Velika nam je plaća na nebesima

6. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2019)

U evanđelju prošle nedjelje Isus je pozvao Šimuna Petra da se ostavi ribarenja i da krene ‘loviti ljude’. I zaista je Šimun ostavio sve – i lađu i obilan ulov riba – i pošao je za Isusom. I tako je Šimun pokazao da nije poslovni čovjek koji bi najprije iskoristio priliku prodati obilje riba i tek onda poći za Isusom. Je li to Šimun bio lakomisleni čovjek, ili pak je u Isusu bila neka izuzetna snaga i privlačnost?! U najmanju ruku taj događaj nam može biti povod za dublje razmišljanje.

Na još dublje razmišljanje o Isusu mora nas pozvati ono što Isus govori u današnjem evanđelju. Kome to Isus govori ‘blago’, a kome to Isus govori ‘jao’? Pozorni slušatelji, koji doista ozbiljno shvaćaju Isusa, trebali bi biti doista poprilično začuđeni. Kako se onda Šimun nije pokazao kao poslovni čovjek, tako se sada Isus ne pokazuje kao ‘populist’, kao onaj koji hoće privući ljude lijepim obećanjima. Slobodno se može reći da je Isus svojim govorom dvanaestorici učenika čak izvrnuo ljudsku ljestvicu vrednota i poželjnosti. Sva četiri izričaja ‘blago’ idu ljudima koje po ljudskim mjerilima nikako ne možemo svrstati u uspješne ljude. ‘Siromasi, oni koji gladuju, oni koji plaču, oni koje mrze‘ – pa to za naše shvaćanje nipošto nisu ljudi u poželjnim životnim situacijama.

I kao da to nije dosta, Isus u nastavku govori i prijeti s ‘jao’ onim ljudima koji su po ljudskim mjerilima uspjeli. To su ‘bogati i siti, pa oni koji se smiju i oni koje ljudi hvale’. Isuse, Isuse, pa kako da Šimun i svi ostali tvoji učenici s takvom porukom idu ‘loviti ljude’?! Nemoguće. Nema šanse da u tome budu iole uspješniji. Ali, ali.

Mi smo sada već u 21. stoljeću kako se događa taj ‘lov ljudi’ i budući da većina sadašnjeg čovječanstva, više milijardi ljudi, vjerom prihvaćaju Isusa i nastoje njegove vrednote živjeti, očito se taj ‘lov ljudi’ uspješno odvija.

Ima jedna ‘kvaka’ koja te Isusove riječi čini vrijednima i prihvatljivima: ‘plaća vaša velika je na nebesima‘. Ta ‘plaća na nebesima’, to je ta ‘kvaka’. U tom obećanju ‘velike plaće na nebesima’ sadržana je čovjekova želja, njegovo neugasivo htjenje, da živi i živi. I ne samo da živi dugo, što je svakako prvo poželjno,  nego čovjek želi živjeti vječno. Odakle nam ta želja da živimo vječno kad je ljudsko iskustvo kroz milijune godina jednostavno, grubo i neumoljivo: to je nemoguće, to je neostvarivo?! Tu želju za vječnim životom imamo valjda odatle što smo i stvoreni od Onoga koji je vječan – od Boga. Zato je ‘blago’ onim ljudima koji žive u težim životnim situacijama jer se onda oni lakše sjete Boga, trebaju ga, pa se zato i s više povjerenja oslanjaju na Božju pomoć i nagradu. Jer si sami ne mogu pomoći, a i ljudi oko njih im ne mogu pomoći ili ne mare za njih.

Pa, konačno, kad se mi ljudi i liječnika sjetimo? Odgovor je kratak i jednostavan: kad smo bolesni. Dok smo zdravi, baš nas briga za liječnika. Jedan mali primjer iz naše bliže prošlosti. Sjetimo se kakva je bila vika po medijima kad se najavilo poskupljenje dopunskog zdravstvenog osiguranja za 10 kuna na mjesec! A toliko dati za samo dvije kave u restoranu, to je posve normalno. To tako mora biti. Negdje se za te novce i ne mogu dobiti ni dvije kave.

Zato Isus kaže: ‘jao’ bogatima i sitima, onima koji se smiju i koje ljudi hvale. Takvi ljudi su se toliko uljuljkali u svoj uspješni život na zemlji da jednostavno ne trebaju Boga. Trebaju novce da si kupe što žele, a na ponudi imaš svega. Kad imaš novce imaš i prijatelja… ili barem izgleda da ih imaš. Onda se lako i ‘tulumari’. Pa tko bi onda mislio da će jednom doći kraj tom životu. I kad se tako kroz mnoge godine priviknu živjeti bez Boga, onda im ni u vječnosti Bog ne treba, odbace ga. A vječnost bez Boga je pakao. A pakao nije tamo: gdje plamen gori i ljudi se peku, nego je pakao vječni život u trajnom nezadovoljstvu i nesreći jer se čovjekove želje nikako ne mogu ispuniti do kraja niti se može doseći smisao čovjekova postojanja. A dodatna muka je i u tome što to tako nije moralo biti, tako nije moralo završiti nego je to bio čovjekov odabir od ponuđenih životnih vrijednosti. Jednostavno: Bog nikoga ne baca u pakao nego je to odabir čovjekove slobodne volje.

Dakle, životne poteškoće i nevolje nam pomažu da se i Boga sjetimo, da ga trebamo pa ga onda bolje upoznajemo i prihvaćamo i u vječnosti njegovu blizinu dosegnemo. To je slično kad nas nešto boli. Bol je znak da se nešto u organizmu pokvarilo i trebamo k liječniku na pregled da otkrije taj kvar u tijelu i da ga se onda otkloni. Tablete protiv bolova tu nisu pravo rješenje. One su samo pomoć da se lakše istrpi dok se ne pronađe uzrok boli i dok se taj uzrok ne makne.

Čuli smo također i proroka Jeremiju koji već daleko u Starom zavjetu govori ljudima Božju poruku da je premalo uzdati se samo u čovjeka jer su sve čovjekove sile i mogućnosti ograničene: i da pomogne samome sebi i da drugome bude od pomoći. Jedno vrijeme ide, ali onda čovjekove mogućnosti posustanu i nestanu.

Zato apostol Pavao piše u svojoj Poslanici Korinćanima da je prava utjeha i radost, i rješenje života, Kristovo uskrsnuće koje je temelj, najava i jamstvo uskrsnuća svih ljudi. Oni ljudi koji s tom vjerom ovim svijetom putuju nastoje ostaviti trag dobra kako bi bili što sličniji Isusu. Za promašaje i neuspjehe se kaju i mole te dobivaju oproštenje. Zato je ‘blago’ čovjeku s teškoćama jer se u teškoćama života lakše sjetimo i svoga Stvoritelja i svoga Spasitelja. Tako onda s Bogom kroz život putujemo tako da i vječni život uz Boga postignemo.

Svaka nedjelja nas poziva da se u toj vjeri osvježavamo i učvršćujemo. Nedjeljom u trgovini samo novce potrošimo, a dušu si ne nahranimo. Zato moramo moliti: ne daj nam Bože takvog života da zbog nevolja života u očaj padnemo niti pak tolikoga blagostanja da te zaboravimo.