(C-2025)

         Kako smo čuli na početku svete mise danas je točno 40. dan od blagdana Božića. Zato se i čita evanđelje o Isusovu prikazanju u hramu – što je bila obveza svih Židova: da 40. dan poslije rođenja muško prvorođeno dijete prikažu Bogu i da za njegov otkup daruju hramu dvije grlice ili dva golubića. Bio je to simbolični otkup prvorođenca od Boga, tako su roditelji ‘plaćali’ Bogu svoje dijete kako bi ga mogli imati kao svoje u obitelji. To prikazanje i otkup prvorođenaca ima svoje porijeklo iz daleke židovske povijesti: kada su prije oslobođenja iz egipatskog ropstva pomrli egipatski prvorođenci, a židovski su bili spašeni žrtvom janjeta s čijom su krvi bili označeni dovraci, tj. ‘štokovi’ ulaznih vrata, židovskih kuća. Otada su Židovi smatrali da su njihovi prvorođenci u vlasništvu Boga i zato ih treba otkupiti. Eto, to je povijesni okvir židovske obveze prikazivanja prvorođenaca u hramu i njihova simboličnog otkupljivanja.

Isusovo prikazanje u hramu je također ispunjavanje te obveze, ali je i naznaka nečeg novog: to je susret Boga i čovjeka. U Isusu su Bog i čovjek sjedinjeni na najbolji mogući način, potpuno, tako da je Isus istovremeno i Bog i čovjek. Ali se sada u hramu Bog i čovjek susreću i vidljivo i znakovito. Starac Šimun, za kojega evanđelje kaže da je bio prave-dan i bogobojazan, i starica Ana, za koju evanđelje rabi ne-uobičajeni naziv “proročica” jesu predstavnici ljudi, svih ljudi koji traže Božje društvo i koji žele po Božjoj volji živjeti svoj život na zemlji. Sigurno se može reći da su i starac Šimun i starica Ana bili česti svjedoci prikazanja mnogih židovskih prvorođenaca u hramu. Kako su svi prvorođenci morali biti prikazani u hramu, i kako su to dvoje staraca bili često u hramu u molitvi, to je potpuno sigurno da su vidjeli mnoga prikazanja prvorođenaca.

Ovaj put se događa ipak nešto neuobičajeno: Duh otkriva Šimunu da je ispunjena čežnja njegova života. Duh Božji daje Šimunu unutarnje svjetlo duše po kojem on otkriva da je u tom djetetu koje se sada u hramu prikazuje poče-tak ostvarivanja velikih obećanja spasenja, obećanja koja su se stoljećima prenosila u židovskom narodu s koljena na koljeno, s generacije na generaciju. Šimun biva poučen od Duha Svetoga da je to dijete “svjetlost na prosvjetljenje naroda“. Da je taj starac Šimun doista bio prosvijetljen Duhom Svetim vidi se i po tome što govori neobične riječi za tu zgodu: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan.” I Mariji Šimun naviješta neveselu budućnost s Isusom: “A i tebi će samoj mač probosti dušu, da se razotkriju namisli mnogih srdaca“. Doista je previše toga velikoga rečeno, a da bi to moglo biti ‘slučajno’. Lako se sjetimo evanđelja u kojem smo čuli kako su se Nazarećani žestoko opirali Isusu, tako da su ga čak htjeli i ubiti – a u hramu je Šimun najavio da će taj Isus biti mnogima ‘znak osporavanja’.

Pravo je najavio starac Šimun da je Isus “svjetlost na prosvjetljenje naroda“ jer je i Isus za samog sebe rekao: “Ja sam svjetlost svijeta, tko ide za mnom neće hoditi u tami nego će imati svjetlo života“. I svojim učenicima je Isus rekao: “Vi ste svjetlost svijeta…” a na više se mjesta u Novom zavjetu spominje kako su mnogi ljudi bili protiv Isusa, kako ga nisu prihvaćali – konačno, križ je najjasniji dokaz Isusova neprihvaćanja od strane ljudi – i tako vidimo da su se doista ispunile riječi starca Šimuna da će Isus mnogima biti ‘na propast’, a mnogima i na ‘uzdignuće’. Za sve Isusove učenike, od one prve Dvanaestorice, za nas današnje kršćane, kao i za one koji će biti Isusovi do konca svijeta, taj je Isus ‘na uzdignuće’.

I Isusovi roditelji bili su uvučeni u tajnu njegove osobe na dvostruki način: i kao vjernici i kao svjedoci. Kao vjernici oni se dive riječima kojima starac Šimun otkriva da je dijete Isus ‘spasenje’ i ‘svjetlost’ ljudima; a bit će i svjedoci kako to Božje djelovanje među ljudima traži napor i svjedočenje, jer “Mariji će mač probosti dušu“. A proročica Ana je dobila zadatak da taj događaj razglasi, da svima ‘pripovijeda o tom Djetetu’. Iz ovoga je vidljivo da svaki Isusov učenik ima mogućnosti na svoj način svjedočiti svoju vjeru, svoju uključenost u Božje zahvate u ovome svijetu. Nećemo to moći ako ga prije sami ne susretnemo, nećemo to moći ako i naša duša ne bude iznutra prosvijetljena Duhom Svetim, i nećemo to moći ako ne postanemo svjesni da i im imamo u tome svoj ‘dio posla’. Svijeće koje smo danas blagoslovili neka nam budu poticaj i poziv da mi, današnji kršćani, budemo našem vremenu ‘svjetlost svijeta’.

A m e n

(C-2025)

         Prva nedjelja poslije blagdana Bogojavljenja zove se nedjelja krštenja Isusova. To zato jer se te nedjelje uvijek čita evanđelja o Isusovu krštenju. Čuli smo kako je Isus ponizno stao u red grešnika kako bi kao i mnogi drugi primio krštenje od Ivana Krstitelja. I u času Isusova krštenja dogodilo se nešto neočekivano: glas s neba je objavio svima prisutnima da je taj Isus ‘Božji ljubljeni Sin’. Mnogi su povjerovali toj objavi, ali mnogi i nisu. Brojni Izraelci koji su bili na obali rijeke Jordan nisu željeli povjerovati u ono što su čuli – jer oni su čekali silnog Spasitelja, očekivali su kralja i vojskovođu koji će pokazati svim drugim ljudima kakvog su Spasitelja oni dobili od Boga. Mnogi ljudi nisu htjeli takvog Spasitelja koji se miješa s mnoštvom običnih ljudi, ne takvog koji strpljivo čeka svoj red za krštenje, kao i toliki drugi.

Izgleda da je Ivan Krstitelj bio nekako bliži tim ljudskim iščekivanjima o silnom Spasitelju. Naime, Ivan Krstitelj je držao vatrene govore, mi bi rekli žestoke propovijedi, u kojima nije štedio nikoga, u kojima je nemilo šibao sve grešnike – tako da je čak i samom kralju Herodu prigovarao, zbog toga je prigovaranja na kraju i ostao bez glave. Čuli smo u evanđelju kako je “narod bio u iščekivanju i svi su se u srcu pitali o Ivanu: nije li on možda Krist”. Po žestini s kojom je nastupao mogao bi i biti – mislili su ljudi. Vjerojatno bi bila dovoljna samo jedna jača Ivanova propovijed i ljudi bi podigli ustanak protiv rimskih okupatora.

