U nedjelju, 1. lipnja 2025., u Miklavcu je svečano proslavljeno proštenje Presvetog Trojstva. U središtu slavlja bila je sveta misa koju je predvodio domaći župnik, vlč. Siniša Preiner.

U nadahnutoj propovijedi vlč. Preiner posebno se osvrnuo na osobu Duha Svetoga, često najmanje poznatu i prepoznatu osobu Presvetog Trojstva. Istaknuo je kako Duh Sveti djeluje tiho, ali snažno, te nas potiče na dobro, mir i istinu — osobito onda kada smo otvoreni Božjoj prisutnosti u svakodnevnom životu.

Ovom prilikom zahvaljujemo svima koji su pomogli u pripremi ovog duhovnog slavlja.: zvonarici, zboru i orguljašu župe Podturen, gospođi Nataliji, na trudu oko uređenja oltarnog prostora, kao i odbornicima te svim mještanima koji su pripremili dvoranu u kojoj se misa održala.

U nastavku pogledajte nekoliko fotografija:

U subotu, 31. svibnja 2025., župa Podturen bila je ispunjena radošću i duhovnim slavljem povodom podjele sakramenta Svete Potvrde. U prisutnosti obitelji, kumova i župne zajednice, 28 mladih krizmanika potvrdilo je svoju vjeru i primilo puninu dara Duha Svetoga.

Svetu Potvrdu podijelio je mons. Antun Perčić, generalni vikar i delegat varaždinskog biskupa Bože Radoša, koji je predvodio svečano misno slavlje te mladima uputio poticajne riječi o važnosti vjere, odgovornosti i ustrajnosti u životu.

Ova svečanost ostaje trajna uspomena ne samo krizmanicima, nego i cijeloj župnoj zajednici koja ih je pratila na njihovu putu pripreme i molitve.

Sakrament Svete Potvrde primili su:

1. Tomislav Andrašec
2. Dora Bedi
3. Niko Božić
4. Dora Dolenec
5. Andrej Drk
6. David Filipović
7. Filip Furdi
8. Pavla Hatlek
9. Tin Hatlek
10. Ema Horvat
11. Fran Hranilović
12. Emilly Karlovčec
13. Greta Kovačević
14. Jona Levačić
15. Patrick Lovrenčić
16. Marko Majerić
17. Lovro Mihalec
18. Leon Murković
19. Luka Murković
20. Karlo Novak
21. Filip Posavec
22. Arian Posavi
23. Danijel Režonja
24. Sven Srpak
25. Marta Tarandek
26. Klara Vrančić
27. Dino Zadravec
28. Tena Žagar

U nastavku donosimo nekoliko fotografija.

(C-2025)

         Kako smo čuli na početku svete mise danas je točno 40. dan od blagdana Božića. Zato se i čita evanđelje o Isusovu prikazanju u hramu – što je bila obveza svih Židova: da 40. dan poslije rođenja muško prvorođeno dijete prikažu Bogu i da za njegov otkup daruju hramu dvije grlice ili dva golubića. Bio je to simbolični otkup prvorođenca od Boga, tako su roditelji ‘plaćali’ Bogu svoje dijete kako bi ga mogli imati kao svoje u obitelji. To prikazanje i otkup prvorođenaca ima svoje porijeklo iz daleke židovske povijesti: kada su prije oslobođenja iz egipatskog ropstva pomrli egipatski prvorođenci, a židovski su bili spašeni žrtvom janjeta s čijom su krvi bili označeni dovraci, tj. ‘štokovi’ ulaznih vrata, židovskih kuća. Otada su Židovi smatrali da su njihovi prvorođenci u vlasništvu Boga i zato ih treba otkupiti. Eto, to je povijesni okvir židovske obveze prikazivanja prvorođenaca u hramu i njihova simboličnog otkupljivanja.

