Čovjek treba društvo i Boga i čovjeka
3. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2019)
Mi smo ljudi društvena bića. Stvoreni smo od trojstvenog Boga pa u sebi nosimo taj ‘Božji trag društvenosti‘ tako da smo i mi upućeni jedni na druge. Ljudi nisu trojstveni nego, moglo bi se reći, ‘dvojstveni‘: muško i žensko. Naša potreba za društvom primjećuje se svakoga dana, a u novije vrijeme i svakoga časa – kad vidimo da toliki ljudi putuju s mobitelom na uhu. Stalno moraju biti s nekim u kontaktu. U još ne tako davna vremena kontakti su se uspostavljali na tjelesnoj razini: ljudi su bili blizu jedni drugima. Bilo je to u kući, među prijateljima, susjedima i rodbinom. Zato su bila brojna razna ‘društva‘, a pred kućama klupe za druženje. Zato je jedna od najtežih kazni za ljude: ‘zatvor samica‘. Društvenost među ljudima najviše se ostvaruje riječima, koje mogu biti grube i otmjene, onda pokretima i raznim drugim znakovima: cvijeće, glazba, slike.
No, kako smo mi ljudi ‘božanskog porijekla’ to imamo potrebu i s Bogom, svojim Stvoriteljem se družiti. I u tom druženju s Bogom najviše se služimo riječima: bilo da Božje riječi slušamo, bilo da svoje riječi Bogu govorimo. I u tom druženju s Bogom uz riječi postoje i razni drugi načini, a nama su najpoznatiji sakramenti.
O jednom davnom druženju s Bogom slušali smo u današnjem 1. misnom čitanju iz Knjige Nehemijine. I u tom druženju glavne su bile Božje riječi koje su bile čitane iz Svete knjige, iz Biblije. Na ono što su čuli ljudi su plakali od ganuća što su bili dostojni da im se Bog obraća. Čuli smo kako je te Božje riječi bilo potrebno tumačiti okupljenim ljudima – najvjerojatnije zato što je prošlo već podosta godina od kad su te riječi bile zabilježene pa su se u mnogočemu izmijenile životne okolnosti u kojima su te riječi čitane.
No, pročitane i poslušane riječi Božje nisu ljude samo potakle na plakanje nego i na pomaganje bližnjima u potrebi. Naime, čuli smo poziv ljudima neka se vesele u svojim obiteljima, a neka svojim darom hrane i pića omoguće to veselje i ‘onima koji nemaju‘, dakle siromašnim ljudima. Ima još jedna mala zanimljivost: Božje riječi čitale su se ‘od ranoga jutra pa do podneva‘. Zanimljivo je to za one kojima su nedjeljne sv. mise uvijek duge i preduge – a uglavnom traju oko sat vremena; nekad malo više, a nekad malo manje. Neki vjernici kažu i da su sv. mise nekako dosadne, uvijek iste… a to možda zato što ne razumiju obrednu simboliku i dubinu misnog slavlja. Jednako tako je i kad netko čita recepte za kolače, a ne razumije što znači koji začin, onda su mu to samo dekagrami i decilitri. Tko se razumije u pečenje kolača taj uživa u tom kolaču još dok je samo u receptu.
U evanđelju smo čuli da je i Isus sudjelovao u jednom subotnjem slavlju Boga, kako su to činili Židovi, a kako to opisuje evanđelista Luka. Očito je do tada već više toga bilo napisano o Isusovom djelovanju, podosta toga se valjda i usmeno pripovijedalo, pa zato Luka piše prijatelju Filemonu da je on već puno toga o Isusovom djelovanju proučio pa mu želi sada točno napisati što je Isus činio. I tako opisuje jedan Isusov dolazak u nazaretsku sinagogu. U sinagogama su svake subote pobožni Židovi čitali pojedine odlomke iz Svete knjige – iz Biblije Starog zavjeta – i onda bi te odlomke razlagali okupljenim ljudima oni koji su bili upućeniji u Sveto pismo. Tako je ovom zgodom i Isus čitao. Čitao je odabrani odlomak iz Knjige proroka Izaije. I nakon pročitanih riječi sjeo je i rekao da su se te riječi upravo ispunile. Te riječi koje je napisao prorok Izaija bile su najava onoga što se je po Isusu ispunilo.
Možda je zanimljivo čuti da je Isus sjeo kad je ljude učio, a oni su stajali. Danas je to obrnuto: danas stoje oni koji uče, a sjede oni koji su poučavani: tako je eto to u crkvi, u školi i na fakultetu.
A i apostol Pavao uči vjernike Korinta da im njihove međusobne razlike u ljudskoj naravi i sposobnostima koje imaju ne smiju biti uzrok svađi i podjelama nego poticaj na suradnju. Da ljudi lakše shvate što im želi reći apostol Pavao se poslužio slikom ljudskog tijela koje ima mnogo udova i organa, a ipak oni svi skladno djeluju. I baš zato što su različiti i tako različiti skladno djeluju i ljudsko tijelo uspješno živi i dobra djela čini.
Jednako tako različitost vjernika u zajednici treba pomoći da ta zajednica bude djelotvornija, primjetljivija po dobru koje živi i ostvaruje u svojim životnim okolnostima. I nije to bio samo poziv kršćanima Korinta onog vremena nego je to zapravo svevremeni poziv kršćanima svih zajednica po cijelom svijetu.
I mi svi znamo da smo u našoj župi poprilično različiti ne samo po mjestu življenja, ne samo po izgledu: visini i težini, nego smo različiti i po svojim sposobnostima kojima smo od Boga obdareni. I svako od nas bi trebao te svoje sposobnosti – različite sposobnosti – upotrijebiti za zajedničku korist i napredak. I mala je korist, zapravo nikakva, ako su ljudi neke zajednice samo aktivni u prigovaranju onima koji nešto rade, po njihovu mišljenju krivo, nego trebaju onda svoje sposobnosti upotrijebiti da bude bolje.
Evo jedan posve konkretan primjer naše župe. Kroz nekoliko posljednjih godina jako se smanjio broj pjevačica u našoj župi pa se ponekad dogodi da zapravo nema tko voditi pjevanje. I onda sam čuo prijedloge nekih ljudi neka se te pjevačice dogovore pa neka jedne dođu ujutro, a druge na poldanjicu. Eto, kako je lako savjetovati. A pravo rješenje bi bilo da se nove pjevačice – dakako i pjevači – uključe u pjevanje pa će onda samo po sebi valjda nekome od njih biti prikladnije pjevati ujutro, a nekome na poldanjici. Već je slijedeći kratki mjesec veljača prilika da se to događa.
