Životni napori i trpljenje imaju smisla jer nas u vječnost vode

5. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2021)

Valjda nam nije bilo previše ugodno slušati kratki odlomak današnjeg 1. misnog čitanja iz Knjige o Jobu. Ima ljudi, nepoznati nam je broj, koji bi se suglasili s jadikovkom starozavjetnog patnika Joba, koju smo malo prije čuli. Prije ove jadikovke u Bibliji je zapisano njegovo sretno životno razdoblje. Bio je bogat raznovrsnom stokom, brojnom djecom i unučadi. U današnjem biblijskom odlomku Job se žali na svoj život s posve jasnim ljudskim razlogom: bio je zdrav i bogat – kako materijalnim dobrima tako i brojnom djecom i unučadi – a onda je teško obolio i izgubio svu djecu. Sada mu život izgleda čista patnja, gnjavaža bez razloga i smisla. Mnogi teško bolesni i nemoćni ljudi sigurno se slažu sa svime na što se Job žali. Nastavi li tko sam čitati nastavak Knjige o Jobu saznat će da je takvo mučno životno razdoblje bilo jedna teška i ograničena kušnja njegove vjernosti Bogu. Tu kušnju Job je uspješno prebrodio: ostao je vjeran Bogu makar mu je bilo silno teško.

Mnogo lakšu kušnju doživjela je i punica apostola Petra. Dobila je visoku temperaturu tako da je morala ležati u krevetu, a onda su joj u kuću došli iznenadni gosti: Isus s dvojicom učenika. Dobar kućni običaj je zahtijevao da žena, kućedomaćica, poslužuje pristigle goste. Očito su braća Šimun i Andrija htjeli opravdati kućedomaćicu što ih neće moći poslužiti pa su Isusu rekli da je žena bolesna. Nastalu nepriliku Isus je riješio po kratkom postupku: prihvatio je bolesnu ženu za ruku i ona je odmah ozdravila. I to ne samo da više nije trebalo nju kao bolesnicu posluživati nego je ona odmah počela posluživati pristigle goste.

I postoji izreka da se ‘dobar glas daleko čuje‘ tako se je ubrzo saznalo i za Isusov boravak u toj kući. Malo čudo brzog ozdravljenja kućedomaćice pripomoglo je da se brže proširi vijest o Isusovom boravku u toj kući. I ljudi nisu oklijevali: brzo su pohrlili u kuću sa svojim bolesnicima. I Isus nije škrtario čudesnim ozdravljenjima. Evanđelist Marko je zabilježio da je Isus ozdravio mnoge: od mnogih i raznih bolesti. Modernim jezikom, a i malo šaljivo, danas bi rekli da je to bila ‘akcija čudesnih ozdravljenja‘. I nije čudno što su ljudi toga kraja i slijedećeg dana potražili Isusa: s jedne stran zanimljivo govori, a s druge strane čudesno ozdravlja teško bolesne ljude. No, Isusa više nema tamo gdje je jučer bio: povukao se u osamu u molitvu. Iz ovoga vidimo da Isus nije bio nikakav ‘populist‘, nikakav političar: umjesto da uživa u popularnosti i pohvalama… on odlazi u osamu.

I onda smo čuli da nije otišao zato što više ne želi pomagati ljudima nego zato da to čini i drugim ljudima, u mnogim drugim mjestima. Eto, tako je Isus danas i ovdje s nama, u našem mjestu, da nam propovijeda i da čini čudesa. Zar zbilja? To da nam propovijeda još kako tako ‘drži vodu‘, jer se čitaju i slušaju njegove riječi u evanđelju… pa kad se pročita odlomak iz evanđelja na kraju mi kao slušatelji odgovorimo ‘slava tebi, Kriste‘. Tako priznamo da smo to čuli prave njegove riječi. Ali zar i danas Isus čini čudesa ozdravljenja? Osobito u ovo nesigurno vrijeme moguće zaraze praktički nepoznatim virusom? Doista nam je nemoguće znati koliko je ljudi i u naše vrijeme čudesno ozdravilo od mnogih i raznih bolesti u kojima je neka terapija čudesno pomogla.

Naime, ne smijemo zaboraviti poruku i poziv kršćanske vjere da Bog djeluje u svijetu i po ljudima: u ovom našem vremenu po liječnicima i lijekovima. U vrijeme Isusova zemaljskog života toga nije bilo u toj mjeri pa je Isus trebao vidljivije djelovati. A bolest i smrt, svaka bolest i svaka smrt nam govore, nekako kao da nas opominju, da ovaj naš zemaljski život nije naša domovina, nego da smo na ovom svijetu putnici prema vječnosti. Zato valja opet reći, često ponoviti, da je naš život na zemlji zadatak, jedan ozbiljni zadatak, po kojemu stižemo u vječni život. To je evanđelje, to je radosna vijest, o kojoj piše apostol Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima. Njegov životni zadatak kao Isusova apostola bio je radosnu vijest o neizmjernoj Božjoj ljubavi prema ljudima proširiti po cijelom svijetu. On sam kaže da mu to nije na hvalu nego da mu je to dužnost koja mu je povjerena. I on se trudi svim svojim silama taj zadatak ispuniti.

Tako, baš tako, svatko od nas ima svoj životni zadatak. Ima i sposobnosti da taj zadatak u svojim okolnostima ispuni, obavi što najbolje zna i može. E, baš tu za nas ljude nastanu problemi: zašto ja… zašto to…? Zato jer je to Božji plan s tobom, Božji plan sa mnom. I samo za taj dio svojega mara ili nemara u ispunjavanju toga zadatka bit ćemo Bogu odgovorni. Ne za ono što je u Americi, ne za ono što je u susjednom mjestu i susjednoj kući… nego – samo za ono što je u mojemu mjestu, što je u mojoj kući, i među mojim bližnjima. Ispuniti to – najveće je čudo moga života.