Za vječnost smo stvoreni

32. NEDJELJA KROZ GODINU

 (C-2016)

Iza nas su proslava svetkovine Svih svetih i dušnoga dana kada su vjernici osvježavali i ojačavali svoju vjeru da ljudski život traje dulje ‘od kolijevke pa do groba‘ i da zato i ovaj život na zemlji – toj suznoj dolini – ima veliku vrijednost i pravi smisao. Oni pak koji ne vjeruju u vječnost, na groblju su mogli samo tugovati što život kratko traje i prebrzo prolazi: često puta baš onda kad čovjek misli da je sve postigao, onda smrću sve izgubi. Zato nam dobro dođe današnje evanđelje koje se nadovezuje na tu temu: života, smrti i uskrsnuća.

Čuli smo: k Isusu su došli ‘saduceji koji niječu uskrsnuće‘. Došli su s nakanom ismijati Isusove riječi o uskrsnuću ljudi i vječnom životu koji nakon toga slijedi. Više puta se u naše vrijeme mogu pročitati rezultati raznih anketa po kojima se vidi da dosta malen broj ljudi vjeruje u uskrsnuće i vječni život – čak i mnogi koji sebe smatraju kršćanima ne vjeruju, ili nisu sigurni u svojoj vjeri u uskrsnuće i vječni život. Razlog tome je poprilično jednostavan: ti se ljudi oslanjaju samo na svoj razum i ljudsku logiku i ne prihvaćaju ništa što ne mogu razumom dokučiti.

Saduceji koji su došli k Isusu računali su da imaju pravi argument besmislenosti uskrsnuća i vječnog života: bila je to žena koja je imala sedam muževa. Je li stvarno ta žena o kojoj govore imala sedam muževa ili su samo tako htjeli pojačati svoje argumente, manje je važno, jer da je imala i samo dva muža problem bi za njih bio jednako velik.

Ti su ljudi vjerovali da se naša očekivanja u vječnosti mogu i moraju osloniti samo na ovozemaljski život. Primjerom ove žene saduceji su pokazali da uopće nisu Isusa shvatili kad je govorio o uskrsnuću i vječnom životu. Oni su očekivali da vječni život bude repriza, ali u znatno boljem izdanju, ovoga zemaljskog života: jednostavni nastavak tamo gdje smo stali kad nas je smrt zatekla.

Isus se nije dao zbuniti njihovom porugom i ironijom. Istaknuo je bitnu činjenicu: vječni život se ne može mjeriti zemaljskim mjerilima. Vječni život koji slijedi po uskrsnuću jednostavno je drukčiji način postojanja, drukčiji način života. No, pa onda nam Isus i ne bi trebao naviještati uskrsnuće i vječni život kad bi to bilo dokučivo našim ljudskim spoznajama. Isus pritom nije išao u detalje nego je navijestio da je to stvarnost koju je Bog pripremio za sve ljude i svi će je ljudi kao Božji stvorovi postići. Dakle, svi ljudi: i dobri i zli će postići vječnost, ali neće ona biti za sve jednaka. Zanimljivo je da ni apostol Pavao koji u jednoj svojoj poslanici piše da  ga je Bog uznio do ‘trećeg neba‘ ne iznosi neke pojedinosti tog neba nego samo ističe da je to nešto posve drukčije od ovoga zemaljskog života… a razni ‘vidioci i vidjelice‘ našega vremena skoro pa u detalje opisuju svoje viđenje vječnosti: i u paklu i u nebu… i ljude i namještaj koji se tamo nalazi. Time valjda žele istaknuti svoju posebnost, a ne Božji dar tog viđenja pa im zato možemo i manje vjerovati u ono što nam pričaju.

Kako su ti saduceji ipak bili židovski vjernici, Isus ih podsjeća na ono što su oni često puta čitali i čuli iz Biblije kad Mojsije govori o ‘Bogu Abrahamovu, Bogu Izakovu i Bogu Jakov-ljevu‘. Taj dio Biblije su ti saduceji priznali kao svete spise, ali – eto – nisu razumjeli što ustvari čitaju. Isus dodaje da Bog nije Bog mrtvih nego živih – dakle i Abraham, Izak i Jakov onda moraju biti živi, premda su davno za ovaj svijet umrli!

O smrti, i to mučeničkoj smrti, govori nam i današnje 1. misno čitanje iz Biblije Starog zavjeta. Kraj toga čitanja obilježen je i vjerom u uskrsnuće i vječni život, ali je ipak prevladavajuća tema mučenička smrt sedmorice braće. Tko ozbiljno čita ili sluša to čitanje mora prema ovoj sedmorici braće i njihovoj majci osjećati ili divljenje ili prezir. Zamislimo si: trebalo je samo jesti Židovima zabranjeno svinjsko meso i ostati na životu. No, i ovi mučenici i njihovi mučitelji znali su da to nije obično jedenje svinjskog mesa, nego bi se to jedenje shvatilo kao ‘otpad od Boga‘. Posve sigurno su mnogi Židovi onog vremena doista popustili pod prijetnjama i jeli su zabranjeno svinjsko meso… i zato nisu zapisani u Bibliji kao uzor dosljednosti i hrabrosti. Ova sedmorica braće i njihova majka zapisani su upravo kao primjer dosljednosti i hrabrosti koji treba nasljedovati.

Danas u vrijeme tzv. liberalizma ljudi postupaju u mnogome drukčije: mnogi se dosta lako odriču i vjerskih i ljudskih vrednota, gledajući samo na sebe, spašavajući samo svoju komociju. Najdrastičniji primjeri takvog ponašanja su abortus i eutanazija, a to zapravo znači: ubijanje čovjeka da se sačuva komocija življenja ili da se uštede materijalna sredstva. Važno je zamijetiti da svi oni koji se zalažu za abortus nisu bili abortirani!

Čuli smo i zašto su ova sedmorica braće i njihova majka mogli podnijeti mučeničku smrt: jer su vjerovali u uskrsnuće i vječni život. Zadnji mučenik je prije smrti rekao kralju koji je naredio ubojstvo: ‘za tebe nema uskrsnuća na život‘. Podsjetimo se još jednom: kršćanska vjera nam kaže da će doista svi ljudi uskrsnuti, i dobri i loši, i sveci i zlikovci, jer su svi obdareni besmrtnom dušom, ali to što će poslije uskrsnuća uslijediti za zlikovce neće biti ‘život‘ nego ‘muka od života‘. Bit će tako teško i ružno živjeti da bi ljepše i bolje bilo da se i ne živi… ali, da stvar bude gora, to će trajati vječno. Stvarno je gadno, istinski je promašaj, odbaciti Boga, svoga Stvoritelja i davatelja radosti i smisla čovjekova postojanja – već ovdje na zemlji i za svu vječnost.

Apostol Pavao je napisao u Poslanici Solunjanima da vjera u uskrslog Krista daje ljudima, njegovim nasljedovateljima, dakle nama kršćanima, jakost da ustraju u vjernosti Bogu i da tako zadobiju i oni vječni život. Jer, ‘nemaju svi vjere‘, piše apostol Pavao i zato Bog mora podupirati i čuvati svoje ljude, nas vjernike, da ne odustanemo od Boga kad dođu nevolje i kušnje života. Ovdje na zemlji je sve privremeno, možda i dugotrajno ali ipak privremeno, a u vječnosti je sve beskrajno, vječno. A za vječnost smo stvoreni.