Isusovo prikazanje u hramu je također ispunjavanje te obveze, ali je i naznaka nečeg novog: to je susret Boga i čovjeka. U Isusu su Bog i čovjek sjedinjeni na najbolji mogući način, potpuno, tako da je Isus istovremeno i Bog i čovjek. Ali se sada u hramu Bog i čovjek susreću i vidljivo i znakovito. Starac Šimun, za kojega evanđelje kaže da je bio prave-dan i bogobojazan, i starica Ana, za koju evanđelje rabi ne-uobičajeni naziv “proročica” jesu predstavnici ljudi, svih ljudi koji traže Božje društvo i koji žele po Božjoj volji živjeti svoj život na zemlji. Sigurno se može reći da su i starac Šimun i starica Ana bili česti svjedoci prikazanja mnogih židovskih prvorođenaca u hramu. Kako su svi prvorođenci morali biti prikazani u hramu, i kako su to dvoje staraca bili često u hramu u molitvi, to je potpuno sigurno da su vidjeli mnoga prikazanja prvorođenaca.

Ovaj put se događa ipak nešto neuobičajeno: Duh otkriva Šimunu da je ispunjena čežnja njegova života. Duh Božji daje Šimunu unutarnje svjetlo duše po kojem on otkriva da je u tom djetetu koje se sada u hramu prikazuje poče-tak ostvarivanja velikih obećanja spasenja, obećanja koja su se stoljećima prenosila u židovskom narodu s koljena na koljeno, s generacije na generaciju. Šimun biva poučen od Duha Svetoga da je to dijete “svjetlost na prosvjetljenje naroda“. Da je taj starac Šimun doista bio prosvijetljen Duhom Svetim vidi se i po tome što govori neobične riječi za tu zgodu: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan.” I Mariji Šimun naviješta neveselu budućnost s Isusom: “A i tebi će samoj mač probosti dušu, da se razotkriju namisli mnogih srdaca“. Doista je previše toga velikoga rečeno, a da bi to moglo biti ‘slučajno’. Lako se sjetimo evanđelja u kojem smo čuli kako su se Nazarećani žestoko opirali Isusu, tako da su ga čak htjeli i ubiti – a u hramu je Šimun najavio da će taj Isus biti mnogima ‘znak osporavanja’.

Pravo je najavio starac Šimun da je Isus “svjetlost na prosvjetljenje naroda“ jer je i Isus za samog sebe rekao: “Ja sam svjetlost svijeta, tko ide za mnom neće hoditi u tami nego će imati svjetlo života“. I svojim učenicima je Isus rekao: “Vi ste svjetlost svijeta…” a na više se mjesta u Novom zavjetu spominje kako su mnogi ljudi bili protiv Isusa, kako ga nisu prihvaćali – konačno, križ je najjasniji dokaz Isusova neprihvaćanja od strane ljudi – i tako vidimo da su se doista ispunile riječi starca Šimuna da će Isus mnogima biti ‘na propast’, a mnogima i na ‘uzdignuće’. Za sve Isusove učenike, od one prve Dvanaestorice, za nas današnje kršćane, kao i za one koji će biti Isusovi do konca svijeta, taj je Isus ‘na uzdignuće’.

I Isusovi roditelji bili su uvučeni u tajnu njegove osobe na dvostruki način: i kao vjernici i kao svjedoci. Kao vjernici oni se dive riječima kojima starac Šimun otkriva da je dijete Isus ‘spasenje’ i ‘svjetlost’ ljudima; a bit će i svjedoci kako to Božje djelovanje među ljudima traži napor i svjedočenje, jer “Mariji će mač probosti dušu“. A proročica Ana je dobila zadatak da taj događaj razglasi, da svima ‘pripovijeda o tom Djetetu’. Iz ovoga je vidljivo da svaki Isusov učenik ima mogućnosti na svoj način svjedočiti svoju vjeru, svoju uključenost u Božje zahvate u ovome svijetu. Nećemo to moći ako ga prije sami ne susretnemo, nećemo to moći ako i naša duša ne bude iznutra prosvijetljena Duhom Svetim, i nećemo to moći ako ne postanemo svjesni da i im imamo u tome svoj ‘dio posla’. Svijeće koje smo danas blagoslovili neka nam budu poticaj i poziv da mi, današnji kršćani, budemo našem vremenu ‘svjetlost svijeta’.

