Biti snalažljiv za ovdje i sada – ili mudar za vječnost

28. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2021)

Živimo jesen, godišnje doba poznato po ubiranju plodova i početku ili nastavku školovanja mladih ljudi. Ubrani plodovi su plaća za uloženi trud i novce tijekom godine, a školovanje je ulaganje truda i novca za plodove rada koji će se ubirati u budućnosti. I za jedno i za drugo potrebna je mudrost da bi uspjeh bio bolji i sigurniji.

Pisac Knjige Mudrosti zamolio je mudrost od Boga, kako smo to čuli na početku današnjeg 1. misnog čitanja. I čovjek je bio vrlo zadovoljan s onim što mu je dobivena mudrost donijela. Materijalno bogatstvo i dragulji za njega su bili bezvrijedni u usporedbi s mudrosti. Čak su mu i zdravlje i ljepota bili manje važni. Vjerojatno bi mnogi od nas rekli, barem onako potiho u sebi, da je taj čovjek ipak malko pretjerao u pohvali mudrosti, jer je valjda zdravlje najvažnije, a bogatstvo i ljepota dobar su dodatak čovjekovu zdravlju. Ova pandemija straha od zaraze poznatim nam virusom koja već podulje vlada svijetom, pa brojni saloni ljepote i preparati kozmetike jasno nam potvrđuju drukčiju ljestvicu vrednota od ove koju navodi pisac Knjige Mudrosti.

A onda smo na početku evanđelja čuli čovjeka koji pita Isusa: „Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?“ Evanđelje navodi da je bio bogat, ali ga je mučilo što će biti s njim kad po smrti to bogatstvo ostavi na zemlji. U svom odgovoru Isus nije nešto posebno zahtjevan: naveo je ono najvažnije što čovjek treba činiti dok živi na zemlji da bi mu i vječni život bio dobar, sretan. Čujmo još jednom: „Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!“ Pa stvarno ništa posebno, ništa zahtjevno – valjda bismo se svi oko toga složili. Čovjek odgovara da on već živi tako, da ga bogatstvo nije učinilo bahatim i nepoštenim. Ipak, pada mu na pamet, muči ga, da bi možda ipak trebao još nešto više činiti za postizanje vječnog života. Valjda mu se činilo da veliki Bog i od ljudi traži nešto velikoga.

Isus mu odgovara da može biti velik, da može biti iznad običnoga ako želi biti ‘savršen’. Ako želi biti što sličniji Bogu, onda treba prekoračiti, preskočiti ona čisto ljudska mjerila uspjeha i vrijednosti u životu: treba prodati sve što ima, to podati siromasima i onda slijediti Isusa. I tu je nastao ‘prekid’, prestala je toga čovjeka zanimati Isusova uputa za postignuće vječnog života. Evanđelje navodi zbog čega: ‘jer imaše velik imetak’. Njegov odlazak Isus je popratio riječima: „Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!“

I ne samo taj čovjek nego su i Isusovi učenici bili ‘zapanjeni’ tim njegovim riječima. Ne samo ‘začuđeni’ nego baš ‘zapanjeni’. Zašto? Jednostavno zato jer su Židovi vjerovali da je blagostanje i bogatstvo pokazatelj Božjeg blagoslova nad tim ljudima. Zato se oni pitaju: kako sad ti i takvi ljudi ne bi mogli postići vječni život u nebu, u Božjem društvu? Zašto bogati ljudi ne bi mogli biti u društvu toga Boga koji ih je tako velikodušno blagoslovio?! Isusov odgovor je utješan i daleko nadmašuje ljudske spoznaje i praksu: „Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!“

Da, Bogu je sve moguće. Bogu je moguće oprostiti čovjeku sve njegove zablude, sva njegova nedjelja, sve njegove grijehe. I pritom se ne traži ništa osim kajanja, ništa osim žaljenja za počinjena zla! To je jedini ali važni uvjet – njime se je okoristio i jedan razbojnik na križu. Znamo što je bilo. No, onaj drugi razbojnik na križu se nije okoristio tim besplatnim uvjetom: nije se pokajao. Načas se zapitajmo: a kako ja s tim stojim?! Kajem li se ili se opravdavam dosta često poznatom isprikom: ‘A kakvi su drugi’?

I tako smo izašli iz događanja u evanđelju pa je red da razmislimo o svojoj sadašnjosti. Gdje smo, kakvi smo i čiji smo? Vjerojatno ćemo brzo naći ‘bogatije od nas’ i tako sebe malko odmaknuti od ovih ozbiljnih Isusovih riječi da je ‘teško imućnima u kraljevstvo Božje’. A sjetimo se da je prije toga, prije te upute da sve proda ako želi biti savršen, Isus rekao obične uvjete za vječni život: „Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!“ Tu nam se najprije ‘pronaći’, koliko smo tu ‘pravi’, koliko smo tu ‘teški’. U ovim ‘običnim’ stvarima života. Tu su naši bližnji prvi svjedoci, a vječni Bog je nepodmitljivi svjedok i sudac.

Zato nas uskrsli Isus poziva u svoje društvo da se na njegovim riječima i djelima nadahnjujemo i jačamo za takav prolazni život na zemlji koji će biti vrijedan života vječnoga. Ti Isusovi pozivi upućeni su nam bez velike galame i blještavila, onako su posve obični, svakog tjedna: na nedjeljnu sv. misu. I tu sad može biti ona sudbonosna zapreka da se ‘nema vremena’: jer se moramo brinuti za materijalna dobra. Ta materijalna dobra koja mnogim ljudima zadaju veliku brigu  uopće ne moraju biti, najčešće i nisu, velika. Ali ta briga i za ono što se ima, također bude mnogima velika, nepremostiva zapreka da ih Bog ne zanima. Jer, neće im Bog obraditi polja … nego to moraju oni sami. A ne primjećuju da su ustvari slabi gazde ako si ne mogu ili ne znaju priuštiti nedjeljni odmor, a ako su kršćani i nedjeljni susret s uskrslim Kristom. No, valja priznati da je češći, mnogo češći uzrok nemarnost i nezainteresiranost za Božje, za vječno.

Zato nam valja još jednom, za kraj, čuti riječi iz Poslanice Hebrejima: „Živa je Riječ Božja i djelotvorna… prosuđuje nakane i misli srca. Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun.“