O takvom raspoloženju naroda maštaju svi revolucionari. Svi su se diktatori, revolucionari i razni samozvani vlastodršci uspeli na vlast upravo u takvim trenucima raspoloženja svojih naroda. Naime, kad god bi ljudi bili nezadovoljni, kad god bi ljudi iščekivali sretniju budućnost, pojavio bi se netko tko bi im tu sretniju budućnost na dovoljno uvjerljiv način i obećao. I tako bi se uvijek na krilima narodnog nezadovoljstva i nekih velikih iščekivanja uzdigao novi vladar, novi diktator koji ta iščekivanja ljudi koristi za vlastiti probitak i probitak svojih istomišljenika. Nije nam se tako teško sjetiti da su u nedavnoj ili malo daljnjoj prošlosti upravo tako zavladali dobro nam još znani diktatori: Napoleon, Hitler, Staljin, Tito.

Ivan Krstitelj nije bio jedan od takvih. On nipošto nije htio uzdizati samog sebe, on se sav stavio u službu onoga koji ga je pozvao i poslao. Kada je malo nedostajalo da ga narod prizna za Spasitelja, Ivan Krstitelj mirno odgovara: “Ja nisam taj. Za mnom dolazi jači od mene…”. Ivan Krstitelj nije znao tko je taj ‘jači od njega’, nije znao ni što sve čeka ni tog ‘jačeg od njega’ niti pak što čeka njega samoga. Ivan Krstitelj je po Božjem nadahnuću bio siguran da on, Ivan, nije očekivani Spasitelj, i po tom istom Božjem nadahnuću Ivan je osjetio da je već među narodom Onaj kojega ljudi iščekuju kao Spasitelja.

Današnje evanđelje pripovijeda o danu i događaju kad je to Ivan Krstitelj nedvojbeno shvatio: onda kad je krstio Isusa i kad je glas s neba potvrdio toga Isusa za svog obećanog Spasitelja. Na krštenje k Ivanu Krstitelju dolazili su mnogi ljudi, oni ljudi koji su bili svjesni svojih grijeha, koji su se za te grijehe kajali, i koji su željeli da im Bog te grijehe oprosti – a vanjski znak tog oproštenja grijeha, tog ‘pranja duše’ bilo je Ivanovo polijevanje vodom, Ivanovo krštenje.

Ovdje se moramo sjetiti našeg krštenja: i mi smo bili znakovito poliveni vodom da bi nam se izbrisao ‘istočni’ grijeh, tj. da bi nam se izbrisala ljudska sklonost da Boga smatramo svojim suparnikom – ili u najmanju ruku nepotrebnim balastom koji nam kvari veselje u životu.

Mi se krstimo u Ime Isusovo, otuda nam i ime kršćani (Krist-krst-kršćani), tj. ‘mali kristići’. Kako pak je u Kristu pokazana nevjerojatna ljubav Božja prema ljudima, to i mi kao ‘mali kristići’ pokušavamo tu ljubav živjeti i prema Bogu i prema ljudima – naravno, nekad s više a nekad i s manje uspjeha.

Tako nam i blagdan Isusova krštenja želi posvjestiti činjenicu kako Bog i danas želi upravo po nama – koji smo u Isusovo ime kršteni – biti prisutan i prepoznatljiv u ovome svijetu. Po krštenju mi smo postali Božje vlasništvo, postali smo djeca Božja, braća i sestre Kristovi, postali smo ‘ljubljeni sinovi’ i ‘ljubljene kćerke’. Da, to je i nama Bog rekao kod našeg krštenja. Pitanje je sada: koliko to stvarno mi jesmo? Odražava li naš svakodnevni život nešto od toga, ili je to samo zapisano na papiru – u Matici krštenih?! Svojim rođenjem u Betlehemu kao i na svome krštenju Isus se priznao jednim od nas ljudi, zato se i mi trebamo priznati njegovim služeći jedni drugima u ljubavi, po Isusovu primjeru. A prilika nam sigurno nikad ne manjka.

Kršteni jesmo – kao kršćani i živimo!

(C-2025)

                   Svake godine 6. siječnja kršćani slave blagdan Bogojavljenja, poznatiji nam pod imenom Sveta Tri Kralja. Pri tome se misli na to kako je Bog u svome utjelovljenu Sinu objavio svoju slavu i drugim narodima, a ne samo izabranom izraelskom narodu. Pastiri s betlehemskih poljana koji su prvi došli pokloniti se Isusu jesu predstavnici upravo toga izraelskog naroda, a trojica mudraca o kojima danas govorimo jesu predstavnici svih drugih naroda svijeta. Zato se za te mudrace i kaže u Svetom pismu da su došli s Istoka, dakle ne iz neke poznate zemlje, blize ili daleke, već jednostavno ‘s Istoka’. Zato je i blagdan Bogojavljenja poziv da se evanđelje koje je donio Isus treba širiti po cijelom svijetu, a ne samo unutar jedne zemlje i ne samo u jednom narodu. Tim novim Božjim narodima pripadamo i mi Hrvati, evo ide već 14. stoljeće.

Ti mudraci s Istoka bili su očito mudri ljudi svoga vremena, proučavali su zvijezde i znali su njihove zakonitosti. K tome su bili i životno mudri jer se nisu ustručavali poći na put kad su preko neobične pojave zvijezde repatice bili potaknuti da se dadu na traženje Boga i Božje blizine. To nam pokazuje da su oni u svom životu iščekivali nekog proroka i Spasitelja, žudjeli su za osjećajem Božje blizine, i kad su primili znak da bi se to sada moglo dogoditi dali su se na dalek put, ne žaleći truda i napora. Kako je u ono vrijeme bilo mnogo kraljeva to su se svake godine rađali novi kraljevi, no, ovaj puta Bog im je dao naslutiti da to nije običan kralj nego da je taj novorođeni kralj pravi Božji poslanik. I, zamislimo si: ostavili su svoju zemlju, ostavili su svoje uobičajene poslove. Nova zvijezda koja se pojavila i novi kralj kojega je ta zvijezda najavljivala, postali su im u tome trenutku najvažnije i najvrjednije u njihovu životu. Toliko je to bilo važno i vrijedno da odlaze u potpunu neizvjesnost – jer, doista nisu mogli biti sigurni da će naći koga traže, niti pak su mogli znati koga će zapravo naći.

I još nešto! Koliko su god bili bogati i časni, oni su se htjeli pokloniti tome Kralju, drugačijem od svih drugih kraljeva. I time su pokazali vrhunsku mudrost, životnu mudrost. Jer, pokloniti se onomu koji je veći od tebe mudro je! Pokloniti se Bogu, koji je iznad svega, najrazboritije je što čovjek uopće može učiniti.