A m e n

(C-2025)

         Prva nedjelja poslije blagdana Bogojavljenja zove se nedjelja krštenja Isusova. To zato jer se te nedjelje uvijek čita evanđelja o Isusovu krštenju. Čuli smo kako je Isus ponizno stao u red grešnika kako bi kao i mnogi drugi primio krštenje od Ivana Krstitelja. I u času Isusova krštenja dogodilo se nešto neočekivano: glas s neba je objavio svima prisutnima da je taj Isus ‘Božji ljubljeni Sin’. Mnogi su povjerovali toj objavi, ali mnogi i nisu. Brojni Izraelci koji su bili na obali rijeke Jordan nisu željeli povjerovati u ono što su čuli – jer oni su čekali silnog Spasitelja, očekivali su kralja i vojskovođu koji će pokazati svim drugim ljudima kakvog su Spasitelja oni dobili od Boga. Mnogi ljudi nisu htjeli takvog Spasitelja koji se miješa s mnoštvom običnih ljudi, ne takvog koji strpljivo čeka svoj red za krštenje, kao i toliki drugi.

Izgleda da je Ivan Krstitelj bio nekako bliži tim ljudskim iščekivanjima o silnom Spasitelju. Naime, Ivan Krstitelj je držao vatrene govore, mi bi rekli žestoke propovijedi, u kojima nije štedio nikoga, u kojima je nemilo šibao sve grešnike – tako da je čak i samom kralju Herodu prigovarao, zbog toga je prigovaranja na kraju i ostao bez glave. Čuli smo u evanđelju kako je “narod bio u iščekivanju i svi su se u srcu pitali o Ivanu: nije li on možda Krist”. Po žestini s kojom je nastupao mogao bi i biti – mislili su ljudi. Vjerojatno bi bila dovoljna samo jedna jača Ivanova propovijed i ljudi bi podigli ustanak protiv rimskih okupatora.

O takvom raspoloženju naroda maštaju svi revolucionari. Svi su se diktatori, revolucionari i razni samozvani vlastodršci uspeli na vlast upravo u takvim trenucima raspoloženja svojih naroda. Naime, kad god bi ljudi bili nezadovoljni, kad god bi ljudi iščekivali sretniju budućnost, pojavio bi se netko tko bi im tu sretniju budućnost na dovoljno uvjerljiv način i obećao. I tako bi se uvijek na krilima narodnog nezadovoljstva i nekih velikih iščekivanja uzdigao novi vladar, novi diktator koji ta iščekivanja ljudi koristi za vlastiti probitak i probitak svojih istomišljenika. Nije nam se tako teško sjetiti da su u nedavnoj ili malo daljnjoj prošlosti upravo tako zavladali dobro nam još znani diktatori: Napoleon, Hitler, Staljin, Tito.

Ivan Krstitelj nije bio jedan od takvih. On nipošto nije htio uzdizati samog sebe, on se sav stavio u službu onoga koji ga je pozvao i poslao. Kada je malo nedostajalo da ga narod prizna za Spasitelja, Ivan Krstitelj mirno odgovara: “Ja nisam taj. Za mnom dolazi jači od mene…”. Ivan Krstitelj nije znao tko je taj ‘jači od njega’, nije znao ni što sve čeka ni tog ‘jačeg od njega’ niti pak što čeka njega samoga. Ivan Krstitelj je po Božjem nadahnuću bio siguran da on, Ivan, nije očekivani Spasitelj, i po tom istom Božjem nadahnuću Ivan je osjetio da je već među narodom Onaj kojega ljudi iščekuju kao Spasitelja.

