Za Boga čovjek nikad nije izgubljen, ako to sam ne želi
10. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2015)
Svakoga pozornog slušatelja današnjih misnih čitanja može istinski začuditi ponašanje ljudi u susretu i druženju s Bogom. Najprije smo u 1. misnom čitanju čuli o ponašanju ‘prvih ljudi‘ – simbolično nazvanih Adam i Eva – u raju zemaljskom nakon grijeha otkazivanja poslušnosti Bogu. Taj se grijeh najčešće jednostavno zove ‘istočni grijeh‘ zato jer od tih prvih ljudi ‘istječe‘ na sve ljude, pa se svi ljudi rađaju s tim ‘istočnim grijehom’. Bit toga grijeha je u tome da čovjek smatra Boga svojim ‘suparnikom’ i ‘ograničavateljem slobode’, a ne svojim ‘suradnikom’ i ‘darivateljem života’. Kako taj grijeh izvire od prvih ljudi, a od njega izviru i svi drugi grijesi koje čovjek čini, to ga mnogi kršćani radije nazivaju ‘izvorni grijeh‘. I opiranje ljudi Isusu, kako smo pak to čuli u današnjem evanđelju, također ima svoj početak, svoj izvor, u tom ‘izvornom grijehu’ s početka ljudskog postojanja.
Dakle, opisani događaj u današnjem 1. misnom čitanju vodi nas u mislima u ‘raj zemaljski‘, na sam početak ljudskog roda, nakon što su prvi ljudi sagriješili tako što su odbili poslušnost Bogu, a prihvatili su nagovor Sotone. Prvo nas može začuditi što ti ljudi nisu bili zadovoljni svojim životom: pa živjeli su u raju zemaljskom. Drugo nas može začuditi kako se misle ‘skriti pred Bogom‘, dakle skriti se pred onim koji je svemogući i sveznajući. Nakon grijeha neposluha kojega su učinili trebali su jednostavno ‘priznati‘ i zamoliti oproštenje – i sve bi bilo riješeno. Umjesto toga oni se zapliću u svojim opravdavanjima i traženju krivca u drugome. Odonda pa sve do naših dana to je ljudska praksa: opravdavanje sebe i traženje krivca u drugome.
Današnje evanđelje, slikovito rečeno, ‘preskače‘ mnoga tisućljeća ljudske povijesti i dovodi nas do vremena kad Bog po Isusu opet ‘traži čovjeka‘, dolazi k njemu i naviješta mu radosnu vijest da je čovjek i dalje, zapravo trajno, od Boga ljubljeni stvor. Taj Isus je – svjedoči nam današnje evanđelje – iz ljudi ‘istjerivao zloduhe‘ i tako od njih opet činio ‘prijatelje Božje‘. Sjetimo se opet: zloduh Sotona na samim počecima ljudskog roda odvojio je ljude od Boga – istjerivanjem zloduha Isus opet ljude Bogu vraća! I tu nas može začuditi zašto se okupljeni ljudi ne dive oslobađanju čovjeka od ‘đavolskog opsjednuća‘ nego se opiru Isusu koji to čini. Pritom imaju ispriku zašto to čine: jer da Isus ‘istjeruje đavle‘ uz pomoć ‘glavnog đavla‘. Drugim riječima: kad ne mogu opovrgnuti da Isus stvarno istjeruje đavle, jer je to bilo vidljivo mnoštvu ljudi, ti prigovaratelji mu predbacuju da to čini u suradnji s đavlima. I zato u tome vide priliku i ispriku da ga ne moraju posluhnuti i slijediti u svemu onome što Isus govori i što čini.
Za takvo ponašanje svojih protivnika Isus ne pronalazi nikakve olakotne okolnosti nego im govori da su u vrlo velikoj opasnosti da propadnu zauvijek! Isus govori da je njihovo odbijanje Božjeg poziva ‘grijeh protiv Duha Svetoga‘ i da za taj grijeh ‘nema oproštenja dovijeka‘. Kako bi se taj ‘grijeh protiv Duha Svetoga‘ mogao još drukčije izreći? Pa možda tako da čovjek ne prihvaća nikakve poticaje, pozive ni opomene: ako ga potakneš lijepim riječima i primjerom, reći će da se ‘praviš važan‘… ako pak ga kudiš i opominješ, pobunit će se: da te ‘nije briga’ za njega i njegov način života.
Zanimljivo je bilo čuti da Isusovo djelovanje ne razumiju ni ‘njegovi‘ koji su ga došli ‘obuzdati‘ – kako to piše na početku evanđelja. Eto, tako je Božje djelovanje u svijetu često puta ljudima neshvatljivo: kako onima koji su ‘njegovi prijatelji‘ tako i onima koji su ‘njegovi protivnici‘. Protivnicima Isus želi pomoći da se obrate tako da im iznosi ‘primjer iz svakodnevice’ iz kojeg je jasno kako nesloga upropaštava ljudsko zajedništvo.
Svojima, koji ga jednako tako ne shvaćaju, Isus ne prijeti nego ih dodatno poučava da krvne veze ne mogu i ne smiju biti iznad čovjekove povezanosti s Bogom. Pojedno-stavljeno rečeno: mi ne možemo i ne smijemo podržavati čovjeka koji se svojim životom očito suprotstavlja i samome Bogu. Još jednostavnije rečeno: ne možemo i ne smijemo ‘svojima gledati kroz prste‘. Rješenje je puno jednostavnije i bolje: poticati te ljude, koji se suprotstavljaju Bogu svojim načinom života, poticati ih riječima i primjerom, da se vrate Bogu. Oni te poticaje i pozive sigurno čuju i u sebi, u svojoj savjesti, i mogli bismo te poticaje nazvati i ‘poticajima Duha Svetoga‘. Trajno se opirati tim poticajima znači ‘griješiti protiv Duha Svetoga‘.
Na primjer: ako netko pretjeranim pušenjem, pijenjem alkohola ili uzimanjem droga, ugrožava svoje zdravlje pa i sam život… ne možemo i ne smijemo mu reći da je to dobro… zato jer je ‘naš‘. Ako takvim načinom života ne ugrožava druge nego samog sebe, onda ćemo ga ‘ostaviti na miru’, ali mu nećemo odobriti takvo ponašanje.
To je osobito važno reći i svjedočiti u današnjem svijetu kad je sve ‘relativno‘ i za mnoge ljude nema nekih velikih vrednota za koje se valja zalagati i svoj život za njih istrošiti. U novom broju Glasa koncila ima značajni članak pod naslovom: ‘Nije održivo društvo bez vrednota‘, a koji obrazlaže potrebu otvaranja Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. A najveća vrijednost je, piše apostol Pavao u Poslanici Korinćanima ‘vječni dom na nebesima‘ prema kojemu nas vodi naš život na zemlji. I što dulje na zemlji živimo to nam je preostali put do vječnosti kraći.
Dakle, završimo u razmišljanju o čovjekovoj odluci s početka njegova postojanja, o nevjerojatnoj odluci otkazivanja poslušnosti Bogu jer mu je Bog suvišan u životu…, a u današnjem evanđelju Isus govori da su ljudi ‘koji vrše Božju volju‘ njegova braća, sestre i majke. A to su doista najvažnije osobe u životu svakoga čovjeka. Dakle – onomu najvažnijemu – Bogu – mi možemo biti najbliži: već sada i za svu vječnost.