Uskrs – temelj i najava svih uskrsnuća

U S K R S

(B-2015)

Na Uskrs slavimo pobjedu života nad smrću. Bez puno razmišljanja i nadmudrivanja slobodno možemo reći da je smrt najteža stvarnost ljudskog života. Niti jedan čovjek ‘zdrave pameti‘ ne želi umrijeti, ne želi čak niti onda ako je prešao ‘sto i neku‘. Ne želi zato jer mi ljudi nosimo u sebi čežnju za vječnim životom, životom pred kojim je i ‘sto i nešto‘ prava pravcata sitnica, kraće nego ‘treptaj oka‘. Tu želju za vječnim životom očito nam je usadio naš Stvoritelj koji je vječan: koji nema ni početka ni kraja. Mi ljudi imamo svoj početak: to je trenutak začeća pod srcem naše majke, ali po Božjem daru mi ljudi više nemamo svršetka: predviđeni smo za vječni život. Zato je eutanazija nešto posve neprirodno za čovjeka. Čovjek zdrave pameti ne može željeti smrt. Ako si neki teški bolesnik zbog nesnosnih bolova i želi smrt, ta ga želja mine ako mu se otkloni bol. Tada više niti teško bolestan čovjek ne želi umrijeti. Zato, ako je smrt najteža stvarnost ljudskog života, to je uskrsnuće najbolja stvarnost ljudskog postojanja.

Tu najbolju stvarnost ljudskog postojanja otvorio je Isus Krist svojim uskrsnućem jednog nedjeljnog jutra. Taj događaj slavimo svake godine blagdanom uskrsnuća, a slavimo ga na prvu nedjelju punog mjeseca poslije prvog dana proljeća. Tako se čuva tradicija slavlja židovskog blagdana Pashe, blagdana koji je i Isus slavio na posljednjoj večeri, a za nas je ujedno i zgodna podudarnost proljetnog slavlja života nad smrću: naime, u proljeće buja novi život nakon zimske smrti. Tako i Kristovim uskrsnućem buja novi život u vječnosti nakon smrti u ovom prolaznom životu. Taj događaj uskrsnuća ne slavi se samo jedne nedjelje, zapravo je svaka nedjelja proslava toga događaja.

U evanđelju smo čuli kako to prvo uskrsno jutro ni po čemu nije bilo idilično: donijelo je pomutnju i zbunjenost svima onima koji su vidjeli i čuli da je Isusov grob prazan. Kako to grob, u koji je položen mrtvac, može biti prazan?! Ljudsko rješenje je bilo jednostavno: netko je potajno maknuo – dakle ukrao – mrtvog Isusa iz groba. Isusovi prijatelji su mislili da su ga uzeli Isusovi protivnici da im tako napakoste: da ga ni mrtvoga nemaju u grobu. A Isusovi protivnici su mislili da su ga potajno uzeli Isusovi prijatelji kako bi mogli objaviti da je Isus izašao živ iz groba. Tako su jedni sumnjičili i optuživali druge – a svi su bili zbunjeni i u čudu ‘što se to zbilo‘.

I trebalo je proći punih pedeset dana da Isusovi prijatelji ‘shvate‘, točnije rečeno ‘vjerom spoznaju‘, da je grob prazan zato jer je Isus živ, a onaj tko je živ nema što tražiti u grobu. Kroz tih pedeset dana Isusovim prijateljima događale su se čudne zgode: odjednom bi se Isus živ pokazao među njima. Kod tih ukazanja nije Isus ni dolazio ni odlazio nego se jednostavno ukazao i nestao. Pritom je s njima i razgovarao, pomalo im tumačio ono što se zbivalo za njegova zemaljskog života: čemu se dogodila smrt na križu. Objasnio im je da to nije bio ‘nesretan slučaj‘ nego ‘dokaz ljubavi‘ koja ne odustaje niti pred patnjom i smrću. O tim Isusovim ukazanjima slušat ćemo u evanđeljima svih nedjelja do Duhova. Najpoznatiji primjer kako su i apostoli teško prihvaćali stvarnost Isusova uskrsnuća jest apostol Toma, često spominjan i kao ‘nevjerni Toma‘. I valjda ništa ne bi bilo od apostolskog navještaja radosne vijesti da je Isus uskrsnuo da se nisu dogodili Duhovi, nutarnje prosvjetljenje o svemu što se dogodilo. Tek onda su Isusovi učenici bili sposobni biti neustrašivi i uporni svjedoci Kristova uskrsnuća.

