudu. Znali su i vidjeli da tolika mnoštva hrle k njemu, znali su i vidjeli da su Ivanove riječi mnoge potaknule na priznanje svojih grijeha, i kajanje za te grijehe, a on ipak veli da nije Krist. Onda su uslijedila konkretnija pitanja o tome ‘tko je on‘ da bi na svako pitanje dobili niječni odgovor: ‘Ne, ja nisam taj‘.

Očito su ti izaslanici bili već na muci što nisu uspjeli saznati tako običnu stvar ‘tko je čovjek koji je tako uzbudio velika mnoštva koja su pohrlila k njemu’. Tu svoju muku su otvoreno priznali kad su rekli Ivanu: „Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali?“ I onda im Ivan Krstitelj nije dao svoj odgovor nego im odgovara riječima Svetoga pisma: „Ja sam glas koji viče u pustinji: ‘Poravnite put Gospodnji!’ – kako reče prorok Izaija“. Te riječi je napisao prorok Izaija osam stoljeća ranije. Da, za ljude je to jako, jako dugo čekanje, ali se to što je najavljeno posve sigurno ostvaruje.

Važnost Ivanova djelovanja pokazuju i riječi kojima je započeo odlomak današnjeg evanđelja: ‘Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan‘. Tim riječima evanđelist Ivan pokazuje da je njegov imenjak Ivan Krstitelj Božji izaslanik i zato je vrijedan da mu se vjeruje što govori. Ivan je Božji svjedok ljudima.

Važno je zapaziti kako Ivanu Krstitelju, koji je bio Židov, pristupaju ljudi iz različitih naroda, a mnogi Židovi postaju neprijateljski raspoloženi prema njemu. Brojna pitanja koja izaslanici postavljaju Ivanu pokazuju da si oni zapravo traže ‘ispriku’, alibi, opravdanje zašto nisu pozorni na Ivanove riječi. Ako on nije Ilija, čiji su novi dolazak brojni Židovi iščekivali…, ako on nije prorok kao što su mnogi prije njega bili…, zašto bi ga onda uopće slušali. Dakle, već u samom startu odbijaju Ivana Krstitelja: čine to čak i prije negoli su uopće čuli što govori i prije negoli su vidjeli što čini. Postavljanje novih i novih pitanja jasno pokazuje da jednostavno ne žele prihvatiti Ivana Krstitelja i brojnim pitanjima žele si naći alibi svojeg postupanja.

A sad naglo skočimo iz vremena Ivana Krstitelja u naše vrijeme. Nije nam teško zapaziti da su i mnogi ljudi našega vremena našli alibi svoje tobožnje ‘božićne priprave’: pa su lampice već upaljene, ukrasi postavljeni, a održavaju se već i tzv. božićni koncerti. Zašto velim da su takozvani a ne pravi božićni koncerti? Pa zato što se održavaju u adventskom a ne u božićnom vremenu. Ali bez ozbiljnije duhovne priprave za Božić ni sam Božić neće biti pravi blagdan nego više ‘praznik’ bez istinskog sadržaja. A Božić je za ljude – ili možda točnije rečeno: trebao bi biti – događaj spasenja. Božić je za ljude Božji silazak među njih da ih podsjeti da su Božja stvorenja, neizmjerno vrijedna i Bogu važna: čak i onda kad ih ‘život ne mazi‘, čak i onda kad prolaze kroz životna iskušenja. Bez toga uvjerenja se božićni štimung brzo izgubi: lampice se pogase, okićeni borovi se raskite, božićna pšenica uvene. A onda?! Ponovno trka, jurnjava, siva svakodnevica u kojoj ćemo opet često reći i od drugih čuti: ‘nemam vremena, mora se raditi’.

I tako život prolazi, a vjera se svede na povremene blagdane koji nas na trenutak razvesele – da bi nakon toga sve opet ostalo po starom. Adventsko vrijeme sa svojim glavnim likovima Ivanom Krstiteljem i prorokom Izaijom nam svake godine dovikuje: ‘Stanite! Razmislite kako živite i čemu živite!’ I zato se adventsko vrijeme ne smije preskočiti!

Evanđelje kaže da je Ivan Krstitelj ‘svjedok svjetla‘, a to zapravo znači ‘svjedok Boga‘ koji nam osvjetljuje smisao života. Danas se puno govori o svjedocima: ratnih zločina, kriminalnih radnji, mita i korupcije. Svjedok ima zadatak rasvijetliti događaj, pomoći da istina iziđe na vidjelo. Istinski svjedoci su jako važni.

Uskrsli Isus je rekao za svoje učenike kad ih je slao u svijet širiti evanđelje – radosnu vijest – da će mu biti ‘svjedoci u Jeruzalemu i sve do kraja zemlje‘. Kršćani svakoga vremena i prostora su svjedoci svojega ‘kraja zemlje’. Kršćani trebaju svjedočiti svojim suvremenicima da je prava vrijednost i smisao života ‘ostavljati trag dobra’ i postići vječnost u nebu. To je posve u suprotnosti s laži koju širi Sotona: da je najvažnije steći materijalna dobra i položaj u društvu, pa makar zbog toga čovjek sebe i od Boga odvojio – već sada na zemlji, a onda za cijelu vječnost.

Zato kršćanska vjera nije samo lijepa priča o humanosti koja pojednostavljeno glasi: budi dobar i to je dovoljno; kršćanska vjera nije samo priča o osjećajnosti:  važno je da se ti lijepo osjećaš. Kršćanska vjera je život u druženju s Bogom, život koji se živi i troši za trajne vrednote. A vremenite vrednote su nam put i pomoć da vječne steknemo.