Život je svadba koja vodi u nebo

2. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2019)

U božićnim danima, koji su za nama, proslavili smo čudo nad čudima: Bog je postao i čovjek. I to ne neki nadčovjek – supermen – nego ‘čovjek dijete‘, posve ovisno o dobroti drugih ljudi. Posebnost tog Djeteta, njegovo božanstvo, primijetili su najprije obični, neuki ljudi: pastiri. A onda su to isto prepoznali i učeni ljudi: mudraci s Istoka.

Današnje evanđelje nam pokazuje kako taj Isus, sada kao odrastao čovjek, opet zadivljuje ljude: pretvorio je vodu u vino. Dogodilo se to na jednoj svadbi, na veselom događaju ljudskog života. Već nam taj detalj jasno pokazuje da i Bog sudjeluje u ljudskoj radosti. Bog ne traži od nas da budemo trajno ozbiljni i uvijek smrknuti ljudi. Nažalost si i mnogi kršćani misle da se ne smiju veseliti, da ne smiju zbijati šale i pripovijedati viceve. Doista nije tako. Kršćani su samo pozvani ‘ne griješiti‘. Radost je neba i zemlje kad u tome uspijevaju… a radost je neba i zemlje i kad se za grijehe kaju i nastoje se popraviti. Nije nam se teško sjetiti da je Isus rekao kako je veća radost u nebu zbog jednog obraćenog grešnika negoli zbog devedeset devet pravednika. A to jednostavno zbog Božje ljubavi prema ljudima kojima je Isus otišao pripraviti mjesto u vječnosti neba. Samo onaj čovjek koji odbija Boga ostaje bez Božje ljubavi. A u veličanstvenosti ljudske slobode, to čovjek doista može i učiniti.

A zašto je Isus učinio ovo svoje prvo čudo? Samo zato da pomogne ljudima, samo zato da ove mladence spasi od sramote što ne mogu dostatno počastiti svoje pozvane goste. Dakle, nije to Isus učinio zato da se pravi važan, niti zato da zadivi ljude, nego da ljudima pomogne. Možda ne bi ništa od te pomoći bilo da nije bilo Isusove Majke Marije. Ona je zamijetila, valjda u razgovoru sa ženama, da mladencima polako ponestaje vina. Tako bi oni već na svoj dan radosti i veselja doživjeli veliku neugodnost: ne mogu počastiti ljude koje su pozvali na svadbu. Valjda bi se o tome u tom mjestu i okolici danima pripovijedalo. (Kao što i kod nas već godinama kruži anegdota o tzv. ‘svatovima jednog međimurskog mjesta’: gdje nit je kaj sfalilo nit je kaj ostalo. Nastavak anegdote dovršite sami.)

Dakle je Marija bila glavna posrednica između ljudi i Isusa. Po mnogo čemu se vidi da je i dalje, sve do naših dana, Marija često puta glavna posrednica između Boga i ljudi. O tome nam svjedoče brojna svetišta u čast Majci Božjoj po cijelom svijetu. I mi svake godine hodočastimo u jedno takvo svetište: Majci Božjoj Bistričkoj. Dakako, i ovaj kip Gospe Žalosne u našoj crkvi također je znak našeg štovanja Isusove Majke Marije. I mi se na njezinu proslavu okupimo u većem broju nego inače. Privlači nas Marija, a ona pak nas vodi k Isusu.

A zakratko je izgledalo kao da Isus neće ništa učiniti na Marijinu primjedbu da ‘vina nemaju‘. Na čas je izgledalo kao da je Isus Mariju odbio riječima: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas.“ Marija više ništa nije rekla Isusu nego je poslužiteljima na svadbi pripomenula: „Što god vam rekne, učinite!“ U svojem majčinskom iskustvu je znala da njezin Sin Isus neće moći ostati gluh na njezinu molbu. I, čuli smo, Isus doista nije ostao gluh na majčinu molbu: učinio je prvo čudo: vodu je pretvorio u vino. I tako je spasio ugled mladencima.

Upravo to Isus trajno čini nama ljudima: spašava nam ugled Božjih stvorenja: božjih sinova i kćeri. Spašava nam ugled najprije tako da nas uči i poziva kako živjeti: što činiti i što izbjegavati. A onda kad već grijehom narušimo svoj ugled božjih stvorenja, onda nas poziva na obraćenje. Početak obraćenja jest prepoznavanje svojih grijeha, zatim izricanje žaljenja zbog učinjenih grijeha, i onda je posljedica uvijek ista: Bog nam po Isusu rado grijehe oprašta. I još nešto: osposobljava nas da nakon dobivenog oprosta, barem neko vrijeme možemo biti bolji. Tako da nerijetko nastojimo i popraviti štetu nastalu zbog grijeha: bilo materijalnu štetu bilo duhovnu štetu prema našim bližnjima i samima sebi.

Ovo čudo pretvaranja vode u vino bilo je naznaka još većeg čuda: preobrazba smrtnog života ljudi u vječni život po uskrsnuću. Zato bi se slikovito moglo reći da je cijeli naš život ‘svadba‘. Znamo da su naše svadbe proslava početka jednog novog života bračnog para. I poslije svadbe doista nastaje nešto bitno novo: dvoje ljudi koji su do tada imali svoje zasebne živote, sa svojim obvezama i planovima, poslije svadbe udružuju te svoje zasebne živote u zajednicu u kojoj se spajaju, a često i mijenjaju, osobni planovi i obveze u zajedničke planove i obveze. Uskoro se u toj novoj zajednici muža i žene najčešće rađaju i novi životi. I tako nastaje nova ljudska obitelj, zajednica ljubavi.

I naš život na zemlji je svadba koja se po smrti za ovaj svijet, a po našem uskrsnuću, pretvara u vječni život: s mnogom braćom i sestrama koji su vjerom i životom prihvatili uskrslog Krista. Kao što su ovi mladenci na svadbi u Kani Galilejskoj imali problem: tako da im je skoro ponestalo vina koje svadbu čini veselom, tako se i nama u našoj svadbi života pojavljuju razni problemi koji nam kvare radost življenja. Neke probleme tijekom života rješavamo, a neke jednostavno moramo nositi, trpjeti, jer ih ne možemo maknuti iz svoga života. Tu radost života nam često puta uljepšavaju i uveličavaju naši bližnji, a uz naše bližnje teškoće života pak se lakše žive i nose.

Mi kršćani u tom životu radosti i teškoća imamo i pravog suputnika koji nikada ne zataji niti ne razočara. To je uskrsli Isus koji po sakramentima trajno ostaje s nama i u nama. Osobiti sakrament je nedjeljna sv. misa koja postaje naše trajno zahvaljivanje Bogu. Zahvaljivanje i za život i za bližnje, i koja postaje nadahnuće i jakost da se smisleno živi. Zato i tijekom ove godine, kojoj smo na početku, često sudjelujmo u nedjeljnoj sv. misi i primajmo svete sakramente. I život će nam biti svadba koja vodi u vječnost.