Današnje evanđelje pripovijeda o danu i događaju kad je to Ivan Krstitelj nedvojbeno shvatio: onda kad je krstio Isusa i kad je glas s neba potvrdio toga Isusa za svog obećanog Spasitelja. Na krštenje k Ivanu Krstitelju dolazili su mnogi ljudi, oni ljudi koji su bili svjesni svojih grijeha, koji su se za te grijehe kajali, i koji su željeli da im Bog te grijehe oprosti – a vanjski znak tog oproštenja grijeha, tog ‘pranja duše’ bilo je Ivanovo polijevanje vodom, Ivanovo krštenje.

Ovdje se moramo sjetiti našeg krštenja: i mi smo bili znakovito poliveni vodom da bi nam se izbrisao ‘istočni’ grijeh, tj. da bi nam se izbrisala ljudska sklonost da Boga smatramo svojim suparnikom – ili u najmanju ruku nepotrebnim balastom koji nam kvari veselje u životu.

Mi se krstimo u Ime Isusovo, otuda nam i ime kršćani (Krist-krst-kršćani), tj. ‘mali kristići’. Kako pak je u Kristu pokazana nevjerojatna ljubav Božja prema ljudima, to i mi kao ‘mali kristići’ pokušavamo tu ljubav živjeti i prema Bogu i prema ljudima – naravno, nekad s više a nekad i s manje uspjeha.

Tako nam i blagdan Isusova krštenja želi posvjestiti činjenicu kako Bog i danas želi upravo po nama – koji smo u Isusovo ime kršteni – biti prisutan i prepoznatljiv u ovome svijetu. Po krštenju mi smo postali Božje vlasništvo, postali smo djeca Božja, braća i sestre Kristovi, postali smo ‘ljubljeni sinovi’ i ‘ljubljene kćerke’. Da, to je i nama Bog rekao kod našeg krštenja. Pitanje je sada: koliko to stvarno mi jesmo? Odražava li naš svakodnevni život nešto od toga, ili je to samo zapisano na papiru – u Matici krštenih?! Svojim rođenjem u Betlehemu kao i na svome krštenju Isus se priznao jednim od nas ljudi, zato se i mi trebamo priznati njegovim služeći jedni drugima u ljubavi, po Isusovu primjeru. A prilika nam sigurno nikad ne manjka.

Kršteni jesmo – kao kršćani i živimo!

(C-2025)

                   Svake godine 6. siječnja kršćani slave blagdan Bogojavljenja, poznatiji nam pod imenom Sveta Tri Kralja. Pri tome se misli na to kako je Bog u svome utjelovljenu Sinu objavio svoju slavu i drugim narodima, a ne samo izabranom izraelskom narodu. Pastiri s betlehemskih poljana koji su prvi došli pokloniti se Isusu jesu predstavnici upravo toga izraelskog naroda, a trojica mudraca o kojima danas govorimo jesu predstavnici svih drugih naroda svijeta. Zato se za te mudrace i kaže u Svetom pismu da su došli s Istoka, dakle ne iz neke poznate zemlje, blize ili daleke, već jednostavno ‘s Istoka’. Zato je i blagdan Bogojavljenja poziv da se evanđelje koje je donio Isus treba širiti po cijelom svijetu, a ne samo unutar jedne zemlje i ne samo u jednom narodu. Tim novim Božjim narodima pripadamo i mi Hrvati, evo ide već 14. stoljeće.

