Biti toliko malen da prihvatiš velikoga Boga
14. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2023)
Prepoznatljivo ponašanje male djece, i one malo veće, jest oponašanje odraslih: jednostavno žele biti ‘veliki‘. Tako se djeca igraju odlazaka u trgovinu u kupnju raznih kućnih potrepština… pa se igraju oponašajući poslove koje obavlja mama, a koje tata… dosta brzo djeca požele i pušiti, premda to u početku doista i nije neko ugodno iskustvo jer izaziva žestoki kašalj… ali, ako hoćeš biti ‘velik‘, moraš podnijeti tu ‘muku‘ … I sigurno bi se tu dalo nabrojiti još mnogo toga čime djeca žele što prije ‘odrasti’ i biti jakima i velikima.
A odrasli ljudi pak žele biti uspješni i utjecajni, a do toga se pak najlakše dolazi preko puno novca. I da bi to postigli mnogi su ljudi spremni pogaziti i Božje i ljudske zakone uvjeravajući sami sebe i druge da su oni, dok se tako ponašaju, jednostavno ‘uspješni’, ‘snalažljivi’… i nikako nisu spremni priznati da u toj svojoj uspješnosti i snalažljivosti često ponižavaju i doslovce ‘gaze’ svoje bližnje koji su im podređeni. Prema onima nadređenima pak će ti isti ljudi biti vrlo snishodljivi i galantni. I tako se stvara ‘mito i korupcija’ u nekom društvu.
I sad smo došli na temu o kojoj svakodnevno bruje mediji našeg doba. I nije tako samo u našoj domovini, tako je to širom svijeta… i tako je to od postanka svijeta i čovjeka. Pa već su prvi ljudi htjeli biti ‘veliki‘, i to ne bilo kako ‘veliki’ nego veliki baš ‘kao Bog‘. Tako je, konačno, sotona i naveo ljude da se odupru Bogu: obećavši im da će oni biti ‘kao Bog’, a put do toga je ako se oni Bogu odupru. I Kajin je ubio brata Abela iz zavisti jer je mislio da je brat Abel pred Bogom veći od njega. Tko ima volje i strpljivosti može i sam u Svetom pismu pronaći brojne primjere ljudskih nadmetanja: kako jednih s drugima tako i nadmetanja sa samim Bogom.
Tako je i cijeli izraelski narod iščekivao jakog i pobjedonosnog Mesiju, Spasitelja, koji će svim izraelskim neprijateljima pokazati ‘tko je gazda’, tko ‘drma svijetom i ljudima’. I što je situacija naroda bila teža, to su bila veća iščekivanja jakog Spasitelja. Pa bar mi u naše vrijeme lako razumijemo takva iščekivanja izraelskog naroda: i mi u svojoj nevolji iščekujemo nekoga tko će nas spasiti, nekoga tko će uvesti reda u državi… i nama se u medijima predstavljaju pojedini spasitelji koji imaju ključ uspjeha u svojoj ruci… ali još nisu u prilici da ga stave u bravu: još nisu u prilici da svoje naume provedu u djelo.
U ta i takva ljudska iščekivanja rješavanja ljudskih problema i poteškoća po silnom Spasitelju, počeo se probijati i glas pojedinih proroka Staroga zavjeta da će istinski Spasitelj ljudi, koji će biti poslan od Boga, među ljudima djelovati mnogo mirnije: bez sile i bez uništavanja protivnika. Tako smo u današnjem 1. misnom čitanju iz Knjige proroka Zaharije čuli najavu dolaska ‘kralja na magarcu‘. Magarac je mirna, neugledna životinja za obavljanje svakodnevnih poslova. Inače su kraljevi jahali na konjima predvodeći vojsku također na konjima i bojnim kolima. Prorok Izaija je još detaljnije opisao dolazak miroljubivog Spasitelja, tako miroljubivog da će on radije trpjeti za druge negoli da drugi trpe za njega!
Te najave dolaska Spasitelja na magarcu prisjetili su se Jeruzalemci kad je Isus, zadnje godine svoga naučavanja, svečano ušao u Jeruzalem jašući upravo na magarcu – a čega se spominjemo na Cvjetnicu. Zato su oni tako oduševljeno pozdravljali Isusa… vjerujući da je to obećani Spasitelj. Ali kad se Isus dao uhvatiti od rulje u Maslinskom vrtu, a da pritom uopće nije pokazao ništa od svoje svemoći, onda su ga odbacili kao nepotrebnog i neupotrebljivog Spasitelja. Uistinu je Isus pred tom ruljom koja ga je uhvatila i izrugivala, pa pred kraljem Herodom koji ga je ismijao, i pred rimskim namjesnikom Poncijem Pilatom koji ga je osudio na sramotnu smrtnu kaznu – premda je sam jasno pred svima izjavio da ‘na Isusu ne nalazi nikakve krivice’ – Isus je doista u tim svim događanjima izgledao kao potpuni gubitnik. A onda je uskrsno jutro pokazalo da to podnošenje uvreda i poniženja, i ta smrt na križu, uopće nisu bili izraz nemoći nego iskaz nevjerojatne ljubavi. Isus ljubi ljude i onda kad ljudi njega ne ljube. I uvijek, do kraja života na zemlji, ljudi se mogu vratiti Isusu… pokajati se za zlodjela i zadobiti oproštenje. Tom veličanstvenom ljubavlju okoristio se i jedan razbojnik dok je Isus još visio na križu.
U današnjem evanđelju Isus govori da takvo Božje postupanje među ljudima mogu shvatiti samo ‘maleni‘. Isus kaže da je to neshvatljivo ‘mudrim i umnim’ ljudima. Bilo bi nedostojno te Isusove riječi shvatiti kao pohvalu ‘ludima i bedastima’ koji ga jedino mogu razumjeti. ‘Maleni‘ o kojima govori Isus u današnjem evanđelju jesu zapravo oni ljudi koji su ‘toliko maleni’ da prihvaćaju kako oni ne mogu biti mjerilo Božjeg postupanja u svijetu. ‘Mudri i umni’ o kojima govori Isus su ljudi koji za sebe drže da su tako ‘mudri i umni‘ da ne dopuštaju Bogu da ima ‘svoje metode‘ upravljanja ovim svijetom i ljudima u njemu.
I sveti Pavao je napisao u današnjoj Poslanici da to mogu prihvatiti – premda ne mogu i do kraja shvatiti – samo oni ljudi koji imaju u sebi Duha Svetoga. Ljudi koji imaju u sebi Duha Svetoga mogu živjeti po Božjim savjetima i Isusovim primjerima makar to u očima ovoga svijeta izgledalo nemoderno, zaostalo, štetno. Kako god ovaj svijet na to gledao, jedino evanđeoski put ima budućnost – koja je vječnost. Zbog ljudske nesavršenosti i grešnosti – naše i tuđe – mi ljudi trpimo razne teškoće, nesporazume i sukobe. Ako ih živimo po Kristovu nadahnuću i jakosti, onda možemo i takav život s nevoljama iskoristiti kao naš put prema vječnosti.
Sve ostalo je za ljude prekratko pa makar i stotku doživjeli; sve ostalo je za ljude odviše prazno pa makar kako ‘tulumarili’; i sve ostalo je za ljude prejeftino pa makar kakvi novci se skupili. Za vječnost smo stvoreni. Budimo tako ‘maleni‘ da to možemo prihvatiti, makar i ne možemo shvatiti.
