Bog želi našu sitnicu koja po Božjem blagoslovu postaje preobilje

18. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2020)

Mnogi se još sjećamo – s više ili manje podrobnosti – da je nekoliko prošlih nedjelja u evanđeljima Isus govorio više prispodoba iz života, a sve u nastojanju da nam približi nebeske stvarnosti koje same po sebi nisu dohvatljive našim osjetilima. Evanđelje prošle nedjelje završilo je riječima: „Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.“ A kamo god došao oko njega se okupljalo sve više i više ljudi, iz bliže i daljnje okolice. I sad je Isus došao k nama i sad smo se mi oko njega okupili. Nismo baš veliko mnoštvo, ali Isus je ipak stvarno s nama.

Očito su ove prispodobe bile zanimljive za slušatelje pa su redovito velika mnoštva ljudi dolazila tamo gdje bi čuli da se Isus nalazi. U naše vrijeme ljudi se više okupljaju oko televizora i Interneta nego oko Isusa koji se ipak ne umara ljude zvati k sebi. Inače se i danas događaju čuda ljudima koji su s Isusom, ali čuda drukčije vrste. Napretkom medicine danas se liječe mnoge bolesti koje su nekada bile izlječive samo po Isusovom čudu. Isusovo je čudo našeg vremena kad uspije svoje učenike, nas kršćane, tako obuzeti, tako privući k sebi, da uspijevamo kršćanski živjeti svoju svakodnevicu među ljudima i s ljudima koji to nimalo ne cijene.

Današnje evanđelje svjedoči da se je oko Isusa okupilo mnoštvo od oko 5.000 ljudi. Razlog okupljanja bio je očit, čuli smo: Isus je izliječio sve bolesnike koji su bili tamo. No, uz oduševljenje onih koji su ga slušali i još veću radost onih koji su ozdravili, pojavio se i problem: približava se večer, u pustom su kraju, a ljudi su bez hrane. Njegovi učenici primjećuju nadolazeći problem: ljudi su gladni. Valjda su već i oni sami bili gladni… jedino Isus kao da to ne primjećuje u svojoj velikoj želji da ljudima pomogne: i riječima pouke i ozdravljenjima od teških bolesti. Isusovi učenici pokazuju zabrinutost zbog toga pa predlažu Isusu da to mnoštvo ljudi jednostavno otpusti: neka prestane propovijedati, neka prestane liječiti i neka onda ljude uputi u obližnja sela kupiti si hrane. Na taj njihov prijedlog Isus odgovara svojim neobičnim prijedlogom: „Ne treba da idu, dajte im vi jesti.“

Uz malo mašte možemo si zamisliti kako su se učenici valjda zabezeknuli na taj Isusov prijedlog pa su mu odgovorili: „Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.“  To je doista smiješno mala količina hrane s obzirom na veliko mnoštvo okupljenih ljudi. No, Isus se nije zabunio kad je apostolima dao taj prijedlog, to rješenje. Nije također ni prezreo i odbacio tu smiješno malu količinu hrane za toliko mnoštvo. Da je Isus bio neki ‘populist‘ koji se želi dopasti ljudima i pokazati svoju moć, onda bi valjda rekao: ‘Ma ne trebam ja tu vašu sitnicu, sam ću svojom moći nahraniti ove ljude‘. Po svojoj božanskoj moći Isus je to sigurno mogao učiniti, no Isus to nije učinio. Rekao je apostolima neka dadnu to što imaju. I onda je svojom božanskom moći to malo ljudsko tako umnožio da je bilo ne samo dosta nego je bilo i viška. Čak je bilo više toga viška nego je na početku uopće bilo hrane. Tako nas Isus poziva da ne zanemarimo činiti ono malo što možemo, makar nam to izgledalo kao beznačajna sitnica, a onda će on to božanskom moći poduprijeti, potvrditi i učiniti dostatnim. U evanđeoskom primjeru je tako i bilo. No, praktički gledajući ipak su na kraju apostoli stvarno dijelili hranu ljudima: oni su im dali jesti – kako je to Isus u početku i rekao. Dakako, bez Isusa to ne bi mogli, a Isus je htio da i oni u tome budu aktivni. Čuli smo i apostola Pavla koji u Poslanici piše da kršćane ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove. I onda je nabrojio neke ozbiljne okolnosti koje ipak nisu zapreka. Vjerojatno bi danas morali reći apostolu Pavlu: Nas ti danas od Kristove ljubavi može rastaviti i samo ‘dulje spavanje’ nedjeljom. I još neke ‘sitnice’ koje mi učinimo ‘krupnima’.

Tako je to i danas, tako je to u cijeloj kršćanskoj povijesti: Isus želi zauzete i aktivne ljude koji će svoje prilike i svoje sposobnosti koristiti na dobro. Posve sigurno smo i mi, današnji Isusovi učenici, u napasti malodušnosti tako da si mislimo da u ovim okolnostima života ne možemo ništa učiniti. I ako se onda ‘ukočimo‘, onda doista i ništa ne učinimo. Evo jedna trajno ‘žvakana‘ sitnica: kao kršćani ne idimo nedjeljom u trgovinu, makar trgovina radila! A posve je sigurno da bi i naš mali doprinos neradnoj nedjelji za trgovce poduprli i drugi ljudi, a na to sve ‘naše ljudsko‘ onda bi se ‘sručio‘ Božji blagoslov. I u tome treba ustrajati mnoge nedjelje, svake nedjelje. Puno puta smo već čuli kako je upornost vrlo važna, često puta i najvažnija za neki uspjeh. Pa za razne uspješne sportaše često kažu da je ‘talent‘ tek oko 10% pridonio njihovim uspjesima, a čak 90% da je plod ustrajnog vježbanja. Jedan posve običan primjer: kad smo učili pisati, mnogima su ispočetka slova bila grbava i teško čitljiva… no onda smo upornim ponavljanjem to poboljšali da bi na kraju i lijepo  pisali. U tom pisanju su današnje mlade generacije nekako  ‘prikraćene‘: oni znaju i mogu brzo tipkati… a slova im doista  budu grbava i poneki put jedva čitljiva (znam to iz iskustva jer  poneki osmaši – kandidati za krizmu – pišu jedva čitljiva slova).

Šteta je prava šteta ako ljudi zbog nemarnosti i komocije ne upotrijebe svoje sposobnosti – raznovrsne i može biti i  neke sasvim posebne. Šteta je i za njih same i za zajednicu u kojoj žive. Ovih pet kruhova i dvije ribe uz Isusov blagoslov podijeljene mnoštvu pokazuju nam i pozivaju nas da ‘malo‘ doista može postati ‘puno‘. Pa, činimo to ‘malo‘ da po Božjem blagoslovu postane ‘puno‘, preobilno.