Bog djeluje i po ljudima koji se odazovu

4. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(C-2021)

Sve su svijeće u adventskom vijencu upaljene – dakle je Božić blizu. Adventski vijenac sada isijava na sve četiri strane svijeta. Uskoro se završava vrijeme došašća. Iščekivanje Obećanog bliži se svome kraju. A dugo je dugo trajalo. Još je starozavjetni prorok Mihej, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju, najavio gdje će se to zbiti: u malom i neznatnom gradiću Betlehemu. Iz najmanjega, štoviše gotovo zaboravljena mjesta, dolazi Bogočovjek. Dakako, poslije tog događaja u Betlehemu, poslije Isusovog rođenja u okolici Betlehema, taj je gradić postao vrlo poznat ljudima svega svijeta.

Malo prije smo u evanđelju čuli da taj Najavljeni već djeluje premda je nevidljiv. Prepoznalo ga je jedno još nerođeno dijete pod srcem svoje majke Elizabete. Tako je to još nerođeno dijete pomoglo i svojoj majci Elizabeti da prepozna veličajnost ovog događaja: da obećani Spasitelj dolazi ljudima u susret.

I to dijete pod Elizabetinim srcem je posebno dijete, posebno već po tome što je začeto u već poodmakloj dobi svoje majke. Posebno je i po tome što je pred njim posebni zadatak: da bude onaj koji pripravlja put Gospodinu. Da bude ‘glas koji viče u pustinji’. Sad već znamo: to dijete je Ivan Krstitelj. I doista je Ivan djelovao u pustinji Palestine, ali još više u pustinji ljudskih lutanja u životu.

Elizabeta je bila zadivljena i počašćena da k njoj dolazi ‘majka Gospodina njezina’. Bila je ona najprije iznenađena darom začeća djeteta u svojoj poodmakloj dobi, u vrijeme kad žene više ne začinju niti rađaju djecu. Na taj dar dolazi novi dar: posjećuje ju Majka samog Spasitelja. Marija dolazi k Elizabeti da joj bude u pomoći u odmaklim danima trudnoće i u prvim danima poslije poroda. U nastavku evanđelje kaže da je Marija ostala kod Elizabete ‘oko tri mjeseca’. Taj dio evanđelja mi danas nismo čitali, ali se toga od prije valjda sjećamo.

Obje buduće majke – i Elizabeta i Marija – nisu znale što će sve sa svojom djecom doživjeti, nisu znale što će njihova djeca u životu postati. Znale su da pod svojim srcem nose svoje dijete, nose novog čovjeka. U tome možemo iščitati poruku da su začeta djeca važna, da su to već novi ljudi kojima je Bog namijenio njihov zadatak u životu. I zato ljudi nemaju pravo taj život prekidati, nemaju pravo ubijati nerođenu djecu iz bilo kojeg razloga. Koji to čine strašno vrijeđaju Boga i remete, kvare Božji plan s tim ljudima.

Zanimljivo je zamijetiti da je već samo začeće Ivana pod srcem majke Elizabete pripomoglo Mariji da prihvati ponudu anđela Gabriela, koji joj je u Nazaret donio Božju ponudu da bude Majka Sina Božjega! Kad je Marija to čula da je njezina rođakinja Elizabeta u starosti začela dijete, tada je i po ljudski shvatila da je tu Bog ‘umiješao svoje prste’. Bog se umiješao u začeće djeteta pod srcem stare Elizabete, pa je Marija lakše prihvatila da je poseban Božji izbor i to da ona bude Majka Božjeg Sina. I kao posebna, izvanredna vjernica ona je Božju ponudu prihvatila.

Ne znamo da li je Marija znala za najavu proroka Miheja koju smo čuli u današnjem 1. misnom čitanju. Ako i nije znala ona se je odvažno u Božji plan uklopila. Valja nam priznati da ni mi ne znamo koji je Božji plan s nama. No, kao vjernici možemo znati da nismo slučajno rođeni: u ovo vrijeme, na ovom mjestu i s ovim sposobnostima koje imamo. Zato se kao vjernici svake nedjelje s uskrslim Kristom susrećemo da budemo nadahnuti što nam je činiti i da budemo ojačani da to možemo činiti. U svojemu vremenu i sa svojim sposobnostima. Nismo slučajni putnici na ovome svijetu i ne putujemo samo prema grobnoj jami i nestanku u ništavilu. Bog je došao među ljude kao čovjek, da bi nam pokazao kako je veliko i vrijedno biti čovjek. Tako da je bila pogrešna želja Adama i Eve da ‘budu kao Bog’. Jednostavno, vrijedno je, veliko je već i to: biti čovjek! Pa i onda kad je taj ljudski život obilježen nevoljama i žalošću – i onda je čovjek Božji stvor i onda je život na zemlji put prema vječnosti.

Marija je znala da će njezinoj rođakinji Elizabeti trebati njezina pomoć, konkretna pomoć u kućanskim poslovima, i zato je spremno pošla, evanđelje kaže da je ‘pohitila’ biti na pomoć rođakinji. Tada nije bilo ni telefona ni mobitela da joj Elizabeta javi o svojoj novoj situaciji… Marija je povjerovala riječima anđela Gabriela da je rođakinja Elizabeta već u šestom mjesecu trudnoće. To je za nju bilo dovoljno. Tko želi pomoći, njemu ne treba triput reći.

Ovo naše vrijeme ima drukčije nevolje i drukčija ograničenja pa je na nama da pronađemo i načina kako u toj nevolji biti bližnji našim bližnjima. Ako hoćemo, naći ćemo.