Vrijedni smo jer smo Božji stvorovi

22. NEDJELJA KROZ GODINU

 (C-2019)

Izgleda da su ovu Isusovu uputu o ‘zauzimanju zadnjih mjesta‘ najbolje zapamtili nedjeljni sudionici misnih slavlja koji kad uđu u crkvu stanu tik kod ulaznih vrata. I nema te sile koja bi ih pomakla ma samo za par koraka naprijed. No, Isus stvarno nije ništa rekao o tome gdje stati ili sjesti kad dođeš na sv. misu… govorio je gdje sjesti kad dođeš na svadbu. A to je poprilična razlika.

Važno je zapaziti da je ovu uputu Isus dao u kući jednoga farizejskog prvaka koji ga je pozvao na objed. Očito to nije bio obični obiteljski objed kad su uz Isusa dolazili i drugi ljudi koji nisu pripadali toj obitelji. Bio je to neki ‘svečani objed‘. A svaka svečanost ima neka svoja uhodana pravila ponašanja koja pripomažu ljudima da se lakše snalaze u danim okolnostima izvan svoje kuće i obitelji. Ali i u kući i obitelji također postoje neka pravila koja ukućani poštuju.

Tu se lako sjetimo kako su nekada na raznim manjim svečanostima djeca redovito bila smještena za zasebni stol. U naše vrijeme djeca su posve izjednačena s odraslima – čak nerijetko imaju i prednost. Čak i u crkvama djeca bezbrižno sjede u klupama, a odrasli stoje kraj njih – i svi misle da to tako mora biti. Ili ipak tu nešto ne štima.

No, vratimo se mi Isusovoj prispodobi iz evanđelja. Objed na koji je bio pozvan Isus odvijao se u kući farizeja, pa su očito i gosti koji su dolazili većinom bili farizeji. A oni su bili ljudi koji su strogo, vrlo strogo, pazili na brojne propise i zapovijedi: kako vjerske tako i društvene. Ne znamo kamo je domaćin smjestio Isusa, ali smo čuli kako su se gosti sami smještali što bliže domaćinu. Valjda zato da ih on vidi jer su očito sebe smatrali važnijim gostima toga domaćina negoli su to bili drugi gosti. Izgleda da se je na takvim svečanostima već dogodilo da je domaćin nekome gostu morao reći da svoje mjesto ustupi nekom drugom gostu, a što sigurno nije ugodno ni za domaćina ni za gosta koji mora svoje mjesto ustupiti nekom drugom.

No, lako bi bilo kad bi se nešto takvoga događalo samo u ovakvim prilikama: za stolom. Isus očito nije imao nakanu davati savjete o mjestu sjedenja na raznim svečanostima, bilo kod stola bilo u dvoranama. Takve prilike i neprilike zbivaju se i u drugim zgodama i znaju dovesti do ozbiljnih posljedica – i to ne samo na privatnoj razini nego čak i na razini državnih poglavara. Tko je prvi – tko je glavni?

Tko ima strašnu potrebu reći: „Znaš li ti, tko sam ja?“ očito je nesiguran čovjek. Tom čovjeku treba nešto izvanjsko da ga pridrži i uzdrži na njemu umišljenoj visini. Netko ističe tko mu je otac ili majka, netko kojoj stranci pripada, netko pak koliko novca ima i kakav auto vozi. Mladim ljudima je osobito važno kakav mobitel imaju.

Naprotiv, čovjek koji je istinski velik, kao na primjer, veliki znanstvenik, vrhunski umjetnik, istinski mecena nema potrebe isticati svoju veličinu. Njegova djela za nj govore. Mozart je uvijek Mozart, što god o njemu ljudi govorili. Einstein je uvijek Einstein, iako – kako vele – nije nosio čarape i nije baš znao ‘zavezati kravatu‘. Vrhunski pisac ne mora nužno biti član ‘društva pisaca‘. Istinski velikom čovjeku nisu potrebni: skupi automobili, satovi ili dizajnerske ženske torbice. Zato Knjiga Sirahova mirno veli, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju: „Sine moj, budi krotak u poslu svojem, i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli. Što si veći to se većma ponizi…“

Biti ponizan ne znači omalovažavati samoga sebe. Ponizan čovjek jest jednostavno – realan čovjek. On je svjestan da su sve njegove sposobnosti, svi njegovi talenti jednostavno – dar. Prirodni dar ili Božji dar, kako želite. Prema tome, zašto bi se čovjek razmetao nečim što je na dar dobio? A i onda kad čovjek nešto postigne vlastitim zalaganjem i radom, i te osobine – marljivost i ustrajnost – također su: dar. Konačno, moja stvarna vrijednost ne ovisi o tome koliko me ljudi takvim priznaju. Ako sam istinoljubiv i pouzdan, onda sam takav, bez obzira na to koliko to netko htio priznati. I onda dolazi paradoks. Isus veli: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“ Pa tako i bude u životu, samo što Bog ne plaća ‘svake subote‘. Zato je temeljno i bitno da: duboko u sebi budemo zadovoljni onim što jesmo i što činimo. U tom slučaju nas ljudsko priznanje može razveseliti, a zlonamjerni komentari nas neće bitno pokolebati. Jer, činimo dobro iz uvjerenja a ne zbog pohvala. I tako pronalazimo svoj mir i – svoju tihu sreću koju nam nitko ne može uzeti. Ponizni nikome ne smetaju i svima pomažu. Ponizni čovjek dopušta Bogu i ljudima da bude kritiziran.

Koliko god ne valja sebe podcijeniti isto toliko je štetno sebe precijeniti. Danas živimo vrijeme koje je opsjednuto ‘prvim mjestom‘, i to često razdvaja ljude. Jer i kad je netko stvarno ‘dobar čovjek‘ nerijetko se uz priznanje te dobrote zna dodati ono ‘ali’: ali to i to kod njega ne vrijedi. Na dobrom smo putu kad znamo i možemo priznati vrijednost svoga bližnjega i kad se možemo radovati uspjehu i dobru drugoga.