Bog je po Isusu za ljude postao Božić

B  O  Ž  I  Ć

(C-2021)

Najprije svima: sretan Božić! Božić je blagdan radosti i života jer se na taj dan rodilo Dijete Isus koji je svojim kasnijim zemaljskim životom pokazao da je vrijedno, da ima smisla, biti čovjek i onda kad ga snalaze teškoće. Po Isusu čak i sama smrt nije konačna čovjekova propast nego se kroz smrt i uskrsnuće čovjek preobražava u vječnost. S Isusovim rođenjem to se je počelo vidljivo odvijati u svijetu ljudi. U Božiću je sažeta Božja ljubav prema ljudima i ljudska vrijednost pred Bogom postaje vidljiva.

Mnogi su kršćani primijetili da je Božić svetkovina koja se slavi s tri različite sv. mise: polnoćka, jutarnja i danja sv. misa. I svaki put se čitaju različiti odlomci iz Svetoga pisma. Ti različiti odlomci donose pred nas ujedno i različitu poruku božićnog događaja: tako da se međusobno nadopunjavaju.

Tako nam evanđelje polnoćke govori zašto se je Isus rodio u Betlehemu: zbog odluke rimskog cara o popisu stanovništva. Za taj popis svaka je obitelj trebala ići na popis u mjesto rođenja ‘glave obitelji’, tj. oca. Tako je rimski car i nehotice pripomogao da se ispuni proroštvo proroka Miheja o mjestu rođenja Spasitelja, kako smo to nedavno čuli.

Evanđelje jutarnje sv. mise donosi pred nas radost, i na nebu i na zemlji, nastalu zbog rođenja djeteta Isusa. Radost je došla s nebesa od anđela i obuzela je pastire s betlehemskih poljana.

A evanđelje ove mise poldanjice donosi nam razmišljanje apostola i evanđeliste Ivana o Božjem ulasku u svijet na način čovjeka. To je ujedno početak Ivanova evanđelja. Već na prvo taj početak djeluje nekako svečano, uzvišeno i pomalo zbunjujuće. Od prve možemo zaključiti da je to Ivanovo razmišljanje nadahnuto, poduprto Božjim nadahnućem. Samo po svojoj pameti evanđelist Ivan nije mogao to dokučiti. Nije mogao dokučiti što se to zbilo za svijet i za ljude Isusovim rođenjem.

I kao što je evanđelist Ivan bio od Boga nadahnut kad je to evanđelje pisao, tako i mi trebamo Božjeg nadahnuća da bismo razumjeli poruku toga evanđelja. Na jutarnjoj sv. misi lako je bilo razumjeti evanđelje koje opisuje samo događanje Isusova rođenja u okolici Betlehema. Anđeli na nebu pjevaju, pastiri na zemlji se klanjaju. Jednostavno: posvemašnja radost na nebu i nekolicine ljudi na zemlji.

Evanđelje ove mise poldanjice pak je posve drukčije. Donosi razmišljanje, duboko razmišljanje apostola Ivana nad onim što je Isusovo rođenje donijelo svijetu. Da je Bog u Isusu postao Bogočovjek. Evanđelje je počelo uzvišeno i tajanstveno: „U početku bijaše Riječ,i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog.“ U originalu apostol Ivan je upotrijebio pojam Logos čije značenje donekle umanjuje naš prijevod Riječ. To nije obična riječ koju mi upućujemo jedni drugima, to je Riječ koja stvara i daje smisao stvorenju. Dakle je u početku svega smisao, grčki Logos. Pa i mi za nešto kažemo da je logično ili da nije logično – već prema tome što se zbiva, što se događa. Logično je u našim krajevima da je ljeti vruće i da je zimi hladno. Logično nam je da se obrađuje zemlja kako bi se ljudi mogli hraniti i živjeti. Logično nam je da se u tvornicama proizvode strojevi i aparati kako bi ljudi lakše i ljepše živjeli. I mogli bismo podosta toga nabrojiti što je u našem životu logično i što je nelogično. Ono što je logično izgleda nam normalno, daje smisao onome što se radi… a nelogično nam je ono što strši izvan normalnoga i što kvari i gubi smisao.

Eto tako i Bog po Isusu rođenom kao čovjek daje ljudima smisao, smisao života na zemlji i smisao postojanja u vječnosti. Isus, čije rođenje danas slavimo, je karta za putovanje ovim svijetom i kompas koji nam kazuje put kojim nam je ići i cilj na koji nam je stići. Zato dopustimo Isusu da bude među nama kao među svojima, a ne da ‘k svojima dođe i njegovi ga ne primiše’, kako smo čuli u evanđelju.

Bogočovjek Isus Krist dolazi potražiti čovjeka u dubini njegove duše i srca, dolazi rasvijetliti tame naših života i vremena u kojem živimo. Po Isusu Bog se nastanio u čovjeku kako bi navikao čovjeka da razumije Boga te kako bi navikao Boga da razumije čovjeka. Zato se Isus još i zove Emanuel – Bog s nama. Bog s nama ljudima. I to ne kao daleki promatrač nego kao jedan od nas.

Blagdanom Božića kršćani slave posvećenje svoga zemaljskoga života. Božić popunjava pukotine koje čovjek nosi u svom životu, duhovne pukotine koje su nastale tijekom života i zjape za smislom i spasom. Rođenjem Isusa Krista čovjek biva uzdignut u dostojanstvo ukućanina Božjega. Nakon toga događaja kršćanin zna gdje mu je dom. Baveći se vremenitim stvarima čovjek uređuje, živi svoj život po Božjim pravilima, znajući da je on stanovnik Božje domovine. Božić je kao vječna vatra koja grije i čisti čovjeka. Božić je domovnica za nebo.

Za mnoge ljude Božić je postao ‘željomat’: pa se uz Božić želi zdravlje, mir i blagostanje… Ali je očito taj društveni ‘željomat’ poprilično zakazao: želi se mir, a  sve je više nemira; ljudi jedni drugima žele više zdravlja, a bolesti se množe… Mnogo toga ljudi mogu, ali bez Boga im loše ide. Neka nam u tome pomognu dva jednostavna primjera.

Danas se kruh uglavnom kupuje no ipak znamo da kruha ne bi bilo ako se ne posije pšenica; ribar zna da ne bi ulovio ribu ako ne isplete mrežu i baci je u more. Tako su i sva nastojanja modernoga čovjeka da stvori idilu bez Boga isprazna bez novorođenoga Isusa, sina Božjega. Danas slavimo njegovo rođenje, Božji dolazak među ljude da bi ljudi lakše mogli Boga razumjeti, s Bogom kroz život ići i k Bogu u nebo doći.