Boga i ljude se ne može kupiti

3. KORIZMENA NEDJELJA

(B-2011)

Za pretpostaviti je da su mnogi od nas, slušajući današnje 1. misno čitanje prepoznali u njemu malo ‘opširniji oblik’ poznatih nam Deset Božjih zapovijedi. Iz ovoga se može zaključiti da Bog ljudima i nije dao gotovi, izdiktirani tekst tih zapovijedi… nego im je nadahnuo glavne smjernice po kojima su onda sveti pisci to uobličili u gotov tekst. Vrlo vjerojatno se nekima više sviđa ovaj manje poznati tekst, nekima pak onaj uobičajeni, još na vjeronauku naučeni tekst, a mnogi ljudi našega vremena – osobito oni emancipirani – bi rekli da im se ne sviđa niti jedan oblik… jer su sve zapovijedi – ovakve ili onakve – ograničavanje čovjekove slobode. Takav stav odbijanja Božjih zapovijedi u bilo kojem obliku pokazat će ljudi koji u Bogu gledaju svoga ‘suparnika‘, čak možda i ‘jalnika‘, koji ne da ljudima da se koriste svim svojim sposobnostima. Ti ljudi se i ne sjete da im je, u konačnici, sve njihove sposobnosti Bog darovao, pa da zato Bogu i nije krivo kad čovjek koristi svoje sposobnosti. No, te sposobnosti se mogu koristiti i u dobre i u loše svrhe: na vatri se može skuhati ručak, ali može i izgorjeti kuća.

Sad smo došli u situaciju onih ljudi koji u Božjim zapovijedima bilo kojeg oblika i ne gledaju ‘ograničavanje‘ svojih sposobnosti nego njihovo usmjeravanje… tako da te sposobnosti kojima je čovjek obdaren budu na korist i zadovoljstvo i njemu samome i zajednici ljudi s kojima živi. Ovdje se opet možemo podsjetiti na to kako je Bog mudri usmjeravatelj čovjekova života… jer, eto, Bogu je bilo dovoljno samo deset zapovijedi – deset usmjerenja i poziva – da pokrije sav čovjekov život, svu čovjekovu stvarnost: i u čovjekovu odnosu prema Bogu, prema samome sebi i prema bližnjemu, kao i u čovjekovu odnosu prema stvarima i materijalnim dobrima kojima raspolaže. Svi ljudski zakoni imaju neusporedivo više rečenica, a ipak ih je puno lakše ‘izigrati‘. I dok se još nismo dovoljno nadivili ‘Božjem minimalizmu’ u pravičnom uređenju ljudskog života, onda se možemo sjetiti kako je Isus rekao da su i te sve zapovijedi – a ipak ih je samo deset – sadržane u samo dvije zapovijedi: ‘ljubi Boga iznad svega i bližnjega kao sebe samoga‘. Kako je to samo lako zapamtiti… a kako je teško u stvarnost provesti!

Tu bi mi danas mogli pokušati predbaciti i samome Isusu: govori o ljubavi prema bližnjemu, a bičem tjera ljude iz hrama – kako smo to čuli u današnjem evanđelju. Zapravo, ako želimo biti sasvim korektni onda moramo zamijetiti da Isus nije iz hrama tjerao ljude, ne sve ljude, nego samo… ljude-trgovce. U čemu je bila njihova ‘greška‘ koju ni dobri Isus nije mogao podnijeti, a podnosio je tolike grešnike? Greška je bila u tome što su i sam hram – a hram je mjesto susreta čovjeka s Bogom – pretvorili u mjesto trgovanja. Naime, mi ljudi nemamo što s Bogom trgovati: niti možemo mi ljudi Boga kupiti … niti Bog želi nas ljude kupiti! Bog nam je sve besplatno darovao i želi od nas ljudi besplatni uzvrat… s time da mi ljudi baš ništa ne možemo Bogu direktno dati, samo preko naših bližnjih to možemo činiti. Sjetimo se ovdje da je Isus doista rekao da će vrednovanje, ili ako hoćete ‘suđenje’, ljudskog života ovdje na zemlji, a za život u vječnosti, biti po sasvim jednostavnom mjerilu: ‘što ste učinili nekome od bližnjih, meni ste učinili – i što niste učinili nekome od bližnjih, ni meni niste učinili‘. Dakle, trgovina je normalna pojava u ljudskom društvu… ali ni Bog ni čovjek nisu ni na kupnju ni na prodaju. Tu se mora tražiti potreba slobodnog dana u tjednu za svakoga čovjeka: da čovjek nije stroj ili ‘živina’ koja svakoga dana radi, jede i spava… nego da taj dan bude upotrijebljen za čovjekove duhovne vrednote: da bude sa svojom obitelji, da se druži s rodbinom i prijateljima, da se bavi nečim u čemu će mu i ‘duša uživati’.

