D U H O V I

(B-2024)

          “Kada je napokon došao dan Pedesetnice” – u tu riječ “napokon“ stisnuta je sva muka i sve iščekivanje apostola nakon što su poslije Isusova uzašašća na nebo imali samo njegovo obećanje o slanju Sile odozgo, o slanju Branitelja – koji će ih obraniti od njihove vlastite sumnje i od sumnje i nepovjerenja svijeta kojemu su bili poslani svjedočiti.

Danas na blagdan Duhova spominjemo se događaja kada su  Isusovi učenici prihvatili njegove riječi i njegovu sudbinu kao nadahnuće za svoj život i za svoje djelovanje. U tom događaju silaska Duha Svetoga zamjetljivo je da Duh Božji okuplja ljude različitih jezika, različitih sklonosti i darova. I tako različiti ljudi pod djelovanjem Duha Svetoga se razumiju. Dobro je primijetiti da apostoli na Duhove nisu progovorili nekim novim zajedničkim jezikom, nekim novim jezikom za cijeli svijet. Apostoli su govorili svojim jezikom i slušatelji su ih također razumjeli svaki na svojem jeziku.

Čovječanstvo, promatrano kroz dugu povijest, često je puta  pokazalo nesposobnost da nadvlada međusobna suparništva i međusobne razlike. Prečesto su ljudi bili kroz povijest rastrgani međusobnim razlikama, mržnjama i podlostima. Samo snagom Duha Svetoga, samo suradnjom onih koji se otvore tom Duhu Svetom, mogu biti te neumitne razlike među ljudima življene na zajedničku korist, kako to i piše apostol Pavao u današnjem 2. čitanju. Samo pod djelovanjem Duha Svetoga mogu ljudi započeti drugačije živjeti. Jedan mali dio čovječanstva, onih prvih 3.000 ljudi, već je iskusilo to zadivljujuće zajedništvo u svoj svojoj različitosti.

Zahvaćeni Duhom Svetim apostoli su se osjetili dovoljno jakima da progovore mnoštvu. Osjetili su i da je to njihova dužnost. Najprije se u samim apostolima dogodio taj čudesni preobražaj: od plašljivih sumnjivaca oni postaju odvažni uvjeravatelji drugih ljudi, apostoli postaju odvažni svjedoci Isusova uskrsnuća. Isusovo uskrsnuće je velika prekretnica povijesti. To je događaj koji se nije zbio samo za Isusa, nego se to dogodilo s posljedicama za sve ljude. Sin Božji koji je bio čovjek i koji je proživio jedno ljudsko postojanje na  ovome svijetu, prošao je kroz smrt u novi život. Od tada, po  Isusu i u Isusu, jedan čovjek već postoji i na božanski način. Time je otvoren put svim ljudima da mogu postojati i na božanski način. To je apostolima postalo jasno nakon silaska Duha Svetoga i oni sada kreću to dojaviti ljudima u svijetu. Preko apostola je zapravo počeo djelovati Duh Sveti koji je govorio srcu svakoga čovjeka. Zato su i mogli razumjeti svi ljudi ono što su apostoli govorili. Tako se je počela stvarati zajednica ljudi koja ima zajamčeno trajanje od samoga Isusa. “Ni vrata paklena neće je nadvladati”  rekao je Isus. To pak onda može dati kršćanima neslućene snage, ali samo onda ako i kršćani ulože svoje slabe snage.

Potrebno je da se i mi zalažemo oko dobra – jer mi još uvijek imamo mogućnosti da u svakodnevnom životu širimo oko sebe nemir umjesto mira, imamo mi mogućnosti da drugima život zagorčimo umjesto da im ga učinimo lakšim.

Duh Sveti daje kršćanima jednu punoljetnost – vjerničku punoljetnost. Ta vjernička punoljetnost ne dozvoljava kršćanima pasivnost: da samo promatraju što se u svijetu događa. Punoljetni kršćani se u tom svijetu odgovorno angažiraju. Kršćanski život je: učiti od Isusa, svjedočiti za Isusa i činiti dobro kao Isus!

Mi vjernici ne smijemo čitavoga života ostati djeca u vjeri, ne smijemo biti “djetinji” vjernici. Moramo u svom rastu u vjeri doseći vjerničku punoljetnost. To bi sakrament svete potvrde trebao pokazati i potvrditi. Prvi dokaz nečije vjerničke punoljetnosti jest to da s “obje noge stoji na zemlji’, to da je dovoljno upućen u pitanja životne stvarnosti i da ne bježi od teških pitanja života. Punoljetan vjernik se zna služiti svojim sposobnostima koje su mu od Boga dane. Cijeli život ostati dijete – to nije spojivo s ljudskim rastom i razvojem. Jednako tako cijeli život ostati dijete u vjeri nema veze s kršćanskim životom.

Punoljetan vjernik je onaj koji ne čini nešto samo zato što ga je na to nagovorio biskup ili župnik, nego punoljetan vjernik želi osluškivati Krista u sebi, osluškivati govor Kristova Duha. Duh Sveti daje snage za požrtvovni rad, Duh Sveti daje snage za strpljivo prihvaćanje teškoća te za iskreno praštanje i duboko razumijevanje. Takav život jeste znak da smo primili Duha Svetoga u sakramentu Potvrde (Firme). Firmanskoga dara možda više nemamo – neka se primijeti da imamo firmanskoga Duha, da smo posvećeni Duhom Svetim.

vlč. Josip Pivar