Birajmo poziv i zanimanje po Božjem nadahnuću
5. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2022)
Malčice pažljiviji slušatelji vjerojatno sa zapazili da i današnja misna čitanja govore o zanimanjima kojima se ljudi bave. Tako smo najprije u 1. misnom čitanju čuli kako je za proroka izabran Izaija, pa zatim u evanđelju kako je Isus izabrao svoje prve učenike i u Poslanici Korinćanima apostol Pavao pripovijeda o svom izboru za apostola.
Izaija je za proroka izabran u spektakularnom viđenju. Umjesto navođenja datuma kad se je to zbilo, Izaija navodi da je to bilo u godini smrti židovskog kralja Uzije. To čini tako jednostavno zato što u ona vremena nije bilo nekog ujednačenog kalendara nego je svako kraljevstvo vodilo nekakav svoj kalendar – najčešće po godinama kraljevanja pojedinog kralja. Važnost izbora, zapravo važnost onoga tko ga izabire, Izaija naglašava opisom nebeskih stvarnosti koje su se tom prilikom događale. Izaija je čak pomislio da mu je to ‘zadnje u životu’ što mu se dogodilo. Naime, Židovi su vjerovali da čovjek ne može Boga vidjeti i na životu ostati. Morao je sam anđeo intervenirati da ga oslobodi toga straha od smrti.
Budući da će Izaija prenositi Božju poruku svojim ustima, anđeo mu je na dojmljiv način očistio usne: dotaknuvši ih žeravom. I danas se na vatri spaljuju virusi i bakterije. Cjepivo je nešto drugo, o čemu sad nije vrijeme govoriti jer je to čisto medicinski zahvat – premda smo svakodnevno bombardirani pozivom na cijepljenje. To doticanje usana žeravom očito je bio čudesni Božji zahvat. To vidimo po tome jer anđeo je trebao kliješta da se ne opeče… a usne Izaije nisu pretrpjele nikakvu štetu. Taj događaj je tako uzdrmao Izaiju da je na Božji upit ‘koga da pošalje’ on spremno odgovorio: „Evo me, mene pošalji!“ Izaija je bio spreman!
Isus je također na poseban, dojmljiv način izabrao svoje prve učenike. Zbilo se to na obali Genezaretskog jezera odmah nakon čudesnog ribolova. Iskusni ribar Šimun nije baš bio raspoložen u to doba dana krenuti u ribolov… no pod dojmom Isusovih riječi koje je slušao dok je iz njegove lađe poučavao ljude, ipak je krenuo u ribolov. Valjda ga je bilo malo i sram pred brojnim ljudima koji su slušali Isusa pa će sad vidjeti da u to vrijeme pokušava uloviti ribe. A ništa nisu ulovili cijelu noć, ništa nisu ulovili u ono doba kad iskusni ribari love ribe. No, teško je bilo Šimunu reći Isusu NE.
I onda se dogodilo ono čemu se nitko nije nadao: ulov je bio čudesan. Ulov je bio toliki da su se mreže razdirale i da su trebali pomoć drugih ribara. Šimun je brzo shvatio da toga ne bi bilo bez čudesnog Božjeg zahvata pa se je pobojao biti u društvu nekoga tako božjeg. Pritom Šimun nije mogao ostaviti ribarenje, tim je poslom prehranjivao sebe i obitelj, pa je zato zamolio Isusa da On ode od njega! Isus je umirio Šimuna rekavši mu da se ne boji biti u njegovoj blizini, a onda još i pozivom da će odsada ‘loviti ljude‘. I doista su i Šimun i njegovi drugovi u lađi u tren promijenili zanimanje: prestali su ‘loviti ribe’ i krenuli su ‘loviti ljude‘. Za to ‘loviti ljude’ trebali su se pripremiti pa su odmah pošli su za Isusom. Više ih ni najmanje nije zanimao bogati ulov, zanimao ih je Isus po kome se taj ulov dogodio. Zanimljivo je i važno čuti da nisu zamolili Isusa da pričeka malo: barem dok prodaju to mnoštvo riba – a bit će to dobri novci – pa će onda krenuti za njim. Mogli su reći Isusu kako dva-tri sata neće naškoditi pozivu, a lijepe će novce dobiti. Mnogi kršćani danas tako govore i ‘petkom i svetkom’. Ne vele to riječima nego svojim ponašanjem – osobito nedjeljom. Za mnoge još nije došla ta nedjelja kad će oni krenuti za Isusom na sv. misi. Ribarima iz Šimunove lađe sada je važan samo Isus i oni bez uvjeta i bez oklijevanja polaze za njim. Strašni su to bili momci.
No, ne bi oni bili ‘pravi ljudi’, ljudi čija je narav ranjena istočnim grijehom, da nisu u druženju s Isusom dolazili u razne kušnje: osobito u kušnju nestrpljivosti. Više su puta htjeli požuriti Isusa da već jednom pokaže svoju moć i upotrijebi je – sebi i njima na korist. Tijekom godine slušat ćemo u evanđeljima kako su se ponašali u raznim prilikama s Isusom. Na kraju Isusova zemaljskog života posve su zatajili i pobjegli su od njega. A onda su nakon susreta s uskrslim Isusom postali neustrašivi navjestitelji i svjedoci Isusa: umrlog za ljude i uskrslog na vječni život. I na kraju su svi, osim jednoga – Ivana, mučeničkom smrti posvjedočili svoju pripadnost i odanost Isusu.
Važan i vrijedan navjestitelj Isusa postao je i pisac Poslanice Korinćanima – apostol Pavao. On sam svjedoči da se je to zbilo na čudesan način: u viđenju uskrslog Isusa. On sam priznaje da je bio žestoki progonitelj kršćana da bi nakon tog susreta s uskrslim Isusom postao jednako tako žestoki navjestitelj Isusa. Taj događaj Pavlova obraćenja kršćani radosno slave svake godine 25. siječnja. Pavao svjedoči u toj poslanici da su uskrslog Isusa vidjeli mnogi ljudi – ‘više od pet stotina zajedno‘ – od kojih su mnogi još živi. Dakle Pavao ne pripovijeda izmišljene priče nego stvarnosti za koje mnogi svjedoče. Da, i on sam je na kraju potvrdio svoje svjedočenje mučeničkom smrću.
Budimo i mi svjedoci uskrslog Isusa svojim životom. Velika i nezamjenjiva pomoć u tome bit će nam naši susreti s uskrslim Isusom. To se vjerojatno neće dogoditi u nekom viđenju nego onako obično: u nedjeljnim sv. misama. Ako ne tražimo čudo, onda boljeg načina nema, drugog puta nema.
