Bog nas zove za suradnike

2. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2021)

Prošle nedjelje u evanđelju smo slušali o Isusovom krštenju na rijeci Jordan. Krstio ga je Ivan koji je okupljenom mnoštvu rekao da za njim dolazi ‘jači od njega‘, toliko jači i značajniji da mu on nije dostojan ‘odriješiti remenje na obući‘. U današnjem evanđelju taj isti Ivan Krstitelj putuje s dvojicom svojih učenika i onako usput susreću Isusa. Usputni susret, zapravo više slučajno mimoilaženje, bilo je dovoljno da Ivan uputi tu dvojicu svojih učenika k Isusu. Rekao im je da to sada kraj njih prolazi Mesija.

Posve sigurno je Ivan Krstitelj svojim učenicima puno govorio o dolasku Mesije i zato im je sada bila dovoljna sasvim kratka opaska ‘da su toga Mesiju upravo susreli’. Ta dvojica odmah kreću za Isusom. Ne znamo kako dugo su bili Ivanovi učenici, ali sad odjednom, naglo, ostavljaju svoga dotadašnjeg učitelja Ivana i polaze za onim koga im Ivan pokazuje kao većeg i značajnijeg od njega samoga.

A Ivan Krstitelj je očito bio pravi Božji čovjek, posljednji prorok Staroga zavjeta i navjestitelj Novoga zavjeta. Bio je strog i prema sebi i prema onima kojima je govorio. Najavljivao je da će onaj koji iza njega dolazi biti još jači i još stroži. Zanimljivo je i važno zamijetiti da su Židovi u velikom broju slijedili Ivana, nisu mu se opirali kao mnogim i mnogim prorocima prije njega. Tako da je Ivan jako lako mogao svoju popularnost među ljudima upotrijebiti sebi u korist: prozvati se Mesijom i mnogi bi mu povjerovali. No, na jedan direktni upit ‘je li on Mesija‘, Ivan je jasno odgovorio da on nije Mesija nego da Mesija za njim dolazi, A on, on je taj koji mu treba ‘pripraviti put‘, put do ljudskih duša. Tako vidimo da je Ivan shvatio i prihvatio da je to njegov put, njegov životni put: pripraviti ljude za dolazak Mesije. Tu možemo uzeti i druge poznate nam primjere. Tako je životni put sv. Stjepana prvomučenika bio da nakon samo jedne izuzetne propovijedi bude kamenovan, tako je Marijin životni put bio da bude ‘neznatna službenica Gospodnja‘, a Josipov da bude tesar i hranitelj Isusa.

Ivan Krstitelj je znao kad treba stati, kad treba pustiti druge da nastave Božje djelo. Važno je to uočiti. Jer svakoga od nas Bog pojedinačno poziva i za svakoga od nas Bog ima posebno poslanje koje treba ostvariti. Trebamo znati da svijet ne završava s nama. Zato se svatko i može i treba veseliti svakom razdoblju svoga života: i razigranoj mladosti, i stvaralačkoj zrelosti, a onda se trebamo veseliti i tzv. ‘trećoj dobi‘, kako se kao manje strašnom naziva ‘starost‘ – u koju polako ulazimo ili smo već u toj životnoj dobi. Ovdje je dobro sjetiti se i sv. Pavla koji na koncu svoga života mirno govori: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao…“ A ostalo – ostalo je Božja briga.

Onako, po ljudski gledano, Ivanu Krstitelju valjda nije bilo lako to što ga njegovi učenici napuštaju. Toliko su toga od njega čuli, toliko su toga zajedno s njim prošli… i sad odlaze od njega. No, očito su i ta dvojica učenika spoznala da je Božji poziv za njih upravo to da Ivana napuste i da krenu za Isusom. To je za njih novi životni put.

Tu sad malo uskočimo u našu stvarnost kad npr. roditelji trebaju pustiti svoju djecu da se osamostale. Pustiti ih da odrastu, ne samo u centimetrima i kilogramima nego da odrastu u samostalnost svoga života. Ne smije se svoju djecu trajno tretirati kao da su osnovnoškolci ili srednjoškolci: za koje trajno treba voditi brigu i činiti za njih i ono što bi oni sami, ne samo mogli nego i, trebali činiti. Znamo da je toliko četrdeset godišnjaka koji se još nisu osamostalili, kojima još mama kuha i rublje pere i glača. Dakle, potrebna je i mudrost roditelja i hrabrost djece. Velike, odrasle djece. Oni moraju vidjeti koji im je životni put Bog namijenio i tim putom hrabro krenuti.

Očito su i ova dvojica Ivanovih učenika nekako stidljivo krenula za Isusom. I kad ih je Isus upitao ‘što traže‘ u neprilici su ga pitali ‘gdje stanuje‘? Nisu imali hrabrosti reći Isusu da ih je Ivan uputio k njemu kao Mesiji. Isus im je jednostavno rekao: „Dođite i vidite.“ I došli su, i vidjeli su, i više od Isusa otišli nisu. Taj boravak kod Isusa ih se toliko dojmio da su zapamtili i uru kad su kod njega bili: ‘bila je otprilike deseta ura‘. Po našem je to oko četiri popodne. Jedan od te dvojice bio je toliko oduševljen Isusom da je pozvao i svoga brata Šimuna neka dođe k Isusu. I već pri prvom susretu Isus je Šimuna imenovao Petrom. Kasnije će se pokazati da je Petar glavni učenik i voditelj svih Isusovih učenika, svih kršćana. Pa i mi tako činimo kao Andrija, brat Šimuna Petra: svoje bližnje želimo zaposliti na dobrim poslovima i uputiti ih da jeftino kupe dobru robu. Slijedeće nedjelje ćemo čuti kako je Isus izabirao i okupljao i druge svoje učenike: dok nije skupio Dvanaestoricu.

Posve sigurno i mi danas možemo neke svoje bližnje uputiti na Isusa, uskrslog Isusa. Naravno, samo onda ako je taj uskrsli Isus i nama važan. Ako nam nedjeljno produljeno spavanje nije važnije od Isusa, ako nam dovršavanje tjednih poslova nije važnije od Isusa, i ako nam nemarnost nije veća od ljubavi prema Isusu. Odgovor daje svatko za sebe: manje riječima, više ponašanjem. Pozvani smo biti kršćani: manje riječima, više životom.