Duhom Svetim ojačani budimo jaki kršćani

D U H O V I

 (C-2019)

Pedeseti je dan od ovogodišnjeg Uskrsa, danas je nedjelja silaska Duha Svetoga nad apostole i okupljeno mnoštvo u Jeruzalemu. U 1. misnom čitanju smo čuli kako to mnoštvo ljudi sluša apostole koji ‘razglašuju veličanstvena djela Božja‘. Dvije su stvarnosti ovdje posebno zanimljive: prvo da do tada ustrašeni apostoli odjednom postaju neustrašivi navjestitelji, i drugo da ih ljudi različitih jezika i naroda dobro razumiju ‘na svom materinskom jeziku‘. Prije toga zbilo se to da je ‘šum s neba ispunio svu kuću‘. Taj ‘šum s neba‘ bio je vanjski znak silaska Duha Svetoga, a tim jakim šumom ‘ispunjena kuća‘ bila je vanjski znak ispunjenosti njihovih srdaca jasnoćom onoga što se je s uskrslim Isusom dogodilo. I upravo to što se je s Isusom dogodilo – to su ta veličanstvena djela Božja – morali su objaviti ljudima, svih jezika i svih naroda.

To što smo mi sada ovdje jasni je pokazatelj da je vijest o tim veličanstvenim Božjim djelima stigla i do nas. Tako i mi postajemo korisnici tih veličanstvenih djela Božjih. Mi ne čujemo šum, nema nad našim glavama ‘vatrenih jezika‘ nego naš život, naša djela pokazuju koliko smo ispunjeni Duhom Svetim. Vjerojatno bi svatko od nas sam sebe ocijenio dobrom ocjenom za djela koja činimo, a naši bližnji bi nam tu ocjenu vjerojatno, barem malčice, umanjili. Ali mi imamo mogućnost, pa zato i sreću, da nam Bog u svojoj velikoj ljubavi prema nama sve ‘negativne ocjene‘ jednostavno briše i svaki put nas iznova poziva da se oko dobra opet trudimo i tako pravim životnim putom hodimo.

U današnjem evanđelju Isus nam je poručio što trebamo činiti, kako trebamo živjeti, da bismo pravim životnim putom hodili: trebamo čuvati njegove zapovijedi! Dakako, ne tako da ih naučimo napamet, pa ih od vremena do vremena ponovimo da ih ne zaboravimo, nego njegove zapovijedi najbolje čuvamo tako da po njima živimo. Zato nas zove da se s njim družimo: najjasnije i najvidljivije na nedjeljnoj sv. misi, a manje vidljivo po sakramentima i osobnoj molitvi.

Dosta davno, kad su bile one promjene na početku devedesetih godina i dosta se pričalo o tome kako je bilo u komunizmu i kako će biti u budućnosti, jedan mi je župljanin rekao da on ne ide nedjeljom na sv. misu: jer se on ne ide pokazati u crkvi nego da on moli kod kuće. Jer da je i Isus rekao: Kad moliš zatvori se u svoju sobu i moli u tajnosti i Bog će ti to nagraditi jer on vidi u tajnosti. Odgovorio sam mu da je dobro ako tako doista i čini… osim ako je to samo prozirna isprika. No, ako se netko doista moli u svojoj sobi, praktički je sigurno da će nakon nekog vremena biti potaknut da ide i u zajednicu drugih vjernika. Ako misli da su u toj zajednici slabi i grješni vjernici, pa neka onda baš svojim dolaskom jednostavno popravi tu grešnu zajednicu vjernika, barem za jednog čovjeka.

Lako nam se složiti kako je u naše vrijeme način života podosta drugačiji nego je to bilo u Isusovo i apostolsko vrijeme, no Isusove zapovijedi su trajno nove, nikad ne zastarijevaju. Trajno novima ih čini Duh Sveti koji u svakom vremenu poučava Isusove ljude – nas kršćane – kako u svojim životnim okolnostima živjeti Isusove zapovijedi. To je onaj isti Duh Sveti koji je one nedjelje u Jeruzalemu ohrabrio apostole da su od strašljivaca postali odvažni ljudi… i to je onaj isti Duh Sveti koji je omogućio ljudima raznih naroda i različitih jezika da se savršeno razumiju, svatko na svom materinjem jeziku. A nije baš jako rijetko da se ljudi istog jezika slabo razumiju, čak i u istoj obitelji. I mnogi dugo dogovarani i od mnogih sudionika potpisani ugovori tako često budu izigrani.

Jer kad nema u ljudima Duha Svetoga, onda prevlada sebičnost i traženje krivca u drugome. Pa već su Adam i Eva u raju zemaljskom imali to iskustvo, koje se onda nastavlja u njihovom potomstvu. Biblijski najpoznatiji nesporazum među ljudima zbio se kod ‘gradnje kule Babilonske‘. Ljudi su htjeli ‘doseći Boga‘ a nisu mogli ‘doseći ni um ni srce svoga bližnjega‘. Znamo da ni ljudi našega vremena nisu oslobođeni takvih težnja, a kad se ljudi ‘oslobode Boga‘ vrlo brzo nastrada baš čovjek. Radosna je i utješna vijest da je Bog s nama ljudima strpljiv, beskrajno strpljiv pa nas trajno zove da kao Božji stvorovi prihvatimo Božji plan s nama i tako nakon proputovanja ovom ‘suznom dolinom‘ sretnu vječnost u nebu postignemo.

Apostol Pavao je u Poslanici Rimljanima napisao, kako smo to čuli u 2. misnom čitanju, da smo mi ljudi doista ‘dužnici Bogu‘ za dar prolaznog života na zemlji koji po uskrsnuću postaje vječni. Koliko smo mi ljudi vrijedni Bogu apostol Pavao je izrekao riječima da smo ‘djeca Božja‘. A biti nečije dijete je najbliskija povezanost među ljudima. Tako smo i kao djeca Božja najbliskije povezani s Bogom. A to što sada kao ljudi trpimo razne teškoće, piše apostol Pavao, pokazuje našu sličnost s trpljenjem Bogočovjeka Isusa Krista, pa ćemo onda imati i istu budućnost po našem uskrsnuću: vječnost u nebu.