U Isusu imamo vođu i pratioca za vječnost
Zadnja nedjelja u crkvenoj liturgijskoj godini slavi se pod nazivom Nedjelja Krista Kralja svega stvorenoga. Time se hoće reći da Kristu sve pripada – ali doista sve. Naime, kraljevi su nekada bili vlasnici svoga kraljevstva: i zemljišta i ljudi. Danas predsjednici država nisu vlasnici država kojima upravljaju, premda se nekad tako ponašaju, nego su samo upravitelji u vremenu dok obnašaju tu službu.
U današnjem 1. misnom čitanju slušali smo opis izbora drugog izraelskog kralja – bio je to David. Izabrali su ga predstavnici svih izraelskih plemena potaknuti njegovim dotadašnjim životom – osobito uspješnom vođenju naroda dok još i nije bio kralj. David je kao mladić bio u službi prvoga izraelskoga kralja Šaula, ali je u mnogočemu više upravljao izraelskim narodom nego sam kralj Šaul. Mnogima je valjda poznato da se je sam kralj Šaul postupno uplašio mogućnosti da mladić David iskoristi svoju popularnost u narodu i zbaci Šaula s kraljevske službe. Osobito je to došlo do izražaja kad je mladić David pobijedio Golijata. U više pokušaja htio je čak ubiti mladića Davida, ali nije uspio u toj svojoj namjeri. Kao vjernici možemo zaključiti da mu Bog nije dao jer je s Davidom ozbiljno računao u vođenju izraelskog naroda. Tako i Bog nije dao našim neprijateljima da nas pobijede u Domovinskom ratu.
I na kraju misnog čitanja smo čuli da je delegacija starješina uspjela u svojoj namjeri: pomazali su Davida za izraelskog kralja. Pomazanje uljem po glavi bio je vanjski izraz prihvaćanja i ulaženja u službu kralja. Danas to rade izabrani predsjednici najčešće polaganjem prisege na Ustav svoje zemlje, a u nekim državama polaganjem prisege na Bibliju. I puna tri desetljeća kralj David je, uz neke osobne pogreške i neuspjehe, ipak vrlo uspješno upravljao svojim kraljevstvom – te ga se naziva svetim.
Nedjelja je Krista Kralja, a u evanđelju ga susrećemo na križu pribijena, na Kalvariji. Svakako neobično mjesto za jednoga kralja. I ne samo da ne može sići s križa nego onako nemoćan i u mukama mora slušati izazovno ruganje izraelskih starješina. Nisu to oni isti starješine koji su izabrali Davida za kralja, ali su to starješine istoga izraelskog naroda. Rugaju mu se i vojnici koji su ga razapeli kao i mnogi okupljeni oko trojice na križu raspetih. Mnogi od ovih koji se rugaju Isusu još su se nedavno tiskali oko Isusa diveći se onome što je govorio i još više čudesima koja je činio. Prije samo nekoliko dana razdragano su ga pozdravljali dok je u pratnji mnoštva ljudi ulazio u Jeruzalem. Čak Isus nije tada išao pješke nego je jahao na magarici, pred njim su prostirali haljine da ne ide po zemlji i mahali su palminim granama u znak pozdrava. Klicali su mu kao kralju.
A sada je Isus raspet između dvojice razbojnika. On koji nije nikome nikakvo zlo učinio smješten je među one koji su mnoga zla počinili. To su bili zločinci koji su bili osuđeni na smrt zbog svojih teških zločina. I onda Isus čuje da mu se ruga čak i jedan raspeti zločinac. Dovikuje Isusu pogrdni poziv da spasi samoga sebe i njih, uvjeren pritom da Isus to ne može stvarno učiniti. Jednostavno se Isusu ruga, a ne moli za stvarnu pomoć. Dakle, čovjek ustraje u svojoj zlobi i zločestoći do kraja – jer uskoro će umrijeti.
No, ista životna situacija, blizina strašne smrti, nuka drugoga raspetog razbojnika da prekori njegovo ruganje na račun Isusa. Na kraju svoga života, u zadnjim trenucima života, taj je razbojnik shvatio svoje životne promašaje. On se kaje za svoja zlodjela, i moli Isusa da ga se sjeti u svome kraljevstvu. Očito je taj razbojnik u Isusu vidio nešto više negoli samo jednoga jadnika više u istoj mučnoj situaciji u kojoj se i on sam nalazi. Vidio je više od jednoga raspetoga čovjeka. U Isusovoj blizini za njega se zbilo nešto sudbonosno. On i dalje tjelesnim očima vidi samo raspetog čovjeka, no očima svoje duše vidi u Isusu i svoga Spasitelja. I nakon obraćanja Isusu da ga se sjeti u svome kraljevstvu taj je raskajani razbojnik čuo riječi koje nisu čuli ni Isusovi učenici: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ Nije u Svetom pismu zabilježeno da je Isus bilo kome od ljudi rekao te riječi, nikome osim ovom raskajanom razbojniku. Eto, kolika je Božja ljubav prema čovjeku – pa i prema čovjeku promašenoga i pogrešnoga života koji se kaje za svoje grijehe. Razbojniku koji se ruga Isus nije ništa rekao. Rekli bismo: promašeni život, promašeni slučaj, i tu nema pomoći. Taj se čovjek ne kaje pa i ne može dobiti oproštenje. To je u skladu s onim Isusovim riječima iz jedne druge zgode: ‘tko kuca otvorit će mu se, tko traži naći će‘. Eto, to nešto malo Bog traži od čovjeka, nešto malo da bi mu mogao dati nešto veliko, beskrajno: vječni život!
Zato apostol Pavao piše u svojoj Poslanici Kološanima, a zapravo svim kršćanima, kako trebamo ‘zahvaljivati Bogu koji nas je osposobio za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti‘. Drugim riječima: po Isusu, Bogočovjeku, i mi ljudi možemo biti dionici vječnog života. Do pojave uskrslog Isusa starozavjetni vjernici su priželjkivali i nekako naslućivali da bi po Božjem daru mogli postići vječni život. A onda je uskrsli Isus to jasno posvjedočio i svima, koji ga životom slijede, to i zajamčio. Odlomak iz Poslanice završava riječima da je ‘Bog u Isusu izmirio sa sobom sve: bilo na zemlji, bilo na nebesima‘. Otada Isusovi učenici, mi kršćani, vjerujemo da smo zemaljski putnici prema nebeskoj vječnosti. Zato prihvatimo vjerom uskrslog Isusa kao kralja svoga života i naša će vječnost biti kraljevska: u nepomućenoj radosti i sreći.
