Vječnost daje pravi smisao i nevoljama

32. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

Proslavili smo sve svete, sve one ljude koji su postigli svrhu ljudskog postojanja: vječni život u nebu. A onda smo na Dušni dan molili za sve one, osobito nama znane ljude, koji su završili svoje ovozemaljsko putovanje i na sigurnom su putu u vječni život neba. Tu njihovu stvarnost vječnog života kršćani zovu čistilište. Pojednostavljeno govoreći duše u čistilištu na sigurnom su putu prema nebu. To je srž naše vjere utemeljene na Isusovom uskrsnuću, koji je ostavio poruku da ide k nebeskom Ocu ‘pripraviti nam mjesto’.

Malo prije smo u 1. misnom čitanju čuli kako su sedmorica braće kao mučenici za vjeru završili svoj život na zemlji i prešli u vječni život neba. Kraj toga životnog puta bio je istinski težak: najprije sakaćenje odsijecanjem udova: ruku, nogu i jezika. I onda teška smrt. A tako je malo trebalo da sačuvaju svoj zemaljski život: trebali su jesti židovskim vjernicima ‘zabranjeno svinjsko meso’. Posve je sigurno da su mnogi njihovi suvremenici, također židovski vjernici, to učinili. Dobrovoljno ili prisiljeni mukama jeli su zabranjeno svinjsko meso.

Ova sedmorica braće očito su bili uvjereni da to ne bi bilo samo obično jedenje svinjskog mesa nego da bi to bio sigurni pokazatelj da se odriču svoje vjere! I to javno, pred mnogim i mnogim svjedocima! Vjerojatno je bilo ljudi oko njih koji su im savjetovali da pojedu to malo mesa… i da dalje kod kuće budu vjernici. Sigurno bi i danas slušali takve savjete mnogih naših suvremenika – pa i onih koji sebe smatraju vjernicima. No, vjera u Boga toj je sedmorici braće bila nešto neizrecivo važno i vrijedno, vrjednije od samoga života. Jasno su to rekli: odriču se ovoga života uvjereni da će im Bog podariti vječni život. Kad su oni tako odani i vjerni Bogu, zar bi svemogući Bog to mogao zanemariti? A danas se mnogi vjernici ne mogu odreći nedjeljnog odlaska u trgovinu u strahu da ne budu nedjeljom gladni!

Tako kao ova sedmorica braće može postupati samo netko tko je čvrsto uvjeren u vječni život. No, ta stvarnost vječnog života za ljude je veliki problem: kako si ga  predstaviti, s čime ga usporediti? Imamo iskustvo ovoga prolaznog života: netko živi duže, netko živi kraće; netko je u životu zdrav, netko ima brojne zdravstvene probleme; netko je poznat velikom broju ljudi, netko živi posve nezamijećen u svojoj okolini. I tako bismo mogli nabrajati još mnoge i mnoge razlike među ljudima.

U evanđelju susrećemo Isusa okružena ‘saducejima’. židovskom vjerskom skupinom koja niječe uskrsnuće i vječni život. Oni si žele, a ne mogu, predstaviti: kako bi to ljudi živjeli u vječnosti. I zato tu vječnost niječu. I domislili su se sjajnom primjeru da ismiju i izrugaju Isusov govor o vječnom životu. Malo je vjerojatno, ali je moguće, da je to bio i stvarni primjer iz života: da su sedmorica braće, svaki u svoje vrije-me, imala jednu te istu ženu. Saduceji su mislili da imaju sigurnu pobjedu u rukama.

Naime, Mojsije je propisao da nečiji brat mora uzeti ženu svoga pokojnog brata za svoju ženu, ako ovaj nije s tom ženom imao djecu. To je bilo socijalno rješenje: da ta udovica ne ostane na ulici, bez igdje ičega. Jer tada nije bilo mirovine ni socijalne pomoći pa se je tako pomagalo udovicama bez djece. Ako bi se u tom novom braku rodilo dijete, ono bi se smatralo djetetom onoga umrlog brata – pa makar od njegove smrti prošlo toliko godina da to posve sigurno nije njegovo dijete. I to dijete rođeno u tom novom braku bilo bi nasljednik imovine onoga davno umrlog brata.

I tako, kažu saduceji, dogodilo se da su sedmorica braće imala istu ženu po Mojsijevom propisu… pa ako ljudi uskrsavaju, veliki je problem: čija će onda ta žena biti u vječnosti? Eto, za njih je taj Mojsijev propis bio dobar na zemlji, ali i veliki problem u vječnosti.

Isus im je odgovorio da su u tako velikom problemu zato što jednostavno ovozemaljski život preslikavaju u vječni život. Vječni život je nešto drugo, vječni život je drugačiji. Isus kaže: ljudi su anđelima jednaki. Ne žene se niti ne udaju jer ne mogu umrijeti pa ne moraju novim rađanjima djece nadomjestiti umrle. Svakako: nama je nemoguće zadovoljavajuće si predstaviti vječni život. Sveti Pavao je napisao da ga je Bog uveo do trećeg neba kada je doživio stvarnosti koje ‘ljudsko oko nije vidjelo, ljudsko uho nije čulo niti su ljudske ruke opipale’. Jednostavno smo mi ljudi premali u mogućnosti shvaćanja da bi to mogli pojmiti. Pa ima više toga što si mi ljudi ne možemo predstaviti niti do kraja pojmiti, a da to ipak svako-dnevno živimo. Tko bi znao točno reći: što je ljubav, što je dobrota.

Evo jedne blijede usporedbe: imam kompjutorski pro-gram za vođenje župe, koji koristim trideset godina, i koji se sada jednostavno ne može instalirati na novi kompjutor s novim windovsima. Na starim windovsima, kao i na XP-u – kojega znaju oni malo stariji kompjuteraši – program radi bez problema. I tu nema pomoći: ili raditi na starim programima ili napisati novi program. Tako i mi možemo samo Isusu vjerovati, kao i Pavlovu iskustvu vječnosti, ili ostati na svome.

Zato apostol Pavao moli u svojoj Poslanici Solunjanima da Bog dade vjernicima ‘trajno ohrabrenje i dobru nadu… Jer, vjeran je Gospodin koji će nas učvrstiti i sačuvati od Zloga. A Gospodin neka upravi srca vaša k ljubavi Božjoj i postojanosti Kristovoj‘. To vrijedi i za nas.