Tom svjedočkom navještaju Isusova uskrsnuća povjerovali su mnogi ljudi: sve tamo od Isusovih i apostolskih suvremenika pa do nas i naših suvremenika. Da, istina je, nemali broj je i onih ljudi koji nisu povjerovali da je Isus uskrsnuo ni onda kao što ni mnogi naši suvremenici to ne vjeruju. Čak ti ‘nevjerujući‘ kažu za sebe da su oni napredni, a ‘vjerujući‘ da su nazadni, posprdno rečeno ‘vjerski zatucani‘. Ma, stvarno, je li napredno: ‘živjeti da se umre‘ ili je napredno ‘živjeti da se živi vječno‘?!

Ako se živi zato da se vječno živi, pa onda je vrijedno podnijeti i teškoće i nevolje života jer su i one putovanje prema vječnosti. Ako pak se živi zato da se umre, onda su nevolje života potpuna gnjavaža i bez smisla, ali onda čak i ‘uživanje ovog života‘ nema veliku vrijednost jer ‘kratko i prekratko traje‘! Takav život bez uskrsnuća bi se mogao usporediti s doživljajem planinara: dugo se priprema i podnose se veliki napori da bi se stiglo na vrh planine s koje se pruža veličanstven pogled na okolicu – i to samo ako ima sreću da je u taj čas lijepo vrijeme – i već se mora početi spuštati: jednako naporno i opasno. Zato je za mnoge ljude planinarenje jednostavno preveliki napor za onaj trenutak doživljene ljepote.

Život po vjeri u uskrsnuće je nešto sasvim drugo: napori se podnose sa svrhom i ciljem: da nas dovedu u trajno stanje sreće – a to mi jednostavno zovemo: nebo. Uskrsnuće je definitivna potvrda života kao takvoga. Ne samo onostranoga života, nego i ovoga, zemaljskoga. Stoga nije svejedno kako ovdje živimo. Uskrsnuće pokazuje spojivost neba i zemlje, spojivost Božjega i ljudskoga.

Vjernik svoj život temelji na najvećoj vrijednosti života, a to je – Bog. Zajedništvo nas ljudi s Bogom ostvaruje se već ovdje na zemlji: u našim ljudskim odnosima, u našim poslovima, brigama, tužnim i radosnim trenucima. To zajedništvo se proteže i iza smrti. Jer, kakav bi to bio Bog koji bi s nama bio cijeloga života na zemlji, a u trenutku smrti bi nas napustio?! Vrijedi i obratno: kakav bi to bio Bog koji sada s nama u ovom životu na zemlji ne bi htio imati nikakva posla?! A taj Bog se čovjeku objavio kao ‘čovjekoljubac‘, kao onaj kojemu je do čovjeka stalo čak i onda kad taj čovjek za Boga ne mari, čak i onda kad ga taj čovjek odbacuje i ubija. Isusov vapaj s križa: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ to jasno potvrđuje, a pobjeda smrti uskrsnućem ne dopušta više nikakvu sumnju.

Oko mnogo čega ljudi se ne mogu složiti… ali u jednom su ipak svi složni: čovjek mora umrijeti. To je za svu ljudsku povijest jedina opipljiva sigurnost. No, nakon Kristova uskrsnuća to više i nije posve tako! Poslije Kristova uskrsnuća nam je objavljeno da doduše moramo umrijeti, ali umrijeti samo za ovaj svijet… dok za vječnost ne možemo umrijeti. Smrt za ovaj svijet po uskrsnuću postaje vrata za ulazak u vječnost. Bog je za nas – budimo i mi Božji!