I sada dolazi ono što je osobito neobično: tražili su novorođenoga kralja. Budući da ih je vodila jedna nova zvijezda njihova su očekivanja sigurno bila velika. I što su našli?! Siromašno i slabo dijete uz jednako siromašne i neugledne roditelje. Površan bi se čovjek okrenuo i otišao. Ali su ova trojica mudraca očito shvatili što im se dogodilo: da im se je Bog objavio u novom čovjeku, u malom djetetu.

I mudraci su postali još mudriji: shvatili su da je čovjek najvrjednije Božje stvorenje koje ima pred sobom cijelu vječnost, a sve što se sada smatra nekom ljudskom slavom i veličinom, jednom će se iskapati kao ostaci i ruševine, kao fosili prohujalih vremena.

No, možemo naći i drugačiju poruku koju nam pruža ta slika s mudracima. Tražeći, mudraci su se pokrenuli, pomakli sa svojih ustaljenih mjesta i našli nešto, zapravo Nekoga posebnog. I njihov je život bio promijenjen, drugačiji nakon tog našašća… I današnji čovjek traži, istražuje, smišlja načine kako urediti svoj život, kako će mu biti bolje, kako će biti sretniji… Ponekad, ili često, traži na krivim mjestima i – razočara se! Božić i Isusovo rođenje otkriva nam da je Bog okrenut prema čovjeku, prema svakom čovjeku, bez obzira tko je, odakle je i kakav je: želi ga, voli ga i ljubi ga. Želi iscijeliti duh slomljeni, obrisati svaku suzu, utješiti i razveseliti umorne, tužne i odbačene… Želi biti svima živi i konkretni znak Božje brige za čovjeka i za svijet, želi biti znak i putokaz čovjeku, kako doći do Boga, ali isto tako znak je i putokaz kako se približiti i doći čovjeku. Možemo reći da Isusovo učovječenje postaje put našega očovječenja. Doista, za kršćansku vjeru bogoljublje je nerazdvojivo od čovjekoljublja; ni u jednoj drugoj vjeri ili religiji ne povezuju se bogoljublje i čovjekoljublje do te mjere da je Isusov ljubljeni učenik Ivan mogao napisati: »Tko ne ljubi svoga brata kojeg vidi, Boga kojeg ne vidi ne može ljubiti«. Kršćani su pozvani grijati se na toplini Božića, ali i oni »izvan granica« kršćanstva (koji još nisu kršćani) dobrodošli su prigrijati se. Prvi Božić, a zatim i svaki koji nakon njega slijedi, upozorava uvijek iznova na Božje čovjekoljublje, ali i hrani ljudsku svijest da slijedi Boga u čovjekoljublju! Prema tome, svi smo pozvani zajednički podijeliti istinsko božićno oduševljenje i zajedništvo s Bogom i s ljudima, živjeti i podijeliti božićni zanos. Volio bih da nas taj zanos, ili barem jedan njegov dio, prati i nakon Božića. Daj, Bože, i tijekom cijele godine!

(C-2025)

         Ovonedjeljna biblijska čitanja odvajaju se od pripovjedačkog tona o Isusovu rođenju; ne pripovijedaju zgodu ili detalje same zgode, nego, naprotiv, postavljaju pitanje: Tko je onaj koji se rodio? Pozvani smo da svu svoju pažnju prenesemo sa sporednih likova na glavno lice. Danas smo pozvani da se odvojimo od Marije i Josipa, od pastira i anđela – da bismo promatrali samo njega – Isusa. Danas smo pozvani odvojiti se od odbljeska koji osvjetljuje lica ljudi okupljenih oko kolijevke i približiti se samome izvoru toga svjetla, djetetu Isusu.

Tko je to dijete? U molitvi Vjerovanja na ovoj misi, kao i na svakoj nedjeljnoj svetoj misi, svečano ćemo izjaviti da je on »Jedinorođeni Sin Božji, rođen od Oca prije svih vjekova; Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga; rođen, ne stvoren, istobitan s Ocem, po kome je sve stvoreno«. To je vjera koju Crkva proglašava od davnih vremena, od Nicejskog sabora pa dalje sve do naših dana. Na što se oslanja ta vjera? Na objavu, na Božju riječ koju smo čuli i u današnjem evanđelju: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog.« Te iste riječi čuli smo i u božićnom evanđelju mise poldanjice, a eto opet ih u kratkom vremenu čitamo. Budući da smo na Božić nekako potpuno zaokupljeni događajem, samim Isusovim rođenjem u betlehemskoj štalici i nekako nismo duhom sposobni o tim riječima dublje razmišljati, to nas današnje evanđelje poziva na dublje razmišljanje – jer sada smo se već ipak malo odmakli od Božića i polako se uhodavamo u redoviti dnevni život. Još je sutra blagdan Bogojavljenja, Tri Kralja, i božićno raspoloženje će gotovo potpuno biti za nama, opet ćemo živjeti svoju svakodnevicu – učenici još jedan dan školskog ferja, a odrasli već u svojim svakodnevnim poslovima.

Današnje riječi svetog evanđelja već na prvi mah zvuče nekako neobično, tajanstveno – i već je na prvo čitanje posve jasno da o nečem doista tajanstvenom pripovijedaju. Te riječi širom rastvaraju kao neki zastor i otkrivaju tajnu koja izmiče ljudskom razumu. Te neobične riječi današnjeg evanđelja pripovijedaju o Isusu. On je sama Riječ Očeva, izrečena prije svih vjekova. Međutim, to nije bila jednostavna riječ.

Naprotiv, bio je to Jedinorođeni Sin, koji je u krilu Očevu. Dakle, osoba! Ovdje se već dotičemo najuzvišenijeg i najtajanstvenijeg temelja naše vjere: Presvetoga Trojstva.  Eto, to je punina naše vjere, a Božić je proglašenje te vjere. Međutim, uza sve to, današnje bogoslužje se ne zaustavlja na promatranju Isusa u sebi, kako je bilo prije i izvan vremena, nego neprestano potiče da promotrimo tko je Isus »za nas«. I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. To je ono što je centralno i najvažnije. To ćemo ispovjediti recitirajući u, već rečenoj, molitvi Vjerovanja koja će uslijediti odmah nakon ove propovijedi: »Radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao je s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom.« »Radi nas ljudi i radi našega spasenja.« To također lijepo izriče naša božićna pjesma: S neba siđe dolje radi grešnika, rodi se u štali radi čovjeka. I druga pjesma: U jaslicam prostim rodio se Bog, koji s neba siđe radi puka svog. Isus je Bog s nama, ali i Bog za nas; Bog ljudi, ali i Bog za ljude. Bog je došao osobno da nas tješi i da nas spasi.

Ali, tu se zbilo nešto čudno: “K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.” Zaista, veliki broj Isusovih sunarodnjaka i suvremenika za Isusa uopće nije mario, a popriličan broj njih je pred Pilatom vikao: “Raspni ga, raspni!” Usprkos svih čudesa koje je bio učinio, usprkos svega dobra koje im je pokazao, usprkos sve nebeske mudrosti koju im je pružio!

