Bog nas zove, mi biramo

3. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2015)

        Svakoga dana slušamo i gledamo razne pozive na kupnju nekog aparata ili preparata, pa što moramo piti ili jesti da budemo zdravi, zatim kamo otići da nam bude lijepo. Sve te pozive i poticaje zovemo jednim imenom reklama. Mnoge od tih reklama su tako dobro smišljene da je mnogim ljudima praktički neugodno ako ih ne poslušaju: tako da si onda nabave i nešto što im doista ne treba.

Sve te reklame nas nukaju na brojne izbore. Uglavnom su to izbori koji se mogu lako mijenjati. Postoje i izbori koji imaju trajnije posljedice: npr. koje zanimanje odabrati: jer o tome onda ovisi i mogućnost zaposlenja, a onda i svega onoga što uz to ide. Među trajnije izbore spada također i izbor bračnoga druga s kojim treba proživjeti ‘do svoje ili njegove ili njezine smrti‘. Nemali je broj naših izbora, kratkotrajnih ili dugoobvezujućih, takav da i ne bismo znali reći zašto smo baš to izabrali. Naravno, ima i izbora za koje točno znamo zašto smo ih učinili.

Današnje nedjelja u svojim misnim čitanjima govori o Božjem izboru nekih ljudi da budu Božji glasnogovornici u svijetu. Taj Božji izbor iz temelja je izmijenio živote tih ljudi. Prvo smo čuli Božji izbor Jone za Božjeg glasnogovornika među stanovnicima velikoga grada Ninive. Valja zapaziti veliki nesrazmjer između onoga što je Jona rekao Ninivljanima i onoga što su Ninivljani učinili. Biblijski odlomak bilježi samo jednu jedinu rečenicu koju je Jona govorio Ninivljanima: „Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena.“ Nitko od Ninivljana nije pitao ‘kako‘ ili ‘zašto‘. Bilježi se tek da su Ninivljani ‘povjerovali Bogu‘ i prionuli ‘obraćenju‘, a post i oblačenje u ‘kostrijet’ bili su izvanjski znakovi toga obraćenja. Jedna jedina rečenica bila je dovoljna za tako drastičnu promjenu života. To nas navodi na zaključak da su u tim prijetećim riječima proroka Jone Ninivljani čuli upozorenje samoga Boga… i znali su da se s Bogom ne mogu ni igrati ni nadmudrivati – jedino ispravno je ‘obratiti se‘, a to zapravo znači: promijeniti se na bolje.

Da su kajanje i obraćenje bili iskreni vidi se po tome što im je Bog oprostio i nije ih pohodio nesrećom kojom im se zaprijetio. To obraćenje Ninivljana bilo je mnogim Židovima tako poznato i k tome zadivljujuće da ih je i par stoljeća kasnije, jednom prilikom, i sam Isus istaknuo kao primjer obraćenja. Naime, mi ljudi smo češće skloni opravdavati sami sebe negoli se mijenjati na bolje. Osobito je današnje društvo sklono opirati se na opomene uz opravdanje: ‘Što te briga… živi kako hoćeš i pusti druge da žive kako hoće‘. To se počinje primjenjivati već od djetinje dobi kad se djeci prepušta da biraju: i hranu i igračke, a zatim i društvo i izlaske, i sve dalje i sve više. Ali za valjani izbor potrebno je nešto više nego samo mogućnost izbora: potrebno je znati što slijedi nakon izbora. Ako izabereš igru i zabavu umjesto učenja i prihvaćanja obveza, nećeš se dobro pripremiti za životno zanimanje kojim ćeš ostvariti sebe i biti koristan zajednici. Možeš doći čak i na visoki položaj, možda i ministarski, ali ako ne znaš to raditi nećeš moći nikakvu korist za zajednicu ostvariti.

