Bog hoće naše malo da se dogodi puno

17. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2021)

Tamo davno, jako davno, još od Mojsijevih vremena ljudi su bili pozivani da si jedan dan u tjednu priušte kao ‘dan odmora’. Taj poziv je izrečen preko 3. Božje zapovijedi, od njih deset. Da potkrijepi to Božje nadahnuće o danu odmora, Biblija navodi da je i Bog odmarao nakon stvaranja svijeta i ljudi. A tu nam valja priznati da Bog kao Stvoritelj ljudi valjda najbolje zna kakvoga je stvora, kakvoga je čovjeka, stvorio: s kakvim sposobnostima i s kakvim potrebama.

Nije samo zanimljivo već i nekako čudno da ljudi našega vremena, kad se toliko toga strojevima uradi puno brže… ipak imaju manje vremena nego kad se toliko toga radilo ručno. Dakle, od Mojsijevih vremena pa do danas ljudi su pozivani da imaju jedan dan kad će spoznati, i sami sebe doživjeti, da su Božji stvorovi koji imaju svoje dostojanstvo: da nisu samo životinje koje moraju stalno raditi da bi imali što jesti kako bi mogli živjeti. Za Židove je taj dan bila subota, a onda su kršćani počeli svetkovati nedjelju – kao dan sjećanja i proslave Kristova uskrsnuća. Zato nedjeljom kršćani održavaju svoje sastanke kad se susreću s uskrslim Kristom i međusobno kao braća i sestre. To nisu sastanci razbibrige, da se popuni slobodno vrijeme, već bismo mogli reći da su to ‘radni sastanci’ kad se kršćani podsjećaju ‘tko su i čiji su’ i da vide sebe u kakvom su položaju na svom životnom putu. Znamo: ti sastanci su sv. mise. Tu zahvaljujemo Bogu za sve čime je obdario nas i naše bližnje i molimo pomoć za dane pred nama.

Ne znam koliko se u naše vrijeme u obitelji djeci govori o Bogu. U mnogim obiteljima malo, a vjerojatno ima i podosta obitelji gdje se ne govori nimalo. Jer danas se djeci u vrlo ranoj životnoj dobi dadne u ruke tablet ili mobitel pa neka se sama djeca pobrinu što će gledati i čitati, čime će se zabaviti.

No, onda djeca pođu u školu i primjereno svojoj dobi uče: što već koji školski predmet uči. Tako na školskom vjeronauku počnu učiti i o Bogu. Pa čuju da je Bog vječan, sveznajuć i svemoguć… i još podosta toga. Dosta toga iz vjeronauka ostane u glavi i po završetku škole. I ne samo učenicima nego i odraslim ljudima malo je teže shvatiti kako je to Bog vječan; a malo je nezgodno čuti i da je Bog sveznajuć – jer onda zna sve što smo rekli i što smo učinili. A nije nam to uvijek na pohvalu. Naime, i dobri ljudi – pa čak i sveci – nisu samo dobro činili u svome životu.

U svom životu mi ljudi dosta često poželimo da je Bog svemoguć i da to pokaže nekim konkretnim djelima. To nam osobito treba onda kad ljudske sile: poznanstva, veze i novac više ne koriste. Dakle, kad ljudima zagusti: požele, a često puta i otvoreno traže, Božju svemoć na djelu. Eto, današnja misna čitanja nose baš tu poruku Božje svemoći.

Očitovanje Božje svemoći tako opisuje i današnje 1. misno čitanje: malo hrane bilo je po Božjem daru dovoljno za mnoge. Dogodilo se čudo. Mogli smo zamijetiti da nisu svi okupljeni to očekivali. Mi bi sad rekli: bili su skeptični. Dovoljna je bila vjera jednog čovjeka i čudo se dogodilo. Sveto pismo kaže da je taj jedan čovjek bio ‘čovjek Božji’ imenom Elizej.

A onda evanđelje opisuje još veće čudo: samo pet kruhova i dvije ribice bilo je dovoljno da se do sita nahrani 5.000 ljudi. To malo hrane otkrio je jedan apostol kod jednog dječaka … i odmah je dodao svoje zapažanje: „Ali što je to za tolike?“ I ti kruhovi nisu bili kao danas, otprilike 1 kg, nego više kao današnje ‘lepinje’. A i nisu to bile ‘ribe’ nego ‘ribice’. I kako da čovjek ne bude skeptičan?

Tu se sad zakratko prebacimo u naše živote: koliko su puta ljudi bili skeptični kad je zbog suše ili poplave bio znatno umanjen prinos svih poljoprivrednih kultura? A, preživjelo se. Koliki su ljudi također skeptični da neće dovršiti poslove ako nedjeljom ne budu radili? A ipak, iskustvo nas uči, da sve poslove završe i oni koji nedjeljom ipak ne rade. Malko ću grubo reći: slabi je gazda onaj koji ne zna ili ne može tako organizirati poslove da nedjeljom bude ‘gospon čovjek’. Životinje nemaju nedjelju, nemaju petka ni svetka, jer nisu stvorene ‘na sliku i priliku Božju’.

Također je zanimljivo i važno zamijetiti tko je imao te kruhove i ribice: jedan dječak. I samo je dječak i mogao dati tu hranu… odrasli bi se odmakli čim dalje od Isusa koji ih traži hranu koju imaju. Mnogi bi rekli: nerazumni dječak je dao i to malo što je imao. No, ta njegova nerazboritost je pomogla da Isus može učiniti čudo. Pa posve je sigurno Isus mogao čudesno nahraniti to mnoštvo ljudi i bez tih ‘pet kruhova i dvije ribice’. Mogao je… ali nije htio. Tako nas je Isus pozvao i poučio da svatko od nas doprinese svoj mali dio u poboljšanju svijeta: u onome malom dijelu gdje to može.

Tako i sv. Pavao u Poslanici Efežanima poziva kršćane Efeza da usprkos nevoljama i patnjama pridonose boljitku svijeta u kojem žive. Dok to piše kršćanima Efeza i sam je Pavao u zatvoru i čeka suđenje. Nije znao kako će to suđenje po njega završiti ali je i tako nastojao činiti ono dobro koje je mogao: poziva kršćane na velikodušnost u činjenju dobra. Zna apostol Pavao da se ljudi često puta u nečemu ne slažu, imaju svoje planove i želje, pa ih zato poziva: „… sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo duha svezom mira!“

I mi smo različiti: i životnom dobi, i karakterom, i sposobnostima kojima smo obdareni, i poslom koji obavljamo… no, to nam ne mora, i ne smije, biti zapreka da po nama naš mali svijet bude ljepši i bolji. Bog traži naš dio… i događat će se čudesa. Sada i ovdje.