Naravno, bilo bi posve krivo govoriti kako Židovi nisu Isusa prihvatili. Mnogo ih je bilo koji su prihvatili njegovo evanđelje. Na koncu, svi su apostoli i svi prvi učenici bili isključivo Židovi. I svi ti prvi učenici, bili oni Židovi ili pogani, postali su novi narod, postali su primatelji novih obećanja: o vječnom životu i radosti neba. Svi ljudi koji su Isusa prihvatili, kako onda tako i sada, jesu djeca Božja – o tom pripovijeda današnje evanđelje kad veli: “… a onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“.

I svaki od nas je osobno na krštenju bio proglašen Božjim djetetom, dakle Isusovim bratom ili sestrom. Zato i k svakome od nas Isus dolazi kao ‘k svojemu’, kao ‘k svojoj’. Može li se za nas, za mene i tebe, za nju i njega, reći “K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ ili pak “koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“? Po krštenju, rekoh već, mi jesmo djeca Božja… dobra djeca ili loša djeca… na pohvalu ili na pokudu kršćanskog imena?! Svaka nedjeljna misa nas poziva na dobar izbor i na pravu odluku, koju onda Božja snaga u sakramentima podupire i u zajednici s mnogim kršćanima pospješuje. Blago nama ako je to i naš put, naš život.

(C-2024)

         Svih ovih božićnih blagdana, a naročito prošle noći i danas, puni smo čestitki i dobrih želja u Novoj godini 2025. koju smo ove noći i službeno započeli. U tim čestitkama želimo jedni drugima ponajprije dobro zdravlje, pa uspjeh u školi ili na poslu, uspjeh u društvu i obitelji. Sigurno je da su mnoge od tih želja izrečene iskreno i srdačno, a neke pak i samo kao uhodane fraze koje više ništa ne znače čim se izreknu. Što čovjek biva stariji i životom iskusniji to više shvaća da se mnoge želje i planovi neće ostvariti, ali ipak na početku svake godine nekako se nadamo i vjerujemo da bi ipak toliko toga doista i moglo biti makar samo malo bolje.

Tu sada dolazi na vidjelo naša kršćanska duša: kad uz naše planove i želje, sebi i drugima, želimo i molimo da Božji blagoslov podupre te naše planove i želje. Jedan takav naputak i želju za Božjim blagoslovom čuli smo i u današnjem 1. čitanju gdje Mojsije upućuje Arona i njegove sinove, i sve kasnije svećenike izraelskog naroda, kako da blagoslivljaju ljude. Prisjetimo se tih riječi koje smo netom čuli: “Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!” Prvi Božji blagoslov bilo je stvaranje, stvaranje svega što postoji na čelu s čovjekom kao krunom, kao najvrjednijim Božjim stvorom. Božji je blagoslov počelo, izvor i svrha svega što postoji. Kad mi kršćani zazivamo na sebe i na druge ljude Božji blagoslov, to onda znači da želimo Božju naklonost, rekli bismo Božju blizinu, tj. pobuditi u sebi i u drugima svijest da nam je Bog blizu: da je s nama i za nas.

Naravno, čovjek i ne mora željeti Božji blagoslov, ne mora htjeti Božju blizinu, nego čovjek može poželjeti naći vlastito ispunjenje i vlastito ostvarenje izvan Boga, mimo Boga. Nakon početnog zanosa i oduševljenja takvim stanjem, najčešće se u čovjeku javlja praznina. Sveto je pismo zapisalo da se je Adam osjetio ‘gol’ kad je Boga proglasio nepotrebnim u svojem životu. Jer, izvan Boga sve je ništavilo i besmisao. Zato kad poželimo bilo što, bilo koju stvar, bilo koji uspjeh, bilo koji položaj u društvu, a da to u isto vrijeme nije u Bogu i po Bogu, naići ćemo na potpuni besmisao i gorčinu.

Zato poslušajmo još jednom i drugu rečenicu današnjeg biblijskog blagoslova: “Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!”

U Svetom je pismu Bog često puta predstavljen svjetlošću: ukazanje Mojsiju u gorućem grmu… pa stup od ognja na putovanju Izraelaca pustinjom u novu domovinu… i kad se Isus pred apostolima preobrazio lice mu je zasjalo kao sunce. Konačno, Isus je rekao svojima da trebaju biti ‘svjetlost svijeta’, i da naša pravednost mora tako sjati pred ljudima da vidjevši naša dobra djela ti ljudi slave Oca nebeskoga. (Jer ako su Božji ljudi tako dobri da svijetle, kako je onda tek dobar taj Bog čiji ljudi ga nastoje nasljedovati u dobroti?!) I jedini je i neprestani zadatak svih kršćana u svim vremenima i na svim prostorima, dakle i nas sada i ovdje, da budu što vjernija slika svoga učitelja Isusa. Zato bi mi kršćani trebali biti u ovom svijetu prepoznatljivi po dobroti, po praštanju i ljubavi i tako se razlikovati od ljudi koji Isusa ne priznaju svojim učiteljem i spasiteljem, i koji su prepoznatljivi u ovom svijetu po zavisti, gramzivosti, mržnji, pohlepi, oholosti… Tko se tako ponaša, tko tako živi očito nije ‘Božja slika’ i očito ne nasljeduje Isusa kao najjasniji put, istinu i život.

Treća i posljednja rečenica toga Božjega blagoslova iz današnjeg 1. čitanja glasi: “Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!” Da, i Isus je govorio o miru: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.!” Istina je: čovjek koji je u skladu s Božjom voljom, zadobiva potpuni mir. I obratno: ako čovjek radi protiv Božjih zapovijedi i zakona koji nosi u sebi, protiv svoje savjesti, osjeća u sebi nemir, duboki nemir. Kad se pak čovjek ravna po Božjem, onda osjeća u sebi mir makar bio u nevoljama… makar bio ismijavan ili proganjan.

U takvom su Božjem miru živjeli svi Božji ljudi, mi bismo rekli ‘svi sveti’, od kojih je prva Blažena Djevica Marija, čije bogomaterinstvo mi danas slavimo. Ona, milosti puna, živjela je u miru sa svojim Bogom, sa samom sobom i sa svojim bližnjima. Zato nam je ta Marija i danas, na početku nove godine, uzor Božje službenice i vjernice. Tako Božji čovjek već ovdje doživljuje predokus onog nebeskog, Božjeg mira. Eto, takav mir zazivamo mi vjernici danas na sve nas.

Zato neka nas Bog blagoslovi. Od njega i samo od njega je svako dobro. Neka nas Bog svojim licem obasja, neka nam pokaže pravi put – da budemo njegova vjerna slika ljudima svoga vremena. I, konačno, neka nam podari mir koji dolazi od njega, mir koji dolazi od podudarnosti između nas i Boga, neka nam podari mir u koji utječu sve naše želje. Jer, od Boga dolazimo, u Bogu živimo, i u Bogu, i samo u Bogu, će se jednoga dana ostvariti sve naše čežnje i sve naše želje.