Za nas kršćane taj ‘dan u tjednu‘ je nedjelja – i to iz jednostavnog ali vrlo važnog, upravo sudbonosnog razloga: u nedjelju je Isus uskrsnuo i tako postavio temelj svih ljudskih uskrsnuća! Zato se nedjeljom kršćani nastoje suzdržati od svih onih aktivnosti i poslova koji nisu nužni, a koji mu priječe živjeti duhovnu stvarnost svoga postojanja. Svakako je zanimljivo i znakovito da je i u naše vrijeme najveća poteškoća s nedjeljnim radom u trgovini! Nitko ne traži da sudovi rade nedjeljom… a ima tako puno neriješenih sudskih sporova; nitko ne traži da banke rade nedjeljom… a baš bi se toga dana moglo na miru raspravljati o kreditima ili ulagati u dionice;…

Evo, samo trgovina, odnosno kupovina, se ne stigne obaviti u tjednu nego mora raditi i nedjeljom. A tako se razaraju, ili barem kvare, obitelji trgovaca – osobito mama-trgovaca – koje ni toga dana ne mogu biti na okupu; a ne koristi to ni obiteljima kupaca jer šetnja među policama s robom, i kupovina te robe, sigurno nisu kvalitetno provedeni nedjeljni sati jedne obitelji. Nedavno sam u 8. katu slušao psihijatra Grudena koji je objašnjavao tu pomamu, gotovo opsjednutost, ljudi našega vremena kupovinom… pa je rekao da su mnogi ljudi danas iznutra, duhovno prazni pa tu prazninu nastoje popuniti kupnjom i potrebnih i nepotrebnih stvari. Ali je nevolja u tome što se duh ne može ispuniti materijalnim dobrima pa se tako niti životna sreća ne postiže kupnjom mnogo čega. I tako se ljudi neprestano vrte u krugu: traže sreću tamo gdje je ne mogu naći, pa je opet traže… i opet je ne nalaze.

Vrlo vjerojatno bi i danas mnogi rekli: ‘Što te briga kad ja idem u trgovinu’? kao što su i Isusa pitali njegovi suvremenici: ‘Kojom vlašću to činiš’? Ipak Isus ni danas ne prestaje pozivati nas kršćane, svoje učenike, da poštujemo nedjelju suzdržavajući se od nepotrebnih poslova kako bi se toga dana obnovili u duhu… kako bi poštivali i svoje i tuđe ljudsko dostojanstvo. Mi ljudi ipak nismo ni samo strojevi ni samo živina koja radi i troši, jede i spava, nego smo Božja stvorenja koja imamo zadatak ostaviti ‘trag dobra‘ na ovome svijetu da bismo postigli sreću vječnog života. Nedjelja, osobito susret s uskrslim u crkvi, jaka je i nezaobilazna pomoć na tom putu ostvarenja. Pogubno je za čovjeka Isusu reći: ‘Što te briga za me‘? Jer, s njime nam se svakako susresti. Dobili smo smjernice, dobili smo naputke, kako živjeti da bi taj susret bio: prijateljski susret ‘starih znanaca’.