Vidjeti Isusa tako da se bude s njim
5. KORIZMENA NEDJELJA
(B-2015)
Ako se u duhu prebacimo u neko naše proštenjarsko mjesto gdje se oko oltara ili kipa kreće puno ljudi, npr. u Mariju Bistricu ili Ludbreg, onda nam je lako predočiti si događaj koji opisuju početne rečenice današnjeg evanđelja. Stranci, u evanđelju nazvani Grci, prilaze jednom Isusovom učeniku – apostolu Filipu – s posve jednostavnom molbom: ‘Htjeli bi vidjeti Isusa‘. Ti stranci su očito o Isusu puno toga čuli – i što govori i što radi – pa su sada htjeli tog Isusa i vidjeti, a ne samo o njemu slušati. Da bi mogli Isusa vidjeti, trebao im ga je netko pokazati. Naime, tada ljudi nisu mogli na televizijskim vijestima vidjeti Isusa, pa bi ga sada kad ga sretnu lako prepoznali, nego im je netko tko pozna Isusa morao toga Isusa pokazati. Očito su ti stranci po ponašanju Filipa mogli zaključiti da on ‘pozna Isusa‘. Malo je nejasno zašto apostol Filip nije tim strancima odmah pokazao Isusa nego je njihovu molbu proslijedio drugoj dvojici apostola i onda su njih dvojica to rekli Isusu. Vjerojatno zato što ti stranci nisu htjeli Isusa samo vidjeti, izdaleka ili izbliza, nego su htjeli s njim popričati. Pa je onda trebalo provjeriti je li Isus ‘slobodan’ da s njima popriča.
Daljnji tijek opisanog događaja pokazuje da Isus nije popričao samo s tim ‘strancima’ nego je počeo govoriti svim okupljenima. A to što je govorio uopće nije bila ‘dobra reklama‘ njega samoga, osobito nije bila dobra reklama ako želi ljude privući k sebi. Isus naime uopće ne govori o blagodatima i ljepoti koje očekuju njegove sljedbenike nego im govori o teškoćama i nevoljama, čak i o smrti. Mi ljudi imamo drukčiju taktiku prema onima koje želimo pridobiti za sebe: govorimo im koju će korist imati za sebe. Osobito nam je važno pri ‘prvom susretu‘ ostaviti ‘dobar dojam‘. A Isus? Isus je iskren, ‘iskren do bola‘: najavljuje svojim sljedbenicima teškoće i nevolje. Ipak, Isus ne ostaje samo na obećanju nevolja, jer bi one bile bez smisla ako iza tih nevolja ne dolazi nešto vrijedno i dobro. Zato Isus obećava i pobjedu, i to ne bilo kakvu… nego pobjedu za vječnost. Isus govori da će te ljude ‘počastiti njegov Otac‘ – dakle sam Bog. A Bog časti ‘božanski‘, Bog časti ‘bogovski‘.
Ipak, do te Božje nagrade nije lako doći. Sam Isus govori da mu je ‘duša potresena‘, uznemirena zbog onoga što ga čeka uskoro na Kalvariji. Čisto ‘po ljudski‘ Isus bi molio nebeskog Oca da ga ‘izbavi od toga časa‘, od te očekivane strahote na Kalvariji, ali onda Isus kao Božji Sin ne bi ispunio zadatak koji je od nebeskog Oca dobio za ljude: da im pokaže i dokaže ljubav, ljubav do kraja. Dakle, Isus nije trpio i umro zato što je Bog tako htio, nego zato jer drukčije nije mogao ljudima dokazati ‘Božju ljubav’. A Bog je htio ljudima pokazati i dokazati ljubav! Tako je Isus proslavio Boga pred ljudima. To je potvrđeno i ‘glasom s neba‘ koji je okupljenim ljudima zvučao kao ‘grmljavina‘. Taj glas s neba bio je u službi potvrde ljudima da Isus ljudima dobro čini, da ih ne može prestati voljeti niti onda kad mu mukom i ubijanjem odgovaraju. Da, teško mi ljudi shvaćamo i još teže prihvaćamo i Božje riječi i Božje postupanje prema nama. Korizma je prikladno vrijeme da o tome promišljamo.