Danas, na početku jedne nove godine, i mi zazovimo jedni na druge blagoslov kojega je Mojsije preporučio svojim suvremenicima: “Neka nas blagoslovi Gospodin i neka nas čuva, neka nas obasja svojim licem i neka nam podari svoj mir!” I onda će i ova nova godina biti vrijedna godina i bit će ispunjena smislom i našim duševnim mirom. Onda će i naša novogodišnja čestitka imati pravi smisao i istinsko uporište.

(C-2024)

         Svake nedjelje u misnom slavlju, nakon evanđelja i propovijedi, mi u molitvi vjerovanja ukratko ispovijedamo što to vjerujemo kao kršćani. Tako, među ostalim, govorimo da vjerujemo “u Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se… postao čovjekom“. U toj rečenici izričemo svoju kršćansku vjeru da je Sin Božji postao čovjek, kako bi mi ljudi mogli spoznati Božju ljubav. Tu istinu, tu stvarnost, naše vjere mi kršćani danas slavimo! I kad bi neki vanzemaljac ovih dana došao k nama, ne bi mu bilo teško zaključiti da ljudi nešto slave… zamijetio bi da iznimno veliki broj ljudi slavi… i to ne svi jednako ali ipak dosta lako primjetljivo.

Doista, proslava blagdana Božića ima svoju vanjsku, kulturnu i civilizacijsku dimenziju proslave…, ali ima također i svoju unutarnju, zapravo bitnu, proslavu Božića koja označuje utjelovljenje samoga Boga kao čovjeka i člana ljudske zajednice.

Vanjska proslava Božića puno je uočljivija, možda i puno raširenija, a unutarnja proslava je neizmjerno važnija, dalekosežnija i sudbonosnija. Velika je opasnost da vanjska proslava Božića koja se zaustavlja na sjaju starih i novih običaja uz puni blagdanski stol, zasjeni ili čak potisne bit Božića – tj. da se je po Isusu Bog uprisutnio među ljudima. Isus, čije rođenje danas slavimo, nije djelomice Bog i djelomice čovjek – on je postao pravi čovjek, ostajući pritom i pravim Bogom. Jednostavno bi se moglo reći da je Isus ‘ostao ono što je bio = Bog, a postao je ono što nije bio = čovjek‘. Naše hrvatske božićne pjesme, koje spadaju među najljepše božićne pjesme na svijetu, vrlo jednostavnim riječima, a pritom vrlo duboko, pjevaju o toj čudesnoj stvarnosti: da je Božji Sin postao čovjekom radi čovjeka!

Kad se rodi bilo koji čovjek, cijela je ljudska zajednica time silno obogaćena; svaka ljudska zajednica ima i pojedine ljude koji su za nju veliki i važni ljudi koji ne budu zaboravljeni premda su prije mnogo godina u toj zajednici živjeli i djelovali; tako je i cijela ljudska zajednica silno obogaćena time da je sam Bog postao čovjekom! Svakogodišnja proslava Božića ne događa se samo zato da se podsjetimo i osvježimo u sjećanju na taj najblistaviji događaj u ljudskoj povijesti, nego vjernička proslava Božića želi taj događaj tako aktualizirati da svaki čovjek, koji je otvorena srca, može biti sudionik toga čudesnog i izuzetnog rođenja. Važnost nazočnosti samoga Boga u ljudskom društvu ne može se ni prispodobiti nazočnosti kojega velikog čovjeka – a ljudi ipak hrle u susret velikim ljudima, osjećaju se obogaćeni susretom s njima.

Koliko više može čovjeka obogatiti sam Bog koji je želio biti u ljudskom liku!

Svojim pojavkom u liku novorođenoga i bespomoćnoga djeteta Bog ljude silno iznenađuje – tako da za njega nije bilo mjesta u svratištu nego se je morao roditi u štali! Bog se je rođenjem kao dijete odmah solidarizirao s najugroženijima i najpotrebnijima ljudske pomoći, s onima koji bez tuđe pomoći jednostavno ne bi mogli preživjeti ni opstati (maleno dijete!). Pritom Bog ima visoko mišljenje o čovjeku, o ljudima – što se za same ljude dosta često baš i ne bi moglo reći – još  i više: Bog ima i izuzetno veliko povjerenje u čovjeka te se  usuđuje predati u ljudske ruke kao posve nemoćno ljudsko dijete.

Mi već znamo da su ljudi različito reagirali na Božji pojavak u ljudskom tijelu: po Mariji, Josipu, pastirima i mudracima, dio čovječanstva iskazao je svoju ljubav, svoju predanost i svoju solidarnost prema nemoćnom Djetetu, Isusu. Znamo također da je po Herodu i njegovim pristašama dio čovječanstva pokazao i drugačije lice: lice neprijatelja, mrzitelja i uništitelja. Dio čovječanstva, predstavljen većinom stanovnika Betlehema, ostao je neupućen u to događanje, a dio čovječanstva ostao je na to rođenje potpuno ravnodušan – to su oni Jeruzalemci koji su čuli i znali koga traže mudraci, rekli su im gdje ga trebaju tražiti, ali sami se nisu ni pomakli. No, takav prijem Božjega Sina među ljudima nipošto nije zaustavio Božje približavanje ljudima. Svojim rođenjem u krajnjoj bijedi Bog svjedoči i u mnogim ljudima pobuđuje najplemenitije osjećaje i stavove prema drugim ljudima, napose onima koji su potrebni tuđe pomoći. Kad je Isus tako započeo svoj život među ljudima, onda ne iznenađuju njegove riječi: “Zaista kažem vam, što god učiniste jednomu od moje najmanje braće, meni učiniste“! Tako se i danas odnos prema Isusu pokazuje kroz odnos prema čovjeku. I danas, na početku 21. stoljeća, taj se odnos može prikazati na isti način kao i u vrijeme Isusova rođenja: jedni ga oduševljeno prihvaćaju, drugi ga žestoko odbacuju, treći ništa o tome ne znaju, a četvrte to uopće i ne zanima. Među kojima smo mi – odgovorimo  sami sebi!

Nije još kraj. Ako smo se našli u ‘krivoj grupi‘, neka nam ovogodišnja proslava Božića pomogne da se ‘prešaltamo’ u onu prvu grupu, u grupu Marije, Josipa, pastira i mudraca – u grupu ljudi koji se prepoznaju po požrtvovnosti, ljubavi i solidarnosti za drugoga čovjeka. Budimo u grupi graditelja novoga svijeta, kako se to kaže Božjega kraljevstva, koje počinje u dobroti, ljubavi, pravednosti i poštenju u ovozemnom životu, a dovršava se u vječnosti. Božić ove 2024. godine je zato za svakoga od nas izuzetan dar – samo ga trebamo prihvatiti!

