Bog je dobar, ali se ne šali

3. KORIZMENA NEDJELJA

(B-2021)

Valjda smo svi ovdje nazočni u 1. misnom čitanju prepoznali tekst Deset Božjih zapovijedi. Mnogi te zapovijedi znaju i napamet, manji broj bi ih znao nabrojiti i onako na preskokce. Neke zapovijedi u ovom odlomku, čuli smo malo prije, imaju mali dodatak da bude što jasnija njihova namjera. A namjera Božjih zapovijedi je jednostavna: da živeći po njima ljudi u što većoj mjeri ostvaruju dostojanstvo Božjih stvorova. Ljudi jednostavno nisu samo lijepo počešljane i obučene životinje. Ljudi su Božja slika, Božji duh je udahnut u njih i zato imaju vječnost kad jednom budu začeti, jer je i Bog vječan. Ta stvarnost čovjekove vječnosti svakako spada u dio, jedan mali komadićak, ‘radosne vijesti’ koju je Isus donio ljudima i koja se po njegovim učenicima treba razglasiti ljudima svega svijeta i svih vremena. Tu radosnu vijest mi kršćani jednostavno zovemo ‘evanđelje‘ i razglašujemo je na svakoj sv. misi.

U današnjem evanđelju susrećemo Isusa u neobičnom izdanju: grub je i ljut. Čuli smo: napravio je bič od užeta, mjenjačima je rasuo novac i isprevrtao je krletke s golubovima. Dakle je Isus doista ljut. Postoji izreka: Ljut kao ris. Tu se sjećam jednog zanimljivog događaja iz gimnazijskih dana. Jednom prilikom kad smo postali previše nemirni, profesor hrvatskog jezika nam je zaprijetio: „Dečki, ja mogu biti dobar kao kruh, ili ljut kao ris. Što hoćete?“ Nekolicina učenika je glasno uzvratila: „Ljut kao ris!“ Profesor je bio zatečen i nije znao što bi učinio. Da smo rekli da želimo da bude ‘dobar kao kruh‘, onda bi nam valjda uzvratio da i mi moramo postati dobri. Dakle, doveli smo profesora u malu nepriliku. Naravno, ipak smo se onda umirili i predavanje se moglo nastaviti.

Izgleda da je i Isus bio u neprilici kad je u Hramu, u ‘Domu molitve‘, zatekao trgovce stokom, mjenjače novca i prodavače golubova. Isus je postupio žestoko: bičem je istjerao i trgovce, i stoku, i mjenjače novca. A mi smo navikli susretati dobrog Isusa: Isusa koji lijepo priča i čini velika ili mala čudesa. Dakle je to iznenađujuće ponašanje Isusa. I Isusovi suvremenici, Židovi Jeruzalema, bili su također iznenađeni Isusovim ponašanjem. I oni su očito bili ljuti i uvrijeđeni pa su od Isusa zatražili neka im ‘pokaže neko znamenje da on to smije činiti‘? Isus im je dao odgovor kojega sigurno nisu razumjeli, ali tada nisu Isusu ničim uzvratili. Očito su se pokupili doma i dogovarali se, kovali su planove, kako se Isusu za to osvetiti. Što mu učiniti. Čuli smo da ni sami apostoli tada nisu razumjeli što je to Isus rekao nego su se toga prisjetili tek nakon Isusova uskrsnuća.

I stvarno je mnogo toga o Isusu apostolima postalo jasno tek nakon njegova uskrsnuća, još točnije tek nakon primitka Duha Svetoga. I danas je tako da ljudi samo svojom pameću malo toga razumiju o Isusu i njegovu djelovanju u svijetu. Pa valjda smo i sami sebe nekad uhvatili u mislima kako Bog loše, neučinkovito djeluje u svijetu. Nekako previše dopušta ljudima, osobito zlim i zločestim ljudima: da se bahate i čine mnoge nepravde pa i zločine prema drugima. Ljudi bi puno puta htjeli provoditi pravdu i pravicu svojom pameti i svojim sredstvima. I nisu to izmislili ljudi 20-tog ili ovog sadašnjeg 21-og stoljeća… to tako traje od samog početka čovječanstva, od raja zemaljskog kad je čovjek poželio biti kao Bog. A u Isusu je Bog postao i Čovjek i tako nam zorno pokazao da ne trebamo htjeti ‘biti kao Bog’ jer je već puno, jako puno i vrijedno ‘biti čovjek’. Biti samo čovjek!

E, sad, biti čovjek se može i ovako i onako. Biti čovjek se može na puno načina, pa i posve suprotnih načina. Dvije krajnosti čovjeka su jednostavne: svetac ili zločinac. Ranije spomenute Božje zapovijedi jaka su pomoć u čovjekovu življenju na način dostojanstva Božjeg stvora. Kao Božji stvor čovjek se treba odgovarajuće ponašati prema svome Stvoritelju: o tome progovaraju prve tri zapovijedi. Kao Božji stvor čovjek se treba odgovarajuće ponašati i prema drugim Božjim stvorovima – svojim bližnjima – i to reguliraju ostale zapovijedi: njih sedam. Tako je već na prvi pogled jasno da je ljudima lakše naravnati se s Bogom negoli međusobno, jedni prema drugima i prema stvarima.

A kako je sv. Pavao divan i jasan u svojoj poslanici: ‘ludo Božje mudrije je od ljudi’. kaže da je za Židove sablazan što Bog tako nebogovski djeluje, a za pogane pak je ludost: jaki, svemoćni Bog trebao bi jako, svemoćno djelovati. A, eto, Bog po Božjem, čak i ljude zove za suradnike da svojim radom i marom malčice svijet učinimo ljepšim i boljim.

Eh, da, sad smo mi na redu – i ja i ti. A Božji smo stvorovi. To pak je stvarno nešto, nešto veliko i vrijedno.