Brinemo se za one koje volimo
14. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2021)
Valjda svaki čovjek ima neke svoje omiljene programe koje gleda na televiziji, prati na Internetu, a ima i onih koji čitaju tiskane novine. Neke druge programe, internetske stranice ili novine prati puno, puno rjeđe ili ih jednostavno posve izbjegava. Teško bi svaki put bilo točno reći zbog čega to netko tako čini… valjda bi se odgovor mogao nazrijeti o čovjekovoj opredijeljenosti u nutrini svoje duše. Tu čovjek doživljava i prebira – filtrira – ono što vidi, čuje i što pročita.
Tako je to od samog početka ljudskog roda, slikovito rečeno od Adama i Eve. Oni nisu gledali televiziju, nisu pratili Internet niti su čitali novine – ali, ali birali jesu. Birali su između Božje ponude i ponude sotone. Podosta nas začuđuje da im nije bila dovoljna Božja ponuda življenja u raju zemaljskom. A onda su prihvaćanjem ponude sotone shvatili što su sve imali i izgubili: bili su goli.
To ti je ono kad sve imaš, a nešto ti fali. I danas mnogi ljudi ne primjećuju što sve već imaju pa su nezadovoljni i nesretni zbog onoga čega još nemaju. I onda se petkom i svetkom trude i muče steći ono što još nemaju. I tu nema kraja. Zato postoji izreka: nije bogat onaj tko puno ima nego onaj kome malo treba. Ovakav govor sigurno u mnogim ljudima izaziva nelagodu, a u nekima i pravu ljutnju. Jer što je koga briga kako oni žive?!
Danas smo čuli da ima Netko tko o ljudima brine, Netko važan i moćan, a opet blag i milosrdan. Taj Netko je sam Bog koji se preko brojnih proroka javlja ljudima – svojim stvorenjima. Najprije malo razriješimo tko je to prorok. Prorok nije onaj tko proriče buduće događaje nego onaj tko prenosi Božju poruku ljudima. Budući da prorok često govori ljudima što će im se u budućnosti dogoditi ako ne poslušaju Božju poruku, to se je djelovanje proroka tako pojednostavnilo da se misli kako oni ‘proriču budućnost’.
Tako smo u 1. misnom čitanju čuli kako Bog poziva proroka Ezekiela sa zadatkom da ljudima propovijeda božanske stvarnosti. Neće to biti lak zadatak, reče Bog proroku Ezekielu, jer su ljudi kojima ih šalje ‘tvrdokorna pogleda i okorjela srca’. To su iskusili brojni proroci prije Ezekiela: bili su proganjani a nerijetko i ubijeni. No, Bog u svojoj ljubavi ne odustaje od ljudi i ponovno ih i ponovno zove k sebi. Pa i mi se ljudi svojski trudimo oko poboljšanja onih koje volimo.
Najbolji poziv ljudima, i najrazumljiviji, zbiva se po Isusu Kristu. Po Isusu se Bog spustio na razinu ljudskih očiju i ušiju. I to se nije događalo samo one tri godine Isusova javnog djelovanja po mjestima Palestine. To se događa i danas. Isus je dvanaestorici apostola dao zadatak da radosnu vijest o Božjoj ljubavi prema ljudima prošire po svem svijetu. Poslije apostola to su nastavili činiti njihovi nasljednici. Tako je ta vijest stigla i do naših krajeva, do našeg vremena. Slušamo je svakodnevno na sv. misi, a osobito nedjeljom kad to bude onako svečano, s većim brojem okupljenih Isusovih učenika – nas kršćana. Četiri evanđelista opisuju Isusovo djelovanje koje je redovito okupljalo velika mnoštva ljudi.
Današnje evanđelje opisuje Isusovo djelovanje u svom zavičaju. Evanđelist Marko nije zapisao što je to Isus točno govorio i činio – zapisao je tek da su slušatelji bili ‘preneraženi’. Problem je bio u tome što su Isusa njegovi sumještani smatrali običnim čovjekom svoga kraja. Jedni drugima su govorili da oni znaju tko je i čiji je Isus… i što im kao takav on uopće ima za reći. Manje im je bilo važno što to Isus govori, više im je bilo važno čiji je on. A to ‘čiji je Isus’ oni su znali samo djelomično, samo ono što su po ljudski jedino i mogli znati. Ono više o Isusu mogli su samo vjerom prihvatiti ili ne prihvatiti. Evanđelist Marko bilježi tužan podatak da domaći ljudi Isusa nisu prihvatili tako da se ‘Isus čudio njihovoj nevjeri’.
I zato nam valja uskočiti – onako virtualno, kako se to sada popularno kaže – u život apostola Pavla. U Poslanici koju smo malo prije čuli apostol Pavao iznosi jednu svoju životnu teškoću koju on slikovito naziva ‘trn u tijelu, anđeo Sotonin’ koje se htio osloboditi pa mu nije uspijevalo. Sam Pavao piše da je triput molio Gospodina da ga oslobodi toga pa je dobio odgovor da neće od toga biti oslobođen nego će biti ojačan da tu nevolju može nositi. Nešto takvoga zbiva se mnogim bolesnicima po raznim svjetskim svetištima kad ne zadobiju tjelesno ozdravljenje nego zadobiju životnu jakost da tu bolest mogu nositi bez očajanja, bijesa i proklinjanja. I ne zbiva se to tako samo u poznatim svetištima, zbiva se to i po sakramentu bolesničkog pomazanja, ispovijedi i pričesti: nakon toga ljudi mogu lakše nositi svoje životne tegobe. Nisu ih se riješili, nisu se od njih oslobodili… ali jednostavno mogu smirenije živjeti. To je čudovitost i tajna Božjeg djelovanja među ljudima i u ljudima. I to su čudesa koja se i danas zbivaju. Pa budimo zahvalni Bogu što potpomognuti njegovom snagom možemo nositi svoje životne teškoće i nevolje vjernički sigurni da nismo sami.