(C-2024)

         Zapalili smo i 4. svijeću u adventskom vijencu, krug se zatvorio, vrijeme se ispunilo: Božić je pred vratima, jer danas je 4. nedjelja adventa. I sva naša okolina: rasvijetljene ulice, trgovi i kuće, radio, novine i televizija sa bučnim i svjetlucavim reklamama – sve nam to jasno govori da je Božić blizu i sve nas to želi uvesti u proslavu Božića. Vjerojatno se već neki ljudi boje otvoriti novčanik, jer se već tako ispraznio, ali će sve to malo koristiti i bit će samo kratkotrajna radost, ako i dušu ne otvorimo. Onda ćemo ostati ‘bokci’ u proslavi Božića, makar ćemo mnoge darove imati i makar će nam glazbene linije s bučnim sviranjem božićnih pjesama puniti uši. Dušu treba otvoriti i dušu treba ispuniti – onda se Božić može pravo slaviti!

Ali za punjenje duše ne može se otići ni u jednu trgovinu, ne može se platiti niti bilo kojom bankovnom karticom niti gotovinom – duša se puni duhom Božjim na mjestima duha: naša župna crkva i naše obitelji jedina su mjesta za to duhovno punjenje. I to nije samo jedna od mnogih reklama, to nije utješna bajka, to je iskustvo mnogih i mnogih generacija ljudi-kršćana. Slažem se s vama da to izgleda tako jadno i neznatno, previše tiho i premalo svjetljucavo, ali to je ono pravo, to je ono vrijedno. Duga ljudska povijest, tek djelomice zapisana u Bibliji, tako nam jasno svjedoči da je takav način Božjeg djelovanja među ljudima stvaran: po malenim ljudima koji su svoja srca otvorili Bogu dogodile su se stvarnosti koje nadmašuju sva ljudska očekivanja i sve ljudske planove.

Tako smo u današnjem 1. čitanju čuli kako Bog izabire gradić Betlehem, potpuno nevažan gradić izgubljen u judejskom gorju, da bude rodno mjesto Spasitelja svijeta – i da tako postane najpoznatiji grad cijeloga svijeta.

I današnje evanđelje svjedoči o malenom početku veli-koga događaja: u istom judejskom gorju susreću se dvije žene, dvije rođakinje: Marija i Elizabeta. Obje te žene imale su otvorenu dušu pa su mogle u svoj život prihvatiti Božji plan da rođenjem djece otvore put Božjem djelovanju u ovo-me svijetu na prepoznatljivi, ljudski način. Dok se čita i sluša današnje evanđelje nemoguće je ne zamijetiti s koliko se radosti i volje, upravo s jednim oduševljenjem te dvije žene uključuju u Božji plan. Nigdje se ne može zamijetiti nevoljkost ili mrzovoljnost već se jedna drugoj raduju i dive se što ih je Bog izabrao za tako uzvišenu zadaću – premda ni jedna ni druga doista još ne znaju što ih sve zbog toga čeka u životu.

Doista su te dvije žene na najbolji mogući način otvorile svoje duše Bogu, i Bog je te duše ispunio svojim duhom. Kako bi, uostalom, Marija i saznala da joj je rođakinja Elizabeta, premda u dubokoj starosti, trudnica i da joj je potrebna pomoć?! Nije joj Elizabeta telefonirala niti poslala pismo – Marija je od anđela Gabrijela, koji joj je došao navijestiti da je od Boga izabrana da bude Majka Božjeg Sina, Isusa, i da Bog želi čuti njezin pristanak na to izabranje, čula da je i njezina rođakinja začela u svojoj starosti “jer Bogu ništa nije nemoguće”. Sigurno je i ta najava da će i starica Elizabeta po Božjem odabiru postati majka, pomogla Mariji da odgovori anđelu Gabrijelu: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” Čuli smo također kako je Elizabeta bila zadivljena i Marijinom vjerom i spremnošću da Bogu dade mjesta u svom životu. Elizabeta se je osjećala i počašćenom što joj tako visoka gošća dolazi u pohode. Izgleda da joj je zapravo Ivan Krstitelj, koji je bio još pod srcem Elizabete, ‘otkrio’ svojom zaigranošću u utrobi tko je ustvari ta njezina rođakinja Marija – da je buduća Majka Božja.

Tako nam po današnjem evanđelju obje žene, Marija i Elizabeta, pokazuju kako je nepredvidiva, neizmjerna i sveobuhvatna Božja ljubav prema ljudima – koja se na poseban način iskazuje malenim, običnim i neznatnim ljudima. I dokle god budemo imali otvorenu dušu, možemo računati i na Božju milost i izabranje.

Marijin primjer iz današnjeg evanđelja nas uči kako ne smijemo pasivno čekati da netko drugi napravi prvi korak. Treba se zaputiti prema ljudima kao i Marija k rođakinji Elizabeti, ali treba se i imati što ponijeti drugome. Najbolje i najvrjednije je donijeti sebe, svoju spremnost da se bude s drugim i za drugog.

Neka ljudima bude lijepo ovih dana zato što smo mi bili s njima, a ne zato što smo im vrijedni dar donijeli. Čitao sam u časopisu Živo vrelo kako je poznati njemački teolog Karl Rahner dao ovakav savjet kršćanima za božićno darivanje: “Imaj hrabrosti biti sam. Tek kad na kršćanski način ostvariš trenutke samoće, imat ćeš blago, toplo, strpljivo i hrabro srce i znat ćeš se darivati onima za koje misliš da ih ljubiš. To je stvarni božićni dar, a bez toga sve drugo su samo beskorisne stvari koje možeš darivati u svako vrijeme“. Darujmo ovih dana dobrotu, dobronamjernost, pažljivost i ljubaznost jedni drugima. I manje će se prazniti novčanici, a više će se puniti duša.

    Evanđelje nije samo povijesna priča za koju bi se moglo reći: ‘nekad bilo, sad se spominjalo’. Evanđelje je Božje poruka ljudima za sva vremena: dakle onda i za nas danas. Evanđelje je poruka meni i tebi, njoj i njemu. Zato i glas Ivana Krstitelja iz pustinje, onako glasan i hrapav, dovikuje i nama u današnjem evanđelju poruku za koju treba otvoriti dušu i srce – da bi ju se moglo čuti. Ivan nam dovikuje: “Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade!”

Čudan je ovaj svijet. Buši brda, puni ponore, premošćuje provalije. A u isto vrijeme stvara i produbljuje provalije među ljudima, ruši mostove sporazumijevanja, presijeca ruke pomirnice. Kroz dugu povijest ljudskoga roda čovjek je upirao sve snage da upozna prirodne zakone i tako ovlada prirodom. Izgleda da je čovjek jedino ozbiljno shvatio Božje riječi s početka Biblije: “… napunite zemlju i sebi je podložite!…” I samo letimičan pogled kroz povijest ljudskoga roda dovoljno jasno govori o mnogim čovjekovim uspjesima na tom području. Velikim teleskopima i svemirskim brodovima upoznao je čovjek veliki svijet, svemir, a mikroskopima se spustio u mnoge tajne sićušnog svijeta mikroba i atoma – ali, nije čovjek u dovoljnoj mjeri upoznao samoga sebe i nije  dosta ovladao svojim sposobnostima.