Ti mudraci s Istoka bili su očito mudri ljudi svoga vremena, proučavali su zvijezde i znali su njihove zakonitosti. K tome su bili i životno mudri jer se nisu ustručavali poći na put kad su preko neobične pojave zvijezde repatice bili potaknuti da se dadu na traženje Boga i Božje blizine. To nam pokazuje da su oni u svom životu iščekivali nekog proroka i Spasitelja, žudjeli su za osjećajem Božje blizine, i kad su primili znak da bi se to sada moglo dogoditi dali su se na dalek put, ne žaleći truda i napora. Kako je u ono vrijeme bilo mnogo kraljeva to su se svake godine rađali novi kraljevi, no, ovaj puta Bog im je dao naslutiti da to nije običan kralj nego da je taj novorođeni kralj pravi Božji poslanik. I, zamislimo si: ostavili su svoju zemlju, ostavili su svoje uobičajene poslove. Nova zvijezda koja se pojavila i novi kralj kojega je ta zvijezda najavljivala, postali su im u tome trenutku najvažnije i najvrjednije u njihovu životu. Toliko je to bilo važno i vrijedno da odlaze u potpunu neizvjesnost – jer, doista nisu mogli biti sigurni da će naći koga traže, niti pak su mogli znati koga će zapravo naći.

I još nešto! Koliko su god bili bogati i časni, oni su se htjeli pokloniti tome Kralju, drugačijem od svih drugih kraljeva. I time su pokazali vrhunsku mudrost, životnu mudrost. Jer, pokloniti se onomu koji je veći od tebe mudro je! Pokloniti se Bogu, koji je iznad svega, najrazboritije je što čovjek uopće može učiniti.

I sada dolazi ono što je osobito neobično: tražili su novorođenoga kralja. Budući da ih je vodila jedna nova zvijezda njihova su očekivanja sigurno bila velika. I što su našli?! Siromašno i slabo dijete uz jednako siromašne i neugledne roditelje. Površan bi se čovjek okrenuo i otišao. Ali su ova trojica mudraca očito shvatili što im se dogodilo: da im se je Bog objavio u novom čovjeku, u malom djetetu.

I mudraci su postali još mudriji: shvatili su da je čovjek najvrjednije Božje stvorenje koje ima pred sobom cijelu vječnost, a sve što se sada smatra nekom ljudskom slavom i veličinom, jednom će se iskapati kao ostaci i ruševine, kao fosili prohujalih vremena.

No, možemo naći i drugačiju poruku koju nam pruža ta slika s mudracima. Tražeći, mudraci su se pokrenuli, pomakli sa svojih ustaljenih mjesta i našli nešto, zapravo Nekoga posebnog. I njihov je život bio promijenjen, drugačiji nakon tog našašća… I današnji čovjek traži, istražuje, smišlja načine kako urediti svoj život, kako će mu biti bolje, kako će biti sretniji… Ponekad, ili često, traži na krivim mjestima i – razočara se! Božić i Isusovo rođenje otkriva nam da je Bog okrenut prema čovjeku, prema svakom čovjeku, bez obzira tko je, odakle je i kakav je: želi ga, voli ga i ljubi ga. Želi iscijeliti duh slomljeni, obrisati svaku suzu, utješiti i razveseliti umorne, tužne i odbačene… Želi biti svima živi i konkretni znak Božje brige za čovjeka i za svijet, želi biti znak i putokaz čovjeku, kako doći do Boga, ali isto tako znak je i putokaz kako se približiti i doći čovjeku. Možemo reći da Isusovo učovječenje postaje put našega očovječenja. Doista, za kršćansku vjeru bogoljublje je nerazdvojivo od čovjekoljublja; ni u jednoj drugoj vjeri ili religiji ne povezuju se bogoljublje i čovjekoljublje do te mjere da je Isusov ljubljeni učenik Ivan mogao napisati: »Tko ne ljubi svoga brata kojeg vidi, Boga kojeg ne vidi ne može ljubiti«. Kršćani su pozvani grijati se na toplini Božića, ali i oni »izvan granica« kršćanstva (koji još nisu kršćani) dobrodošli su prigrijati se. Prvi Božić, a zatim i svaki koji nakon njega slijedi, upozorava uvijek iznova na Božje čovjekoljublje, ali i hrani ljudsku svijest da slijedi Boga u čovjekoljublju! Prema tome, svi smo pozvani zajednički podijeliti istinsko božićno oduševljenje i zajedništvo s Bogom i s ljudima, živjeti i podijeliti božićni zanos. Volio bih da nas taj zanos, ili barem jedan njegov dio, prati i nakon Božića. Daj, Bože, i tijekom cijele godine!

