Bogu smo neba vrijedni

5. USKRSNA NEDJELJA

 (C-2019)

Poznato nam je kako se gledatelji razvesele kad njihov klub postigne pobjednički gol u napetoj utakmici, osobito ako to bude u zadnjim minutama. Tada igrač koji je dao gol zakratko postane prava ‘zvijezda navijača‘ i mediji prošire vijest o tome. Igrač je postigao svojih ‘pet minuta slave‘. Jednako tako za djevojku koja je izabrana za ‘miss ljepote‘ ili nečeg drugog kaže se da je dočekala svojih ‘pet minuta slave‘. Netko pak se proslavio nekom izjavom, netko nekim pronalaskom. Ima ljudi koji su za slavu spremni napraviti bilo što, pa čak i ono što pokazuje njihove mane i slabosti, čak i pravu blesavost. Što je posebnija i čudnija stvar koju netko napravi to je sigurnije da će doći u tzv. Guinesovu knjigu rekorda. A što tek sve ljudi stavljaju na razne stranice brojnih internetskih servisa. I kažu da danas ljudi ne započinju dan jutarnjom molitvom, pa čak ni jutarnjom kavom nego pregledom mobitela: gdje je što novoga objavljeno, tko je poslao kakvu poruku.

Danas nam Isus u evanđelju veli da mi vrijedimo puno, puno više negoli što sve društvene mreže mogu prikazati: mi smo ljudi vrijedni Božje ljubavi. Jer na mrežnim stranicama već sutra će netko biti prikazan kao slavniji od onog nekog od jučer ili prekjučer. I nismo vrijedni samo mrvu Božje ljubavi nego smo vrijedni Božje ljubavi u punini. Kao da je svatko od nas jedan jedincati čovjek u svijetu, kao da je svaki od nas jedino Božje stvorenje u svemiru – toliko Bog ljubi svakoga čovjeka.

No Božja ljubav nije ni blještava ni bučna, Božja ljubav je stvarna, tiha i nenametljiva. Najjači pokazatelj i dokaz Božje ljubavi jest Kristov križ, a najveći dokaz Božje moći jest Kristovo uskrsnuće. Čudna je ljubav, ‘ljubav nikad ne prestaje‘, napisao je već sv. Pavao u jednoj svojoj Poslanici. Ako izgleda da je negdje ljubav prestala, onda je to znak da to i nije bila ljubav nego zaljubljenost. A zaljubljenost je tek početak ljubavi, zaljubljenost tek treba prerasti u ljubav.

Božja ljubav je proslavljena u Isusu – koji sam sebe u današnjem evanđelju naziva: Sin Čovječji. Bog toliko ljubi ljude da je i sam postao Čovjekom. Po onom što je Bog učinio za ljude po Isusu, Bog je stvarno proslavljen među ljudima. A po uskrsnuću koje se zbilo za Isusa Bog je proslavio Isusa. A kako je Isus i Bog i Čovjek – Bogočovjek – to je u njemu istovremeno proslavljen i Bog i Čovjek. Tako je i sam čovjek proslavljen! Vjerojatno nam to sve izgleda poprilično komplicirano, možda nam se to malo već i mota u glavi… što i nije tako čudno jer: ljubav je čudna. Pa i naše obične ljudske ljubavi znaju biti čudne, jako čudne. Dok promatramo i sami sebe i svoje bližnje koji put si mislimo: kako njih dvoje može živjeti skupa: ‘… on je takav i takav, a ona je takva i takva‘. A, eto, njima jednostavno ide. Ide im biti skupa. A opet se neki put čudimo kako nekima ne ide skupa, jer naizvan imaju sve uvjete i mogućnosti da bi im moglo biti dobro i lijepo. Ali im ne ide pa ne ide.

U današnjem evanđelju Isus je rekao da njegovi ljudi – a to smo mi kršćani – trebaju u svijetu biti prepoznatljivi po ljubavi. To je temelj života i prepoznavanja kršćana. A sve drugo jest samo dodatak – garnirung – te prepoznatljive kršćanske ljubavi. Ima jedna mala zgoda koja pripovijeda o kršćanskoj ljubavi. Tako je mama rekla starijemu sinu neka podijeli čokoladu s mlađom sestrom, i neka podijeli na ‘kršćanski način‘. Pa je onda sin upitao: ‘Mama, kakav je to kršćanski način‘? Mama je rekla: ‘Tako da veći komad daš seki‘.  Onda je sin odgovorio: ‘Mama, pa neka seka dijeli čokoladu‘.

Da, takvi smo mi ljudi, takvi smo često. Očekujemo velikodušnost i više dobrote od drugih. Kad se nama nešto ne da, onda čekamo da ‘neki oni drugi prvi počnu’. Neka ‘oni drugi‘ prvi počnu biti dobri. To se vidi i u društvenom životu: kad političari kažu da zbog loše ekonomske situacije treba provesti reforme, onda se svi s time slažu. Čak su ljudi složni da se trebaju provesti i temeljite reforme. No, tada već na prvom koraku počnu problemi: svi bi htjeli da reforme započnu – kod onih drugih.

Eto, tako se vidi da je apostol Pavao u odlomku današnje poslanice dobro govorio ljudima: kako im je ‘kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje‘. Mi bi htjeli da te mnoge nevolje imaju ‘oni drugi‘. I nije apostol Pavao čekao da svi ljudi koji su ga čuli odmah takvima i postanu nego je išao dalje to isto reći i drugima u drugim mjestima. Jer, vjeruje apostol Pavao, jednom tako posijani: i poruka i poziv u ljudima će polako rasti i dozrijevati pa će postupno sve više biti prepoznatljivi kao kršćani, kao Isusovi ljudi koji imaju ljubavi jedni za druge.

A kroz te mnoge nevolje putuje se prema dobrom cilju: ‘u novo nebo i novu zemlju‘, kako apostol Ivan u Knjizi Otkrivenja opisuje vječnu stvarnost ljudi koji su uskrsnućem preobraženi. U toj vječnosti ‘bit će otrta svaka suza, neće biti ni smrti, ni tuge, ni jauka ni boli‘. Sve to jednom će postati prošlost, prošlost koja je bila put – nekad teži, nekad lakši put – ali ipak samo put prema sretnoj vječnosti u Božjem kraljevstvu.

Eto, sad smo mi ti putnici, sad mi tamo putujemo. Putujemo kroz mnoge nevolje, a svakome su njegove nevolje ujedno najveće nevolje. To je jednostavno tako zato jer su te nevolje njegove i jer ih on i ona mora: ili nositi ili rješavati. Ali sve te nevolje upravo po cilju u vječnosti postaju put, smisleni i vrijedan put. Sve ono što nam se u životu događa, sve ono lijepo i ružno, kao i sve ono lako i teško, postaje vrijedan život na ovome svijetu, da bi se stiglo u nebo, da bi se ostvario vječni život u nebesima.

I baš kao Božja stvorenja pozvani smo da na Božju ljubav uzvraćamo svojom ljubavlju prema ljudima, našim bližnjima. Prilika za to imamo već danas, bit će ih i sutra, i svakoga dana našega života.