Ljudska povijest nam govori, a jednako tako i naša sadašnjost, kako je čovjek presjekao mnoge niti, koje su mu oduvijek bile znak da on na zemlji nije sam, nego da je u nužnoj ovisnosti o Bogu i o drugom čovjeku. Kako je to neobično otkriti da je čovjek sam premda se gura i gužva s drugim ljudima oko sebe; kako je čudno spoznati da u eri veoma razvijenih komunikacija čovjek ipak doživljava veliku samoću i nerazumijevanje! Praznina duše plaši čovjeka kao mrak u sobi i kao magla na putu. Za otkrivanje te razdvojenosti među ljudima nije nam uopće potrebno ići u ratom rastrganu Ukrajinu ili Gazu – mnogo, mnogo bliže se to može primijetiti. Koliko toga se mora ‘izravnati’ da bi se i u kući moglo zajedno živjeti; koliko se toga mora ‘poravnati’ da bi jedno selo ili općina mogli skladno živjeti?! Puno se toga mora ‘izravnati’ razumijevanjem, praštanjem, povjerenjem… I tu zaista nisu dovoljne samo prazne riječi, pusta obećanja, nego zajednička djela. Pritom je važno znati da u svakom našem ljudskom djelovanju treba vremena: nije moguće sve odjednom napraviti niti sve odjednom ispraviti. Ali, sigurno je nužno početi: i jednu po jednu ‘provaliju poravnati’. Mučan je to posao i težak ispit, ali se ne može preskakati.

Mi kršćani imamo sreću da znamo kako na tom životnom poslu nismo sami: prati nas Božji blagoslov i Isusov primjer. Po Isusovu primjeru znamo da nam je budućnost vječna. A u teškoćama i problemima koji nas prate na tom našem putu do vječnosti, važno je znati da Bog svoje ne spašava unaprijed od svih teškoća: tek onda kad je čovjek kroz sve to prošao i založio svoje sile i sposobnosti, tek onda ga Bog nagrađuje. I Isus je uskrsnuo tek nakon muke i smrti. I od onda znamo da muka i smrt ne obezvređuju čovjekov život nego ga učvršćuju i za vječnost pripremaju.

Bolji svijet, Božji svijet ne nastaje bez nas, bez našeg zalaganja. Tom svijetu i mi pripravimo put. Tu gdje jesmo i sada kada jesmo.

(C-2024)

   Danas je 1. nedjelja Došašća – to je početak nove crkvene godine. I na tom novom početku govori se o iščekivanju i o svršetku. Najprije smo čuli kako su ljudi dugo, dugo iščekivali Spasitelja kojega im je Bog obećao odmah nakon grijeha. Prošlo je od tada mnogo, mnogo vremena, ali su ljudi s čvrstom nadom iščekivali Spasitelja jer su znali da Bog ne laže: ako je obećao, sigurno će obećanje i ispuniti.

A onda smo u evanđelju čuli o još jednom obećanju: ispunjenje tog obećanja i mi očekujemo! Obećanje je dao Isus: da će ponovno doći vidljivo na zemlju kao što je jednom već bio. I to obećanje već dugo čeka svoje ispunjenje, ali i mi smo sigurni da će se ispuniti jer ga je izrekao Isus, Bog koji ne laže. Možemo si tek zamisliti s koliko čežnje i očekivanja su ljudi iščekivali prvi Isusov dolazak – ta su se iščekivanja pojačavala to više što su vremena bila teža. Uvijek je tako da čovjek više treba Boga i češće ga se sjeti onda kad mu je teže.

A, eto, u ova naša vremena kao da se događaju one strašne vizije propasti o kojima govori Isus u današnjem evanđelju. Već nam je mučno gledati na TV stradanja ljudi u krajevima zahvaćenim ratom – a kako bi nam tek bilo da se to nama događa – i nestrpljivi smo kad će sve to prestati. Pa i u ovoj našoj svakodnevici koja nije opterećena ratom, često osjećamo jednu tjeskobu. Često puta i ne bismo mogli baš točno reći razlog našeg nezadovoljstva, ali sasvim jasno osjećamo u sebi jednu nelagodu i nezadovoljstvo.

Isus nam danas, na početku nove crkvene godine, govori kako se novi svijet ljudi i može “roditi” samo kroz kušnju i trpljenje. Sve ovo sadašnje mora proći kroz plamen čišćenja i preobrazbe svijeta i ljudi. Ovo sadašnje mora prestati da bi moglo bolje nastati. Usudio bih se reći za usporedbu da čovjek ne može istinski osjetiti što znači biti zdrav, ako nije prije bio bolestan. Čovjek ne zna kakva je blagodat to što može hodati tako dugo dok ga kakva bolest ne položi u krevet koji onda danima i tjednima ne može napustiti. Tako i čovjek kad uvidi svoju nedostatnost u svijetu, poželi Isusa za svoga prijatelja i spasitelja. Isus kaže da se u svim teškoćama i nevoljama mora hrabro ustrajati jer je pobjeda dobra ipak sigurna. Ovaj svijet i život koji u njemu živimo nije za nas stupica u koju padamo užasnuti što si ne možemo pomoći. A u crnim kronikama tako često možemo pročitati kako su neki ljudi počinili samoubojstvo jer nisu vidjeli izlaz iz svojih životnih problema i nesreća. Mi kršćani ne smijemo biti takvi ljudi, ne smijemo biti ljudi bez nade, mi ne smijemo biti kao oni koji ne poznaju Boga. Jer, eto, i Isus premda je vidio što se sve sprema: i njemu osobno, i narodu, i svetim mjestima, ipak nije nikad izgubio povjerenje u Boga. I sveti Pavao u današnjoj poslanici potiče kršćane da ustraju u svojoj vjeri te da uvijek napreduju u ljubavi prema Bogu i braći ljudima, da bi na taj način mogli spremno dočekati Gospodina, kada dođe. I zato i sve nevolje u svijetu, i naše osobne, nisu čovjeku samo teškoća – nego su mu i podsjetnik kako će čovjek ako ostane oslonjen samo na svoje sile jadno završiti.

