Vjera doziva čuda

23. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2021)

Isus je kroz tri godine obilazio mnoga mjesta Palestine: govorio je kao nitko do tada i činio čudesa koja čovjek ne može činiti. Zato su ga pratili i slušali mnogi ljudi: divili se onome što čuju i onome što gledaju. No, bilo je i ljudi koji ga nisu mogli čuti, bilo je ljudi koji nisu mogli gledati njegova čudesa: bili su to brojni gluhi i slijepi ljudi toga vremena. Iz Svetoga pisma znamo da je u to doba bilo podosta tako bolesnih ljudi jer je tada medicina bila slaba pa su i neke ne posebno teške bolesti dovele do sljepoće i gluhoće.

Jedan gluhi čovjek, evanđelje kaže ‘gluhi mucavac’, koji nije mogao čuti zanosne Isusove riječi, imao je sreću da je imao dobre i poduzetne prijatelje. Valjda su ti prijatelji više puta čuli što Isus govori i svjedočili čudesima koja je Isus činio pa su htjeli pomoći svome gluhom prijatelju: donijeli su ga k Isusu. Valjda malo i na silu. Jer, tko zna koliko je trebalo pješačiti od kuće toga čovjeka do mjesta gdje je bio Isus, a teško je bilo objasniti gluhome čovjeku kome i zašto treba poći. No, bili su to pravi i poduzetni prijatelji: da se bolesni čovjek ne muči ne znajući zašto… oni su se pomučili znajući zašto – da mu Isus pomogne, da ga Isus izliječi.

I naravno, Isus nije mogao ostati gluh na takvu vjeru ovih ljudi. Poveo ga je podalje od mnoštva i na neobičan ga je način izliječio: ‘Utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika‘. To doticanje ušiju i jezika popratio je pogledom u nebo – prema Bogu, Ocu nebeskom. Isus je kao čovjek s povjerenjem zamolio intervenciju Oca nebeskog. Dakle, nisu to bili magični doticaji ušiju i jezika, bili su to doticaji vjere u Oca nebeskog. Bez te vjere ne bi se dogodilo čudo ozdravljenja ma kakvi ti doticaji bili. Tu je bitna razlika između magije i vjere.

Magija računa da će se samo nekim postupcima, nekim ponašanjem ljudi, dogoditi ono što se želi postići. Tako nerijetko i u naše vrijeme kruže razna pisma, bilo na papiru ili preko Interneta, uz koja dolazi i popratni tekst: da ta pisma treba umnožiti slanjem na desetak i više adresa. Tko to učini doživjet će neki uspjeh u životu, a tko to ne učini… pogodit će ga neko zlo. Obično se navede i jedan primjer dobroga koje se dogodilo nekome tko je to učinio, i jedan primjer lošega koje se dogodilo drugome koji nije tako postupio s tim pismom. A tko to učini, ustvari pokazuje svoje praznovjerje. Naime, takav čovjek vjeruje u prazno, vjeruje da će to mehaničko umnožavanje pisma imati bilo kakav utjecaj na njegov život. Jedinu korist u stvarnosti imaju samo oni koji naplaćuju to slanje pisama.

Vjera je nešto drugo! Vjera za razliku od magije računa s potporom Božje svemoći ljudskoj nemoći. Opet valja ponoviti kako je Isus činio čudesa tek onda kad je vidio vjeru ljudi, a nije činio čudesa zato da bi ljudi povjerovali. Prijatelji gluhonijemog čovjeka su pokazali veliku vjeru u mogućnost Isusova ozdravljenja njihova bolesna prijatelja: tako da im i nošenje bolesnog prijatelja nije bilo teško – makar fizički valjda i nije bilo lako. Ne znamo ni kako daleko su ga nosili niti kakvi su bili putovi i staze kojima su ga nosili. Pravim prijateljima i ono teško – za prijatelja nije teško!

To je dobro i važno znati i danas. Malo vrijedi samo riječima izmoliti nekoliko Očenaša, ili pokoju desetku krunice, ako u toj molitvi nema vjere. Ima li pak vjere onda ta molitva koristi barem tako da po vjeri znamo da ni u tim životnim teškoćama i problemima nismo sami, nismo od Boga napušteni… premda se ne događa čudo Božje intervencije.

Malko je bilo neobično čuti da je Isus ljudima zabranio da o tom čudu nikome ne kazuju. Nije nam neobično što ga ljudi nisu posluhnuli nego su zadivljeni širili vijest o tom događaju: „Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!“ Sigurno bi i danas tako bilo… tko bi od nas mogao šutjeti kad bi nešto takvoga doživio?!

Tu je sad dobro zapitati se malko ozbiljnije: koliko mi koji nismo gluhi čujemo što nam Isus govori? Valjda nam se češće dogodi ‘propuh u glavi’: kroz jedno uho nam uđe, kroz drugo uho nam izađe. Bilo bi dobro da nešto i ostane, osobito onda kad dođu ozbiljnije godine. No, tko i kroz mladenačke godine – a mladi smo valjda nekako do pedesete – ne sluša Isusa, vrlo je vjerojatno da ga neće doći slušati niti u ozbiljnijim godinama. Jer, ne osjeća se nekako ‘doma’ tamo gdje bi Isusa mogao čuti: najčešće i najlakše na nedjeljnoj sv. misi. Strano mu je to i nerazumljivo – jedan sat biti u crkvi.

Nama župnicima više puta ljudi koji ne idu nedjeljom na sv. misu znaju reći: ‘kad dođemo u penziju, onda ćemo ići na sv. misu‘. Pa, evo, koliko ima ovdje penzionera… A nije tako samo s nedjeljom misom: i tko za mladih dana ne ide na utakmice, ne ide u ribičiju… rijetko u penziji to čini. Jednostavno mu je to nekako prazno. Naravno, ima i tu iznimaka: i za nedjeljnu misu, i za utakmice, i za ribičiju, ali… iznimke su… pa to što i sama riječ kaže: iznimke. Svjesni, odgovorni i zreli kršćani nisu iznimke. To mi budimo.