Bogu smo važni i ljubi nas
2. NEDJELJA PO BOŽIĆU
(B-2021)
U nama i našem okruženju još vlada božićno raspoloženje: pjesme su božićne, nakiti su božićni pa su nam i duše ispunjene Božićem. U misnim čitanjima ovih božićnih dana slušali smo opis davnih događanja oko Isusova rođenja. Najprije kako su Josip i Marija bezuspješno tražili prenoćište pa kad ga nisu našli Isus se rodio u betlehemskoj špilji preuređenoj u štalu za životinje. Tamo su ga prvi našli betlehemski pastiri koji su ga darivali svojim skromnim darovima, potrebnim za svakodnevni život. U srijedu, na blagdan Bogojavljenja, poznatiji nam kao blagdan Triju kraljeva, slušat ćemo o dolasku mudraca s Istoka koji traže novorođenog kralja. Ti mudraci su bili učeni ljudi, konačno zato se i nazivaju mudracima, i oni su donijeli drukčije darove: zlato, tamjan i smirnu. To nisu bili darovi za upotrebu u svakodnevnom životu, nego su to darovi koji pokazuju vjeru tih mudraca u važnost i ulogu Djeteta kojemu su te darove donijeli.
I današnje evanđelje nastavlja se na tom promišljanju o Isusu kao Bogočovjeku koji je ušao u ljudsku povijest. Čak i površni slušatelji današnjeg evanđelja mogli su zamijetiti neobičan, nekako svečani izričaj onoga o čemu se govori. To više nije opis betlehemskih događanja nego je to promišljeni i nadahnuti govor o onome što se zbilo za ljude po Isusovom rođenju.
Prvo smo mogli zamijetiti poruku da je Bog početak svega. Bog je vječan, nema početka, a sve drugo je od Boga stvoreno i zato ima svoj početak. Nama dalek, nezamislivo dalek, ali ipak – početak. Bez Boga, bez vječnoga Boga, ne bi ničega bilo: ni svijeta ni ljudi. Tko želi može malo probati i mudrovati o tome kako se to zbivalo, kako je i kada što nastajalo. To je područje kojim se bavi znanost, no nikada nam to neće biti posve jasno. Tu se dosta često brkaju pojmovi: kao da je znanost nešto stvorila… ne znanost je samo nešto novoga otkrila što je već prije postojalo. Jer svijet i ljudi na njemu su zamisao i stvaranje, ekonomskim rječnikom rečeno proizvodnja, samoga Boga, a mi smo stvorenja i ne možemo do kraja dokučiti božanske stvarnosti. Možemo se samo diviti i zahvalno i s poniznošću prihvaćati Božju mudrost, Božju jakost i svemoć, a onda i Božju brigu i ljubav prema svemu stvorenom.
Kad pak nam vjera kaže da je taj veliki, moćni Bog postao i čovjekom, onda nam biva jasnije da smo mi ljudi za Boga posebna bića, posebno vrijedna i cijenjena. Jer, eto, po rođenju Isusa, Sina Božjega, mi znamo da Bog ljude cijeni. Eto ni Bogu nije bilo ispod časti i ugleda postati čovjekom, postati jednim od nas.
Evanđelist Ivan koji piše ovo evanđelje jasno uviđa da mnogi ljudi jednostavno ne prihvaćaju Isusa. I to ne samo onoga Isusa koji je kao čovjek zemaljskim putovima hodao, nego da ne prihvaćaju niti uskrslog Isusa koji ljudima vječni život otvara. Zato je napisao, kako smo čuli: „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ – drukčije rečeno: ‘k ljudima dođe i ljudi ga ne primiše‘. No, evanđelist Ivan vidi i zna da su neki ljudi vjerom prihvatili Isusa pa zato nastavlja: „a onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“.
Nama izgleda sreća, uspjeh i čast, kad su neki ljudi djeca uglednih i imućnih ljudi. Ta djeca, i dok su mala i kad budu odrasli ljudi, imaju osiguran život. Malo im toga fali jer im roditelji i žele i mogu priuštiti sve, ili gotovo sve, što oni požele. Kolika je tek onda čast, koliki je tek uspjeh i ugled biti ‘dijete Božje‘. Ljudska djeca baštine ono što njihovi roditelji imaju, a Božja djeca baštine ono što Bog ima i djeci daruje: vječni život.
I kao što djeca imućnih ljudi ipak moraju naučiti hodati i govoriti, pa onda učiti i završiti neke škole… i baviti se nekim poslom… i pritom doživljavaju i napor i mogući neuspjeh, tako i Božja djeca moraju prolaziti kroz životne teškoće, doživljavati i uspjehe i neuspjehe… i da onda ipak unatoč svemu tomu mogu postići vječno sretni život. Znamo da ni Božji Sin Isus Krist nije bio pošteđen teškoća i nevolja u životu. Premda je ljudima činio samo dobro, bio je izrugivan, odbačen i razapet. A onda je uskrsnuće pokazalo da je vrijedno biti čovjek, vrijedno je biti i čovjek koji trpi i muči se. Nerijetko se pokazuje da pretjerana briga roditelja kvari odrastanje i osamostaljivanje djece. Jer kad više nema roditelja da o njima brinu, oni ne znaju što učiniti. Zato mudri roditelji dopuštaju djeci i da pogriješe, dakako ne samo jednom, kako bi i ona sama uvidjela da su učinila nešto krivo. I onda ih nastoje podići i na pravi put vratiti. Tako i Bog postupa s ljudima, svojom djecom: dopušta im samostalnost, izbor između dobrog i lošeg, pa kad uvide da su zastranili, poziva ih na povratak i rado im oprašta i opet prima k sebi.
To je Božja mudrost upravljanja svijetom i ljudima. O toj mudrosti piše i starozavjetni pisac Knjige Sirahove. Apostol Pavao pak u Poslanici Efežanima piše da nas je po Isusu Kristu Bog blagoslovio. To nam je poziv da s Isusom Kristom putujemo i kroz sve dane nove godine koju smo netom započeli.