Današnje evanđelje nam pripovijeda o Isusovom izboru svojih učenika: točnije o izboru prve četvorice. Važno je zapaziti da su sva četvorica bili ribari i bili su pozvani usred svoga posla: prva dvojica su ribarili, a druga dvojica su krpali mreže za ribarenje. Valja zapaziti zadivljujuću spremnost tih ljudi da ostave svoj posao i pođu za Isusom. Očito je nešto posebno  bilo u tom Isusovom pozivu kad su se tako spremno  odazvali…, a da prije toga praktički ništa o Isusu nisu znali. I onda su u Isusovoj školi ‘sve naučili’: naučili su da je ostajanje uz Isusa važnije i od samoga života. Nije im to učenje u Isusovoj školi išlo baš lako: dobivali su, slikovito govoreći, i ‘jedinice‘ i ‘petice‘ i valjda sve ocjene između toga. Kad su završili školovanje kod Isusa primitkom Duha Svetoga, bili su spremni biti učiteljima i predvodnicima svim ljudima koji budu povjerovali u Isusa kao Spasitelja ljudi. Tu im je od velike koristi bilo njihovo ‘ribarsko iskustvo’ koje je tako jednostavno u svojoj stvarnosti: kad ne uspiješ ništa uloviti, ništa ti ne koristi jadikovati, sjesti i plakati nad neuspjehom. Jedino valjano rješenje je: ‘pokušati iznova’, još jednom, pa još jednom… i tako svaki puta.

I kad budu kao navjestitelji radosne vijesti o Isusu, umrlom i uskrslom za ljude, doživljavali neuspjehe i odbijanje ljudi, ništa im neće pomoći srditi se na te ljude, predbacivati im nerazumnost i tvrdoću srca, nego je jedino ispravno: pokušati iznova… bilo tim istim ljudima, bilo nekim drugim ljudima. Zato nije porazno, ali je žalosno, što mnogi ljudi u starim tzv. kršćanskim zemljama, odbijaju navještaj radosne vijesti, i postaju otporni na nadahnuća i poticaje Duha Svetoga. Nije porazno zato što s druge strane brojni ljudi drugih krajeva svijeta prihvaćaju Isusa kao Spasitelja. Ovih smo dana čuli da je Papinoj misi na Filipinima nazočilo čak 6 milijuna ljudi, dakle znatno više negoli naša Domovina ima svih stanovnika skupa!

A apostol Pavao nas u kratkom odlomku današnjeg 2. misnog čitanja iz Poslanice Korinćanima podsjeća da nam je ‘život kratak‘. Piše vrlo konkretno: „Odsada i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju; i koji plaču, kao da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta.“ Djeci i mladima to ne izgleda tako jer jedva čekaju da dostignu ‘neke godine‘ koje su im tako obećavajuće, onda jedno kratko vrijeme godine normalno idu, da bi se nakon pedesete nevjerojatno požurile i u starost  se pretvorile. Plakati nad tim nema smisla kao ni ribarima nad neuspjelim ribolovom… bolje je rješenje ulagati svoje godine u vrednote koje imaju trajnu vrijednost jer se prenose i u vječnost: a to su dobrota, ljubav, velikodušnost i praštanje.

Odjeću i obuću možemo relativno lako mijenjati ako se istroši ili izađe iz mode, zanimanje i zaposlenje je dosta teže promijeniti, neki ljudi mijenjaju i bračnog partnera ali ne bez popriličnih životnih trauma i posljedica. Samo vječnost prema kojoj putujemo nemoguće je mijenjati kad u vječnost stignemo. Na putovanju prema vječnosti, a to je u stvari naš život na zemlji, promjene su moguće… ali uz teškoće jer si tijekom života stvaramo brojne navike koje obilježe našu svakodnevicu. Zato nam Bog svakoga tjedna daruje jednu nedjelju, taj posebni dan u ljudskom životu, dan osvježavanja ljudskog dostojanstva, dan produbljivanja prijateljstva s Bogom i bližnjima, dan zadobivanja nadahnuća i jakosti za življenje istinskih vrednota koje ne traju samo dok smo djeca, niti samo dok smo mladi, niti samo dok smo zdravi… to su vrednote koje vrijede uvijek: i na zemlji i u vječnosti.

Bog nas poziva na naš životni zadatak… za svakoga od nas poseban: moj i tvoj. I osposobio nas je svime potrebnim da ga ostvarimo. Svojim zalaganjem i Božjom potporom.