Malo tko od nas nije pitao ili bio pitan za neku ‘akcijsku prodaju‘, osobito ako se je tu prodavalo nešto iole vrednije. A probajmo se sjetiti i samima sebi u tišini srca odgovoriti: kad smo mi pitali ili kad smo mi bili pitani, iole ozbiljnije, o Isusu i o kršćanskoj vjeri?! Od nekog našeg prijatelja ili susjeda. Vjerojatno se to dogodi tek onda kad se je zbio neki eksces ili skandal nekog poznatijeg kršćanina. Ako smo mi iole ozbiljniji kršćani, onda ni taj skandal ne bi trebao poslužiti samo osudi toga i takvoga kršćanina nego bi trebao nas potaknuti da se bolje propitamo i o svom poznavanju i prakticiranju svoje kršćanske vjere. A važno je zamisliti se o tim stvarnostima jer ta naša propitivanja pokazuju, najjednostavnije rečeno, ‘što nam je važno u životu’!
Evo dva očita primjera ‘pobrkanih vrijednosti‘. Čudimo se i znamo da ‘nešto nije u redu‘ kad se npr. tobožnje ‘navijačke skupine‘ sretnu samo zato da se svojski potuku, onako ‘do krvi‘. Oni su onda samo ‘glumljeni navijači’ jer ih nogometna igra i rezultat uopće ne zanimaju, nego im je to samo prilika ‘da se potuku‘. Nekako slično nama starijima izgleda i nakana nekih današnjih mladih koji vikendom izađu s jasnom nakanom samo ‘da se napiju‘. Nekako je još prihvatljivo da se ‘idu zabaviti‘ pa onda u tom zabavljanju ‘pretjeraju u piću‘. Ali ‘ići se samo napiti‘ to baš i ne djeluje odviše pametno… jer onda nemaš ništa od daljnje zabave kad ‘tako pijan‘ i nisi na zabavi nego na mukama.
Mi kršćani po vjeri trebamo znati da je Bog nama ljudima dao život da ga uživamo i dao nam je neke smjernice, upute kako ga uživati da ne odemo tako jako u krivo da više ne uživamo: niti mi niti oni koji su s nama – nego je taj život i jednima i drugima samo muka i teret! Iz navedenih primjera je to jasno. Zato trebamo prvo znati da smo mi ljudi društvena bića i da nam je teško biti samima. Zato je ‘samica‘ najteži oblik zatvorske kazne. A i najmanje društvo treba neka pravila ponašanja…. i samo dva auta na cesti trebaju pravila vožnje. A što je više ljudi i što je više automobila, to je potrebnije i više pravila.
A Bog je nas ljude stvorio ne samo brojnima nego i vrlo, vrlo različitima… i zato su nam potrebna i brojna pravila. Makar, tu je Bog nevjerojatno uspješan: najprije je preko Mojsija dao samo deset pravila – poznatih nam kao Deset Božjih zapovijedi – a onda je Isus i tih Deset zapovijedi sveo na samo dvije: ‘Ljubi Boga iznad svega i bližnjega kao sebe samoga‘! I kad se ljudi drže tih pravila, onda ostvaruju i svrhu svoga postojanja: već ovdje u prolaznom svijetu i onda konačno za vječnost. Taj vječni život otvorio je svim ljudima Isus svojim uskrsnućem. I on je prethodno prošao ovim prolaznim životom na zemlji, iskusio je svu ljudsku stvarnost prihvaćanja i odbijanja, završio je zemaljski život okrutnom smrću na križu, da bi uskrsnućem pokazao krajnji domet i cilj ljudskog postojanja. Zato valja i pravi je spas za čovjeka ‘pitati za Isusa‘, i ‘pitati Isusa‘: htjeti ga čuti i vidjeti – i to ne samo izdaleka, nego s Njim u društvu kroz život putovati. I u sretnu vječnost stići.