(C-2025)

         Ovonedjeljna biblijska čitanja odvajaju se od pripovjedačkog tona o Isusovu rođenju; ne pripovijedaju zgodu ili detalje same zgode, nego, naprotiv, postavljaju pitanje: Tko je onaj koji se rodio? Pozvani smo da svu svoju pažnju prenesemo sa sporednih likova na glavno lice. Danas smo pozvani da se odvojimo od Marije i Josipa, od pastira i anđela – da bismo promatrali samo njega – Isusa. Danas smo pozvani odvojiti se od odbljeska koji osvjetljuje lica ljudi okupljenih oko kolijevke i približiti se samome izvoru toga svjetla, djetetu Isusu.

Tko je to dijete? U molitvi Vjerovanja na ovoj misi, kao i na svakoj nedjeljnoj svetoj misi, svečano ćemo izjaviti da je on »Jedinorođeni Sin Božji, rođen od Oca prije svih vjekova; Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga; rođen, ne stvoren, istobitan s Ocem, po kome je sve stvoreno«. To je vjera koju Crkva proglašava od davnih vremena, od Nicejskog sabora pa dalje sve do naših dana. Na što se oslanja ta vjera? Na objavu, na Božju riječ koju smo čuli i u današnjem evanđelju: »U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog.« Te iste riječi čuli smo i u božićnom evanđelju mise poldanjice, a eto opet ih u kratkom vremenu čitamo. Budući da smo na Božić nekako potpuno zaokupljeni događajem, samim Isusovim rođenjem u betlehemskoj štalici i nekako nismo duhom sposobni o tim riječima dublje razmišljati, to nas današnje evanđelje poziva na dublje razmišljanje – jer sada smo se već ipak malo odmakli od Božića i polako se uhodavamo u redoviti dnevni život. Još je sutra blagdan Bogojavljenja, Tri Kralja, i božićno raspoloženje će gotovo potpuno biti za nama, opet ćemo živjeti svoju svakodnevicu – učenici još jedan dan školskog ferja, a odrasli već u svojim svakodnevnim poslovima.

Današnje riječi svetog evanđelja već na prvi mah zvuče nekako neobično, tajanstveno – i već je na prvo čitanje posve jasno da o nečem doista tajanstvenom pripovijedaju. Te riječi širom rastvaraju kao neki zastor i otkrivaju tajnu koja izmiče ljudskom razumu. Te neobične riječi današnjeg evanđelja pripovijedaju o Isusu. On je sama Riječ Očeva, izrečena prije svih vjekova. Međutim, to nije bila jednostavna riječ.

Naprotiv, bio je to Jedinorođeni Sin, koji je u krilu Očevu. Dakle, osoba! Ovdje se već dotičemo najuzvišenijeg i najtajanstvenijeg temelja naše vjere: Presvetoga Trojstva.  Eto, to je punina naše vjere, a Božić je proglašenje te vjere. Međutim, uza sve to, današnje bogoslužje se ne zaustavlja na promatranju Isusa u sebi, kako je bilo prije i izvan vremena, nego neprestano potiče da promotrimo tko je Isus »za nas«. I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. To je ono što je centralno i najvažnije. To ćemo ispovjediti recitirajući u, već rečenoj, molitvi Vjerovanja koja će uslijediti odmah nakon ove propovijedi: »Radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao je s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom.« »Radi nas ljudi i radi našega spasenja.« To također lijepo izriče naša božićna pjesma: S neba siđe dolje radi grešnika, rodi se u štali radi čovjeka. I druga pjesma: U jaslicam prostim rodio se Bog, koji s neba siđe radi puka svog. Isus je Bog s nama, ali i Bog za nas; Bog ljudi, ali i Bog za ljude. Bog je došao osobno da nas tješi i da nas spasi.

