Abrahamovska vjera – naše povjerenje u Boga

2. KORIZMENA NEDJELJA

(B-2011)

Pažljiviji slušatelji biblijske poruke današnjih misnih čitanja mogli bi se slobodno zapitati: „Je li Bog koji se pojavljuje u događaju s Abrahamom i Izakom – kako smo to čuli u 1. misnom čitanju iz Knjige Postanka – onaj isti Bog koji se objavljuje apostolima na brdu Isusova preobraženja – kako smo to čuli u današnjem odlomku evanđelja?!“ Možemo si zamisliti kako se je, ne samo neugodno nego upravo strašno mogao osjećati Abraham kad je u svojoj nutrini ‘čuo’ poziv da ‘ubije svog sina’, da ga žrtvuje kao znak odanosti i poslušnosti Bogu?! Lako, i bez mnogo muke mogao je Abraham na Božji poziv: „Abrahame!“ odgovoriti riječima: „Evo me!“ Puno teže, neopisivo teže, je bilo napraviti ono što je Abraham u sebi osjećao da Bog od njega traži: da žrtvuje Izaka, jedinca sina!

Današnje 1. misno čitanje preskače neke odlomke pa ne donosi podatak da je Abraham puna tri dana putovao do brda na kojem je trebao žrtvovati sina Izaka. Bila su to posve sigurno tri vrlo teška dana u Abrahamovu životu. I kad je bilo najstrašnije: kad je Abraham već zamahnuo rukom da žrtvuje svoga jedinca, začuo je Abraham snažni glas anđela: ‘Ne čini to!’ Jednako odano i poslušno, ali sigurno s puno više ljudskog veselja, posluhnuo je Abraham i ove božje riječi. I završetak je bio umirujuće sretan: sin Izak nije bio žrtvovan. A svojim postupkom Abraham je posvjedočio svoju posvemašnju odanost prema Bogu: da mu nitko i ništa na svijetu nije vrednije od Boga.

Današnje evanđelje pak nam opisuje događaj u kojem je ljudima bilo neizrecivo lijepo u Božjem društvu. Apostol Petar je htio tu nestvarnu ljepotu produžiti i zato je predložio izgradnju ‘triju sjenica‘. Nije jadan znao da će ta nestvarna ljepota boravka u Božjoj blizini trajati samo jedan ‘hip trenutka‘. Evanđelist Marko ništa ne piše koliko je dugo trajala ta božanska prisutnost u životu trojice apostola, ali da je to bilo kratko, prekratko za njihove želje i očekivanja, govori podatak da su se ‘odjednom‘ našli u svojoj ljudskoj stvarnosti: samo Isus – i to ne više preobraženi, nego onakav: običan, zemaljski, s kakvim su i pošli na brdo – i trojica apostola. Tako se i ovdje može primijeniti ona narodna poslovica kako ‘sve lijepo kratko traje‘.

Vrlo lako si možemo zamisliti što su si apostoli mislili, o čemu su ‘gruntali‘, dok su silazili s gore: kako su upravo svjedočili Isusovoj veličini, njegovoj bliskosti sa samim Bogom. Valjda su si ta trojica apostola već u sebi smišljala riječi i rečenice kojima će nastojati ispripovjediti ljudima što su to vidjeli i čuli… kadli im je Isus rekao ‘da o tome šute‘ dok On ‘od mrtvih ne ustane‘. Od tog Isusovog upozorenja i zahtjeva bilo im je očito jasno samo to ‘da o tome moraju šutjeti’… jer: nisu mogli razumjeti ni Isusovo preobraženje i druženje sa starozavjetnim velikanima Mojsijem i Ilijom, niti pak su razumjeli njegove riječi da će ‘od mrtvih ustati’.

A što smo mi razumjeli od ovonedjeljne biblijske poruke? Nije mala stvar ako smo razumjeli da je nama ljudima teško shvatiti Boga i njegovo djelovanje u svijetu i među ljudima. Još je veća duhovna korist od ovonedjeljnog misnog slavlja ako shvatimo da Božji pozivi i djelovanje nisu protiv nas i naše sreće… premda mi to u početku ne razumijemo i teško nam se s time nositi. Najveći dobitak – pravi Bingo – bit će onda ako uspijemo u značajnijoj mjeri prihvatiti Božje planove s nama: osluškujući u sebi Božja nadahnuća i tražeći od Boga snagu i potporu da ostvarujemo ono na što smo pozvani.

Upravo to se dogodilo apostolu Pavlu koji u današnjoj Poslanici piše: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ Apostol Pavao je uvjeren da će nama ljudima Bog sve darovati, ako nam je darovao svoga Sina. I to ga je darovao tako da je taj Božji Sin za ljude žrtvovao i svoj život – a onda je i uskrsnuo pa se kao takav uskrsli zauzima za nas. Mi znamo iz svoga ljudskog iskustva da je čovjeku moguće puno toga postići u životu ako ima nekoga tko se ‘zauzima za njega’: onda se lakše i u školi prođe… i posao nađe… i do zdravlja dođe. Što li tek onda mi ljudi možemo postići kad se Božji Sin za nas zauzima?! Jedina nam je muka, i to istinska muka, da teško razumijemo Božje zauzimanje za nas: kad se to događa i u čemu se to događa. Ni starozavjetni pravednik Abraham nije bio pošteđen rasta u svojoj vjeri i odanosti Bogu… a s  velikom vjerom i odanošću prema Bogu je krenuo na put s jedincem Izakom; jednako tako ni trojica apostola na brdu Isusova preobraženja nisu bila pošteđena muka i sazrijevanja što to znači ‘od mrtvih ustati’. Zato nam svi oni mogu biti i primjer i nadahnuće da se u Bogu nije prevario tko se je Bogu predao. Naše životne prilike i neprilike naša su prigoda i šansa za rast u vjeri i odanosti Bogu.

Našim uskrsnućem i mi ćemo biti preobraženi u nebeske stvarnosti, onakve stvarnosti o kakvima su zakratko svjedočila trojica apostola na gori preobraženja – nebeske stvarnosti koje su htjeli trajno zadržati. Isusovim preobraženjem svi kršćani – od ove trojice apostola o kojima govori evanđelje, pa do nas danas i do konca svijeta – dobili su sigurnu, i za ovaj svijet važnu i utješnu poruku: Ima smisla na ovom svijetu živjeti, ima smisla na ovoj zemlji trpjeti – jer, po tom životu nam je u vječnost stići. A bolje od toga nema niti može biti.