A kršćanin se od časa krštenja nalazi na putu na kojem treba ostvarivati svoju sličnost s Isusom u čije ime je kršten; a Isus je pokazao da se na tom putu ne smije stati, ne smije se “parkirati“, nego svaki dan otkrivati nove zahtjeve ljubavi koji stoje pred nama. I onda će nam Isus, kada ponovno dođe, reći da je sve imalo smisla. Probajmo si zamisliti što bi od ovoga svijeta bilo, ako Isus zbilja nikad više ne bi došao?! Pa onda bi to značilo da ovaj svijet ide svojoj sigurnoj propasti jer: ovaj svijet će jednom sigurno nestati – kaže nam znanost. Ma, nije još ni tako strašno što svijet ide kraju – a i taj kraj mu je još jako daleko – mnogo je gore što vidimo da i mi sa svakim proživljenim danom idemo svome kraju, koji je mnogo, mnogo bliže. Ako Isus neće opet doći, onda smo uzalud živjeli, onda smo se “bez veze“ zalagali oko dobra; onda su naši djedovi i bake s ovog svijeta otišli “nikud“! Da, zaista bi bila propast za čovjeka i za sve njegovo lijepo doživljeno, i sve njegovo naporno učinjeno, i sve njegovo uzalud pretrpljeno. Zato nam vrijeme Došašća govori kako su ljudi s velikom čežnjom očekivali, kroz duga stoljeća, da dođe Spasitelj koji će osloboditi ljude takvog ‘crnog‘ besmisla. Vrijeme Došašća nam poručuje da je Isus na Božić sišao među nas, a sišao je zato da nas o svom drugom dolasku uzdigne k sebi. Isus se rodio zato da se svaki od nas preporodi. Možda ćemo i mi u ovom Došašću čuti našim ušima duše nešto što još nikada nismo čuli; možda ćemo doživjeti nešto što još doživjeli nikada nismo. Tako ćemo onda u ovom Došašću ugraditi makar jednu malu novu ciglu u veliki smisao našega života. I onda će nam Isus reći da je sve proživljeno imalo smisla.

Naša nada, naša kršćanska nada zaista nije samo na ovome svijetu jer – Isus  će ponovno doći – sigurno.

(B-2024)

         Kad završimo neki posao, mi ljudi volimo to proslaviti. U tom slavljenju nije nam najvažnije sjetiti se svega onoga što smo morali učiniti, što sve podnijeti i pretrpjeti dok smo to postigli – najvažnije nam je da smo doista u tome uspjeli. Čak, ako je onda bilo teže to nam je sada draže.

I mi vjernici danas smo na završetku jednoga ’posla’: pri kraju smo crkvene godine u kojoj smo, dolazeći na nedjeljne i blagdanske mise, susretali se s uskrslim Isusom i prepoznavali ga u raznim dobročinstvima kojima je podario ljude, svoje suvremenike. U tim obdarenim ljudima prepoznavali smo i same sebe, nekad više nekad manje. Danas susrećemo Isusa Krista Kralja svega stvorenoga: tako je i službeni naziv današnje nedjelje.

U današnjem evanđelju Isus pred sucem Pilatom priznaje da je Kralj i da ima svoje Kraljevstvo! No, Isus mora dodati da njegovo Kraljevstvo nije ‘od ovoga svijeta’ i da se za to Kraljevstvo nitko neće boriti silom.

U povijesti ljudskoga roda kraljeve se pamti kao neka važna i ljudima daleka bića. Kralju se svi klanjaju, a malo tko ga voli; kralju svi moraju pogađati želje, a nitko ih ne ispunjava s ljubavlju. Tako onda “biti kralj”, ili općenito “biti na vlasti” znači: biti daleko od ljudi i daleko od običnoga svakodnevnoga života.

Upravo zato Isus tvrdi kako njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Isus nije kao zemaljski kraljevi, zemaljski vladari. Isus je došao osvojiti ljude ljubavlju, došao je prodrijeti u dubine ljudskoga srca i došao je ljude oduševiti, a ne pokoriti. Zato je Isus ljudima darovao svoj život na zemlji kada se je zauzimao za njih u raznim prilikama života. Isus je darovao i svoj život na križu – sve za ljude! Dok se ljudi za druge vladare moraju boriti, braniti njihove interese – čak dotle da moraju svoj život riskirati kako bi obranili živote vođa – dotle Isus, jer je drugačiji od ljudi i ljudskih vladara, dariva svoj život za druge ljude. Isus poziva i pridobiva ljude bez nasilja, bez vojske – uvijek samo s onim njegovim  poznatim riječima: “Ako hoćeš?!”

Kad bi Isusovo kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, mi bismo kršćani imali sigurne položaje i velik utjecaj na poli-tiku (svjetsku i ovu malu, našu); imali bismo, jednostavno rečeno, važnu riječ i silu. Kad bi Isusovo kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, mi bismo kršćani bili gospodari, a ne bismo dozvolili da nama gospodare i da nas ponizuju. Ali, budući da Isusovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta, sve nam se to događa, sve to trpimo i sve to u životu moramo nositi.

Isusovo kraljevstvo je novi poredak među ljudima; Isusovo Kraljevstvo je zajednica ljudi u kojoj će glavni i zapravo jedini zakon biti LJUBAV. Takva ljudska zajednica bit će do kraja ostvarena tek na kraju ljudske povijesti: mi to običavamo nazivati NEBO. Nebo će nastati tek uskrsnućem, ali se nebo priprema i djelomično postiže već na ovome svijetu: onoliko neba koliko ima ljubavi među ljudima.

Isus, Kralj svega stvorenja, je Božja riječ, poruka i oporuka ljudima da će po njemu, u njemu i s njim svi zajedno biti sudionici Božjega života i Božje slave. Zbog Isusa i po Isusu ljudi imaju takvu budućnost koju ni smrt ne može uništiti. Zbog Isusa, umrla i uskrsloga, nije čovjekova sudbina samo patnja i smrt, nego uskrsnuće i vječni život.

Isus je kao čovjek prigrlio čitav svijet i sve ljude ponio u susret Bogu. Nije time odmah iz ljudi nestalo zla, nije odmah nestalo ni grijeha ni smrti – ali je po Isusu zlu oduzeta mogućnost da konačno prevlada. Po Isusu je i smrt promijenila ulogu: po Isusu smrt otvara vrata života, a ne da bi konačno s bolnim treskom zatvarala ta vrata života.

Za svijet bismo mogli reći da je to jedno veliko gradilište na kojem gradi i ruši mnogo ljudi. I na takvo veliko gradilište Isus unosi smisao: on pokazuje da se ljude može prihvaćati i ljubiti. Isus doista onemogućuje zlo da paralizira ovaj svijet grijesima. Po Isusu ljudska povijest neminovno vodi proslavi Boga i proslavi čovjeka. Sve novine svijeta i sve vijesti na televiziji svakodnevno su pune tužnih vijesti. Isus sa sobom i u sebi donosi radosnu vijest – evanđelje.

U tu povijest svijeta Isus je ušao gotovo neprimjetno. Ali iz te ljudske povijesti ne izlazi ni silom, ni prezirom, ni zaboravom, jer se uvukao ne samo u umjetničke kipove i slike, nego u srca milijarde vjernika.

Isus je u svijet i povijest ljudi unio kvasac života. Zato “završetak” svijeta neće biti velika večer iza koje nastupa velika tama i krajnja propast. Po Isusu će “završetak” svijeta biti veliki dan koji u sjaju i savršenstvu neće imati kraja. Isus čuva ljudski život od kraja i promašaja. Predajmo mu zato i mi svoj život. Imat ćemo onda uspješan završetak našeg posla života na zemlji! I bit ćemo u Božjem Kraljevstvu!!!