Ali, tu se zbilo nešto čudno: “K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.” Zaista, veliki broj Isusovih sunarodnjaka i suvremenika za Isusa uopće nije mario, a popriličan broj njih je pred Pilatom vikao: “Raspni ga, raspni!” Usprkos svih čudesa koje je bio učinio, usprkos svega dobra koje im je pokazao, usprkos sve nebeske mudrosti koju im je pružio!

Naravno, bilo bi posve krivo govoriti kako Židovi nisu Isusa prihvatili. Mnogo ih je bilo koji su prihvatili njegovo evanđelje. Na koncu, svi su apostoli i svi prvi učenici bili isključivo Židovi. I svi ti prvi učenici, bili oni Židovi ili pogani, postali su novi narod, postali su primatelji novih obećanja: o vječnom životu i radosti neba. Svi ljudi koji su Isusa prihvatili, kako onda tako i sada, jesu djeca Božja – o tom pripovijeda današnje evanđelje kad veli: “… a onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“.

I svaki od nas je osobno na krštenju bio proglašen Božjim djetetom, dakle Isusovim bratom ili sestrom. Zato i k svakome od nas Isus dolazi kao ‘k svojemu’, kao ‘k svojoj’. Može li se za nas, za mene i tebe, za nju i njega, reći “K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ ili pak “koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“? Po krštenju, rekoh već, mi jesmo djeca Božja… dobra djeca ili loša djeca… na pohvalu ili na pokudu kršćanskog imena?! Svaka nedjeljna misa nas poziva na dobar izbor i na pravu odluku, koju onda Božja snaga u sakramentima podupire i u zajednici s mnogim kršćanima pospješuje. Blago nama ako je to i naš put, naš život.

(C-2024)

         Svih ovih božićnih blagdana, a naročito prošle noći i danas, puni smo čestitki i dobrih želja u Novoj godini 2025. koju smo ove noći i službeno započeli. U tim čestitkama želimo jedni drugima ponajprije dobro zdravlje, pa uspjeh u školi ili na poslu, uspjeh u društvu i obitelji. Sigurno je da su mnoge od tih želja izrečene iskreno i srdačno, a neke pak i samo kao uhodane fraze koje više ništa ne znače čim se izreknu. Što čovjek biva stariji i životom iskusniji to više shvaća da se mnoge želje i planovi neće ostvariti, ali ipak na početku svake godine nekako se nadamo i vjerujemo da bi ipak toliko toga doista i moglo biti makar samo malo bolje.

Tu sada dolazi na vidjelo naša kršćanska duša: kad uz naše planove i želje, sebi i drugima, želimo i molimo da Božji blagoslov podupre te naše planove i želje. Jedan takav naputak i želju za Božjim blagoslovom čuli smo i u današnjem 1. čitanju gdje Mojsije upućuje Arona i njegove sinove, i sve kasnije svećenike izraelskog naroda, kako da blagoslivljaju ljude. Prisjetimo se tih riječi koje smo netom čuli: “Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!” Prvi Božji blagoslov bilo je stvaranje, stvaranje svega što postoji na čelu s čovjekom kao krunom, kao najvrjednijim Božjim stvorom. Božji je blagoslov počelo, izvor i svrha svega što postoji. Kad mi kršćani zazivamo na sebe i na druge ljude Božji blagoslov, to onda znači da želimo Božju naklonost, rekli bismo Božju blizinu, tj. pobuditi u sebi i u drugima svijest da nam je Bog blizu: da je s nama i za nas.

Naravno, čovjek i ne mora željeti Božji blagoslov, ne mora htjeti Božju blizinu, nego čovjek može poželjeti naći vlastito ispunjenje i vlastito ostvarenje izvan Boga, mimo Boga. Nakon početnog zanosa i oduševljenja takvim stanjem, najčešće se u čovjeku javlja praznina. Sveto je pismo zapisalo da se je Adam osjetio ‘gol’ kad je Boga proglasio nepotrebnim u svojem životu. Jer, izvan Boga sve je ništavilo i besmisao. Zato kad poželimo bilo što, bilo koju stvar, bilo koji uspjeh, bilo koji položaj u društvu, a da to u isto vrijeme nije u Bogu i po Bogu, naići ćemo na potpuni besmisao i gorčinu.

