Božić – poniženje Boga i uzvišenje čovjeka
B O Ž I Ć
(B-2023)
Kada se Isus rodio nad Betlehemom se začula anđeoska pjesma: “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim.” Otada ta pjesma odjekuje čitavim svijetom i nema pjesme koja je može nadjačati. Nema te sile koja tu anđeosku pjesmu može utrnuti. Svatko je od nas pozvan osobno se pridružiti toj anđeoskoj radosti i biti Božji miljenik, biti Božji čovjek.
Slava Bogu i mir ljudima dobre volje: to su znakovi Božića. Čovjek zahvaćen Bogom je čovjek dobre volje. Dobra je volja početak svakoga dobra. Bez dobre volje nema Božjega i ljudskoga svijeta. Dobra nas volja potiče da mislimo i govorimo dobro, dobra nas volja potiče da činimo dobro uvijek i svakome; dobra nas volja također potiče da primjećujemo i poštujemo dobro koje drugi čine. Dobra volja nas potiče na odgovornost za svijet u kojemu živimo.
Čovjek dobre volje ne čeka što će drugi učiniti. Ne traži od drugoga da ‘on prvi počne’. Dobra volja drugih nije uvjet za njegovu dobru volju, jer istinska dobra volja je nužno bezuvjetna. Dobra volja je početak mira i početak svakoga boljeg svijeta. Kada promatramo bližu ili daljnju okolinu, ovaj svijet u kojemu živimo: na svojim ulicama i u svojoj domovini, onda nam nije teško zaključiti kako su tom našem svijetu potrebni ljudi dobre volje. Potrebni su nam ljudi koji će se izdići iznad svakovrsnih zlovolja, iznad neshvatljivih i bolnih ravnodušnosti. I u našim ulicama i u našoj domovini potrebni su nam ljudi koji će graditi svijet u kojem bi se svaki čovjek mogao osjećati dobrodošlim. Za to je potrebno vidjeti, prepoznati smisao onoga za što se zalažemo, i potrebno je znati prepoznati besmisao koji nam se nudi – makar je lijepo ‘zapakiran’.
Važno je zamijetiti da se istodobno, dok se nad Betlehemom čula anđeoska pjesma: “Slava na visinama Bogu“, Isus rađao na nekom skromnom mjestu izvan Betlehema, jer za njega i njegove nije bilo mjesta u svratištu. Čini se da je otada uvijek tako: da za Isusa i njegove ima malo mjesta ondje gdje je obilje, ondje gdje je lagodnost i bezbolnost. Ne, zasigurno ga nema ondje gdje je površnost, samodostatnost i isključivost. Sveti Pavao je zapisao da se Isus nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom. Zbog toga je i postao čovjekom. U Isusu je punina dobre volje i prema Bogu Ocu i prema bratu čovjeku. Od njegove dobre volje svi mi ne prestajemo primati svakodnevnu dobrotu. Isus i nas poziva da svoj život ne shvatimo kao ‘plijen’ koji smo zgrabili – i za kojega ne znamo kako će dugo trajati – već da sav svoj život shvaćamo kao dar. Nema tog položaja, nema te časti, nema te vlasti, nema toga imetka, koji nas oslobađa od naše obične ljudske odgovornosti.
Prolaziti ovom zemljom čineći dobro – i to dobre volje čineći dobro – jest ono najizvrsnije, najvrjednije što je darovano čovjeku. Prepoznavati u drugome čovjeku prije svega nekoga tko mu je sličan, prvi je korak činjenja dobra tom čovjeku. Isus, čije rođenje danas slavimo, rekao je da sve što se učini čovjeku, on prima kao da je njemu učinjeno. Zato kršćanin treba svojim životom, svojim ponašanjem više nego svojim riječima, govoriti svakom čovjeku: ‘Ti si za mene važan, tvoje stvari ja poštujem, i u Kristu te ljubim kao samoga sebe. Važno mi je i poštujem ne samo svoje dobro, ne samo dobro svoje obitelji, svoje stranke i svojega naroda, nego mi je važno i zajedničko dobro, dobro čitavoga čovječanstva.“ Za to pak je potrebna velika solidarnost među ljudima.
Isusovo rođenje izvan Betlehema, u štali, pokazuje nam da ni za Boga ni za čovjeka nema mjesta u ovome svijetu, ako nema srca, ako nema dobre volje. Gdje pak ima dobre volje, gdje ima ‘srca’, ondje Isus nije uzalud rođen, ondje Isus i sada djeluje. Isusovo rođenje jasni je znak da nas ljude Bog voli i zato nam kao čovjek, kao maleno dijete, dolazi u susret. Današnja proslava njegova rođenja neka nas potakne da po ‘dobroj volji’ i po dobroti našega srca, on i danas djeluje. Isus nam pokazuje da se ‘isplati’ biti čovjek. Ako je Sin Božji našao toliko fantazije u čovjeku da je i sam htio postati čovjekom, onda se isplati ‘biti čovjek’. Otada nema nepopravljivo promašenog života, otada nema ‘bezvrijednog’ života. Tu mi kršćani nalazimo glavno uporište protiv pobačaja, čak i mentalno zaostale djece, kao i protiv eutanazije starih i neizlječivo bolesnih. Otkako je Bog u Isusu postao čovjek otada se ni za jedan život ne može reći da ‘nije vrijedan’.
Otkako se Bog u Isusu pojavio kao čovjek više nema sumnje da Bog zna za ovaj svijet i za probleme u njemu. Božić nam govori da je po Isusu Bog stalno i neizgubivo prisutan u ovome svijetu. Ipak, kad gledamo ljudsku povijest, kao i našu sadašnjost, onda nam se rađaju pitanja: Ako Bog djeluje u ovome svijetu, ‘zašto’ onda ratovi, zašto bolesti, zašto nepravde?! To je pogrešno postavljeno pitanje! Naše osnovno pitanje nije ‘zašto’ nego ‘što mi je činiti’? Isus nije sazivao simpozije, nije razvijao velike teorije, nego je činio, činio je dobro – i onda kad je to bilo teško, i onda kad je to vodilo u smrt. Onda je uskrsnućem pokazao da smrt nije bila posljednja stvarnost za čovjeka – nego smrt su ‘teška vrata’ vječnosti. Isus se rodio kao čovjek da i mi ljudi tu vječnost postignemo. Zato ima smisla reći: Sretan Božić!
