Živjeti po Božjem i svega je svima dosta

8. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2017)

Prošle smo nedjelje bili pozvani na svetost koja nije ništa drugo nego ‘svjesno oslanjanje na Boga‘ u svakodnevnim događanjima našega života uz nastojanje da u danim životnim okolnostima što više odražavamo dostojanstvo Božjih stvorenja. Nemalom broju ljudi to se čini poprilično slabašnim odabirom jer da su ljudi iznašli podosta toga boljeg i interesantnijeg nego nam Bog nudi. Taj ‘odmak od Boga‘ započeo je već od ‘prvih ljudi‘ i nastavlja se kroz cijelu ljudsku povi-jest sve do naših dana. Osobito su brojni ljudi našega vremena zadivljeni tehničkim napretkom u tolikoj mjeri da im Bog postaje suvišan. Čuli smo prošle nedjelje i apostola Pavla koji je svjestan te ljudske zadivljenosti vlastitom mudrošću pa u svojoj poslanici smjelo tvrdi da je ‘ludo Božje mudrije od ljudske mudrosti‘.

Sigurno nam ni današnja evanđeoska poruka ne djeluje primamljivo. Barem na prvi pogled i prvo slušanje. Dok smo slušali današnje evanđelje moglo nam je izgledati da nas Bog poziva na ljenčarenje, na posvemašnju nebrigu za sve ono oko čega se inače svakodnevno trudimo i što nam je doista važno u životu: to su materijalna dobra koja nam osiguravaju svakodnevni život. Vjerojatno su mnogi od nas pomislili, a neki se i glasno požalili, nakon nekog neuspjeha usprkos velikog truda: da nas je i ‘Bog ostavio‘!

Današnje 1. misno čitanje nam kazuje da su baš nekako tako: da ih je ‘Bog ostavio‘, pomislili i židovski izgnanici dok su boravili u babilonskom ropstvu: daleko od svoga kraja i bez opravdanog očekivanja da će se jednom vratiti. U takvu mučnu situaciju javlja se prorok Izaija s porukom da je nemoguće: da bi Bog svoje zaboravio! Tu svoju tvrdnju prorok podupire najboljim ljudskim iskustvom: majka ne može zaboraviti svoje dojenče. Ako se to ipak katkad među ljudima i dogodi, za Boga je to posve nemoguće, uvjerava prorok Izaija svoje sunarodnjake. Ta Božja poruka odjekuje ovim svijetom od Izaijinih vremena sve do naših dana i takvom će biti sve do konca svijeta.

I taman kad nas je ovakvo razmišljanje nad porukom proroka Izaije malo umirilo, jer da nas Bog ne zaboravlja, dođu nam u sjećanje riječi s početka današnjeg evanđelja: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ Vjerojatno ‘prvi spas‘ od ovakve poruke najprije potražimo u mišljenju: pa mi i nismo baš tako bogati jer toliki imaju više od nas. Ali onda u nastavku evanđelja Isus se ‘spušta u našu svakodnevicu‘ pa govori da se ne brinemo: niti za jelo niti za piće, niti za odijelo. Dakle, sve ono što nam svakodnevno uistinu treba! I za uzor nam stavlja ‘ptice nebeske‘ koje žive: a ne siju, ne žanju i ne sabiru u žitnice. I tu se možemo htjeti opravdati pred Isusom da mi nismo kao ptice opremljeni perjem da nam ne bude hladno, nismo niti kao ptice opremljeni krilima da mognemo letjeti po hranu. I još bismo se mogli raznih domišljatih i istinskih opravdanja dosjetiti, ali nam ona doista nisu potrebna.

Naime, Isusov ulazak u ljudsku stvarnost pokazuje da on uopće ne omalovažava niti ne obezvrjeđuje ljudsku stvarnost i materijalna dobra. Jer kad bi to bilo tako bezvrijedno valjda se ni Bog po Isusu ne bi u tu ljudsku stvarnost uključio. I zato Isus pri kraju današnjeg evanđelja izriče poruku koja već 2.000 godina odzvanja ovim svijetom: „Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo nebesko i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.“

Kraljevstvo nebesko zapravo je način života koji se živi po božanskim vrednotama: ljubavi, dobrote i praštanja. Pa već onda kad je stvarao svijet i čovjeka Bog je znao što tom čovjeku u svijetu treba. O tome nam svjedoči i dvostruki opis stvaranja svijeta i čovjeka. U prvom opisu Bog je stvorio čovjeka na kraju, tek onda kad mu je sve priredio za život. U drugom opisu Bog je stvorio čovjeka praktički na početku, prije svih biljaka i životinja, a onda je taj svijet opremio biljkama i životinjama koje trebaju biti čovjeku pomoć u življenju. Oba ova tako različita izvješća nam govore istu poruku: čovjek je Bogu najvažnije i najvrednije stvorenje – tako da je sve u svijetu njemu na službu i čovjek treba svime upravljati i svijet dalje uređivati. Uređivati kao Božji suradnik a ne kao Božji suparnik.

Biti pretjerano zabrinut ustvari znači da mi ne vjerujemo Bogu da nam je dosta toga dao za život, znači najjednostavnije rečeno: ‘praviti sebe pametnijim od Boga‘. A Bog nas je obdario raznim sposobnostima – neke ljude i sasvim posebnima – da ih tijekom života upotrebljavamo za poboljšanje svijeta i ljudskog života. Sudjelovati u brizi i čuvanju svijeta, zajedno s nebeskim Ocem, surađivati u brizi za dobrobit svih njegovih stvorenja, a ne samo brinuti se o sebi, izraz je dubokog povjerenja u Boga i ujedno izraz trajnog pripadanja Božjem kraljevstvu.

Ovaj svijet koji nam se tako često puta čini lošim i nesavršenim doista nam je dan na upravljanje da ga svojim marom činimo boljim i savršenijim. Tim i takvim pozivom ljudima Bog pokazuje veliko povjerenje, ujedno i čast, tim svojim najvrednijim i najvažnijim stvorenjima.

Svatko od nas: i ja i ti, dio smo toga ‘Božjega tima‘. Bog nam je tako iskazao povjerenje, obdario nas je potrebnim sposobnostima, na nama je da ga ne iznevjerimo već da svoj dio učinimo. Česti nedjeljni susreti s uskrslim Isusom na sv. misi nam u tome pomažu: i nadahnućem što činiti i jakošću da nadahnuća sve više pretvaramo u djela. Svatko svoj dio, svatko u svoje vrijeme. Ja i ti, on i ona.