Bog oprašta preko mjere i ljude tako mijenja

31. NEDJELJA KROZ GODINU

 (C-2016)

Ustrajna molitva i poniznost pred Bogom prepoznatljive su stvarnosti čovjekove vjere – bilo nam je rečeno preko misnih biblijskih čitanja prošlih dviju nedjelja. Danas Isus dodaje još nešto: spremnost ‘pokajati se‘ i ‘ispraviti greške‘. Naime, prošle nedjelje carinik se u svojoj molitvi priznavao grešnikom, ponizno je molio Boga oproštenje i dobio ga, ali nije bilo ništa rečeno o tome da li je poslije promijenio svoj život na bolje… ili pak je i dalje sve isto činio i jednako živio.

Danas u evanđelju susrećemo čovjeka – i opet carinika, čak nadcarinika – za kojega znamo i kako se zove: Zakej. Također se ističe da je bio ‘bogat‘. Budući da je bio ‘nadcarinik‘ očito više nije bio u ‘cvijetu mladosti‘, jer se do takve službe dolazi nakon višegodišnjeg uspješnog rada u službi. Pa ipak, usprkos svojih godina i svoje službe on se ne srami ‘popeti se na drvo‘, i to u ulici kojom je prolazilo veliko mnoštvo ljudi koje je pratilo Isusa. Nije nikako mogao očekivati da ga nitko iz tog mnoštva neće primijetiti na tom stablu i to će svima biti čudno: jer djeca se penju po stablima na ulici. U velikoj želji da ‘vidi Isusa‘ Zakej se uopće nije brinuo što će ljudi reći. On je posve sigurno mnogo toga lijepoga i dobroga čuo o Isusu, a očito je bio i nezadovoljan svojim načinom života: bio je neki nemir u njemu. Ako je on bio omrznut, htio je vidjeti nekoga tko je bio obljubljen kod ljudi. Čuo je da Isusa neki pogrdno nazivaju ‘prijateljem carinika i grešnika‘. Onda i on spada među Isusove prijatelje, onda je Isus i njegov prijatelj. Ne znamo koliko je ljudi vidjelo Zakeja na drvu, znamo da ga je vidio onaj njemu najvažniji – Isus. I nije ga samo vidio i ‘kiselo mu se nasmiješio‘ nego ga je pozvao da žurno siđe jer mu Isus želi biti gost u kući. I nadcarinik Zakej je ‘sav radostan‘ ugostio Isusa. Koje li opreke u raspoloženju: nadcarinik je sav radostan, a mnoštvo ljudi ‘mrmlja‘ protiv Isusa što takvo što čini. Zakej je htio Isusa samo na kratki čas vidjeti dok prolazi ulicom, a Isus mu dolazi na cjelodnevni boravak.

Svoju radost što mu Isus dolazi u kuću nadcarinik Zakej ne pokazuje samo riječima, niti samo pripremljenim ručkom, nego nevjerojatnom dobrotom i velikodušnošću.  Nismo ništa čuli da riječima priznaje svoje grijehe, niti smo čuli da se kaje i moli oproštenje – kao onaj carinik iz evanđelja prošle nedjelje – ali njegovo djelo jasno pokazuje: da je ne samo uvidio da je pogrešno radio nego je tu pogrešku htio velikodušno ispraviti! Naime, po Zakonu je bio obvezan ‘trostruko‘ vratiti iznos za koji je prevario… a on najavljuje da će vratiti ‘četverostruko‘! K tome će još i polovicu svoga imanja dati siromasima. Iznimna velikodušnost!

Ta njegova velikodušnost bila je potaknuta Isusovom velikodušnošću prema njemu: kad mu se Isus nudi za gosta u kući. Naime, carinik je bio omrznut pred ljudima zbog svoga načina poslovanja i svi oni koji su nešto do sebe držali nisu htjeli s carinikom imati nikakva posla osim onog čisto službenog, ono što se mora.

Nama je zagonetno i nepojmljivo zašto Bog tako postupa prema ljudima, prema grešnim ljudima. Valjda je jedini pravi odgovor da to Bog čini iz nama ljudima neshvatljive ljubavi prema svojim stvorovima. Vjerojatno tu i takvu Božju ljubav prema ljudima mogu najbolje razumjeti roditelji ‘loše djece‘, bila ona mala ili velika. Tu čak postoji i izreka da je netko ‘tako loš da ga samo roditelji mogu voljeti‘.

O toj Božjoj ljubavi prema ljudima razmišljao je i, nadahnut Duhom Svetim pisao, već starozavjetni pisac Knjige mudrosti, čiji smo kratki odlomak slušali kao današnje 1. misno čitanje. Posluhnimo još jednom ono najbitnije i najutješnije: „A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio… Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospodine!“

I apostol Pavao je svjestan ljudske grešnosti kad piše vjernicima Soluna u svojoj Poslanici, kako smo to čuli u 2. misnom čitanju: „Uvijek molimo za vas da vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere te da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i  vi njemu – po milosti Boga našega i Gospodina Isusa Krista.“ Pritom je apostol Pavao jasan da se to neće dogoditi ‘odmah sada‘ nego nam svima Bog daje vremena, daje nam prilike i šanse: prvo da uvidimo svoju grešnost, zatim da se za grešnost pokajemo i treće da se trudimo oko svoga poboljšanja.

Sve u svemu vrlo utješna i radosna poruka za sve nas: kad su mogli toliki i tolike uvidjeti svoje grijehe, pa su mogli pokajati se za njih i onda se okoristiti Božjom dobrotom i ljubavlju da dobiju oproštenje, onda to možemo i mi – i ja i ti.