Crkva nudi ključ za bravu neba
21. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2020)
Na početku današnjeg evanđelja susrećemo Isusa kao anketara: pita svoje učenike što ljudi misle o njemu. Učenika je više pa se jednostavno u svakodnevnom životu susreću s više ljudi tako da onda vjerojatno znaju za mnoga mišljenja ljudi o Isusu, mišljenja za koja Isus nije čuo. Uvijek je tako: da lakše o nekome pričamo kad toga nekoga nema… i kad taj netko dođe, odmah se prestane pričati o njemu. Kad je čuo razne odgovore o mišljenju ljudi, Isus to uopće nije komentirao: jesu li ispravni ili nisu. Odmah prelazi na Isusu očito važnije pitanje: ‘A vi, što vi kažete, tko sam ja?’ I dok su se na prvo pitanje ‘što ljudi misle o njemu‘, javljali brojni učenici i prenosili mu mišljenja drugih ljudi… na ovo pitanje ‘tko je On za njih‘ nastao je muk. Samo jedan se javlja, onaj koji je i inače ‘čovjek za akciju‘: Petar. I daje izuzetno važan odgovor tko je Isus za njih, za Isusove učenike: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.“ Ovo, da je Isus ‘Sin Boga živoga‘ posve je nevjerojatan odgovor za jednoga čovjeka. Jer Petar gleda Isusa čovjeka i otkuda njemu spoznaja da je taj čovjek Isus ujedno i Sin Boga živoga?!
I Isus, Sin Boga živoga, u tom je Petrovu odgovoru prepoznao Božju intervenciju, nadahnuće Isusova nebeskoga Oca. I to je Isus jasno rekao Petru nama danas poprilično neobičnim riječima: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.“ Pa kad je nebeski Otac tako jako, jasno i prepoznatljivo, preporučio Šimuna, Isus je odmah prihvatio Božju preporuku: promijenio je Šimunu ime u Petar i osposobio ga za važnu službu: da se na njemu gradi Crkva, zajednica Isusovih učenika do konca ovoga i ovakvoga svijeta. U tom upravljanju Crkvom, zajednicom Isusovih vjernika, Petrova će riječ biti odlučujuća i za ovaj svijet i za svijet vječnosti. U tom upravljanju zajednicom vjernika Petar će biti odgovoran samo Bogu, Ocu nebeskom. Svi drugi Petru mogu biti pomoćnici, savjetnici… ali ono konačno i zadnje je ono ‘što kaže Petar‘. Tu postoji mnogima poznata izreka: ‘Roma locuta, causa finita‘ – ‘Rim je progovorio, rasprava je završena’. Već su prvi kršćani jasno pokazivali posebnost prema Petru: evo u današnjem evanđelju je on odgovorio u ime svih drugih učenika. Pa onda kad je apostol Ivan prvi dotrčao do praznog Isusova groba, i zavirio je u grob, ali je prepustio Petru da on prvi uđe u grob.
Petar je u ime svih apostola, kako smo to čuli u evanđelju, dobio divan zadatak: da ljudima otključava nebo! Ne sef s blagom, ne podrum s vinom, ne niti vrata muzeja s vrijednim starinama… nego, nego baš nebo. Isus je to rekao malčice drukčijim riječima: ‘što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima: a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima‘. Vječno sretni život – to je nebo! Eto to je uloga apostola Petra, to je uloga svih drugih apostola, ondašnjih i sadašnjih, to je uloga svih Isusovih učenika, jednostavno svih kršćana: ljudima otključavati nebo! Ni više ni manje nego – ljudima otključavati nebo!
Kako se to ljudima otključava nebo? Pa prvotno tako da im se navijesti radosna vijest – evanđelje – da Bog ljude neizmjerno voli. Da bi to mogli apostoli su dobili zadatak: poći ljudima svega svijeta. Taj zadatak imaju svi Isusovi učenici dok je svijeta i vijeka. Očito je da još nije izvršen dobiveni zadatak: još svi ljudi svijeta nisu čuli radosnu vijest, mnogi su čuli, ali toj radosnoj vijesti nisu povjerovali. Dakle, kršćani svijeta su još u poslu, još ih ljudi ovoga svijeta trebaju. I mene i tebe, i nju i njega. Svijet nas treba! No, ne treba nas svijet samo tako da malo ili puno toga naučimo o kršćanskoj vjeri, da pripovijedamo o Isusu i njegovoj radosnoj vijesti, jasno je da i to trebamo činiti, nego svijet nas treba tako da svojim životom u što većoj mjeri svjedočimo to što govorimo. Nesklad između riječi i djela vidljiv je na mnogo načina, a evo nekih lako prepoznatljivih primjera: kad kršćani idu nedjeljom u trgovinu, kad netko od roditelja doveze dijete na nedjeljnu sv. misu a on se okrene i ode kući, pa onda kad mladi godinama žive zajedno, a ne žele se vjenčati. Oni koji se prepoznaju u nekom od ovih primjera mogli bi prigovoriti zašto se ne spomenu i neki drugi primjeri. No, pa tu onda nikad ne bi bilo kraja: uvijek se mogu naći drugi i drukčiji primjeri. Korisno će biti ako netko sebe prepozna u nekom primjeru da to onda nastoji poboljšati, promijeniti na bolje.
Sjetimo se da Isus nije htio činiti čudesa zato da ljude zadivi, niti zato da ih potakne na vjeru nego obrnuto: već postojeća čvrsta vjera je Isusa potakla da čini čudo. Sjetimo se uporne i čvrste vjere žene Kanaanke iz evanđelja prošle nedjelje. Zadivljujuće je kako ni privremena Isusova gluhoća na njezine vapaje nije ju pokolebala da traži zdravlje svoje kćeri. Kad će ako ne sada? I čvrsto je vjerovala da Isus to može učiniti. Vjera je i ključ za otključavanje neba. Zato se i mi družimo s Isusom kako bismo imali ključ koji paše u ključanicu neba.