Zato poslušajmo još jednom i drugu rečenicu današnjeg biblijskog blagoslova: “Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!”

U Svetom je pismu Bog često puta predstavljen svjetlošću: ukazanje Mojsiju u gorućem grmu… pa stup od ognja na putovanju Izraelaca pustinjom u novu domovinu… i kad se Isus pred apostolima preobrazio lice mu je zasjalo kao sunce. Konačno, Isus je rekao svojima da trebaju biti ‘svjetlost svijeta’, i da naša pravednost mora tako sjati pred ljudima da vidjevši naša dobra djela ti ljudi slave Oca nebeskoga. (Jer ako su Božji ljudi tako dobri da svijetle, kako je onda tek dobar taj Bog čiji ljudi ga nastoje nasljedovati u dobroti?!) I jedini je i neprestani zadatak svih kršćana u svim vremenima i na svim prostorima, dakle i nas sada i ovdje, da budu što vjernija slika svoga učitelja Isusa. Zato bi mi kršćani trebali biti u ovom svijetu prepoznatljivi po dobroti, po praštanju i ljubavi i tako se razlikovati od ljudi koji Isusa ne priznaju svojim učiteljem i spasiteljem, i koji su prepoznatljivi u ovom svijetu po zavisti, gramzivosti, mržnji, pohlepi, oholosti… Tko se tako ponaša, tko tako živi očito nije ‘Božja slika’ i očito ne nasljeduje Isusa kao najjasniji put, istinu i život.

Treća i posljednja rečenica toga Božjega blagoslova iz današnjeg 1. čitanja glasi: “Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!” Da, i Isus je govorio o miru: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.!” Istina je: čovjek koji je u skladu s Božjom voljom, zadobiva potpuni mir. I obratno: ako čovjek radi protiv Božjih zapovijedi i zakona koji nosi u sebi, protiv svoje savjesti, osjeća u sebi nemir, duboki nemir. Kad se pak čovjek ravna po Božjem, onda osjeća u sebi mir makar bio u nevoljama… makar bio ismijavan ili proganjan.

U takvom su Božjem miru živjeli svi Božji ljudi, mi bismo rekli ‘svi sveti’, od kojih je prva Blažena Djevica Marija, čije bogomaterinstvo mi danas slavimo. Ona, milosti puna, živjela je u miru sa svojim Bogom, sa samom sobom i sa svojim bližnjima. Zato nam je ta Marija i danas, na početku nove godine, uzor Božje službenice i vjernice. Tako Božji čovjek već ovdje doživljuje predokus onog nebeskog, Božjeg mira. Eto, takav mir zazivamo mi vjernici danas na sve nas.

Zato neka nas Bog blagoslovi. Od njega i samo od njega je svako dobro. Neka nas Bog svojim licem obasja, neka nam pokaže pravi put – da budemo njegova vjerna slika ljudima svoga vremena. I, konačno, neka nam podari mir koji dolazi od njega, mir koji dolazi od podudarnosti između nas i Boga, neka nam podari mir u koji utječu sve naše želje. Jer, od Boga dolazimo, u Bogu živimo, i u Bogu, i samo u Bogu, će se jednoga dana ostvariti sve naše čežnje i sve naše želje.

Danas, na početku jedne nove godine, i mi zazovimo jedni na druge blagoslov kojega je Mojsije preporučio svojim suvremenicima: “Neka nas blagoslovi Gospodin i neka nas čuva, neka nas obasja svojim licem i neka nam podari svoj mir!” I onda će i ova nova godina biti vrijedna godina i bit će ispunjena smislom i našim duševnim mirom. Onda će i naša novogodišnja čestitka imati pravi smisao i istinsko uporište.