Imamo Kralja za vječnost

K R I S T   K R A L J

(B-2024)

         Kad završimo neki posao, mi ljudi volimo to proslaviti. U tom slavljenju nije nam najvažnije sjetiti se svega onoga što smo morali učiniti, što sve podnijeti i pretrpjeti dok smo to postigli – najvažnije nam je da smo doista u tome uspjeli. Čak, ako je onda bilo teže to nam je sada draže.

I mi vjernici danas smo na završetku jednoga ’posla’: pri kraju smo crkvene godine u kojoj smo, dolazeći na nedjeljne i blagdanske mise, susretali se s uskrslim Isusom i prepoznavali ga u raznim dobročinstvima kojima je podario ljude, svoje suvremenike. U tim obdarenim ljudima prepoznavali smo i same sebe, nekad više nekad manje. Danas susrećemo Isusa Krista Kralja svega stvorenoga: tako je i službeni naziv današnje nedjelje.

U današnjem evanđelju Isus pred sucem Pilatom priznaje da je Kralj i da ima svoje Kraljevstvo! No, Isus mora dodati da njegovo Kraljevstvo nije ‘od ovoga svijeta’ i da se za to Kraljevstvo nitko neće boriti silom.

U povijesti ljudskoga roda kraljeve se pamti kao neka važna i ljudima daleka bića. Kralju se svi klanjaju, a malo tko ga voli; kralju svi moraju pogađati želje, a nitko ih ne ispunjava s ljubavlju. Tako onda “biti kralj”, ili općenito “biti na vlasti” znači: biti daleko od ljudi i daleko od običnoga svakodnevnoga života.

Upravo zato Isus tvrdi kako njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Isus nije kao zemaljski kraljevi, zemaljski vladari. Isus je došao osvojiti ljude ljubavlju, došao je prodrijeti u dubine ljudskoga srca i došao je ljude oduševiti, a ne pokoriti. Zato je Isus ljudima darovao svoj život na zemlji kada se je zauzimao za njih u raznim prilikama života. Isus je darovao i svoj život na križu – sve za ljude! Dok se ljudi za druge vladare moraju boriti, braniti njihove interese – čak dotle da moraju svoj život riskirati kako bi obranili živote vođa – dotle Isus, jer je drugačiji od ljudi i ljudskih vladara, dariva svoj život za druge ljude. Isus poziva i pridobiva ljude bez nasilja, bez vojske – uvijek samo s onim njegovim  poznatim riječima: “Ako hoćeš?!”

Kad bi Isusovo kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, mi bismo kršćani imali sigurne položaje i velik utjecaj na poli-tiku (svjetsku i ovu malu, našu); imali bismo, jednostavno rečeno, važnu riječ i silu. Kad bi Isusovo kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, mi bismo kršćani bili gospodari, a ne bismo dozvolili da nama gospodare i da nas ponizuju. Ali, budući da Isusovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta, sve nam se to događa, sve to trpimo i sve to u životu moramo nositi.

Isusovo kraljevstvo je novi poredak među ljudima; Isusovo Kraljevstvo je zajednica ljudi u kojoj će glavni i zapravo jedini zakon biti LJUBAV. Takva ljudska zajednica bit će do kraja ostvarena tek na kraju ljudske povijesti: mi to običavamo nazivati NEBO. Nebo će nastati tek uskrsnućem, ali se nebo priprema i djelomično postiže već na ovome svijetu: onoliko neba koliko ima ljubavi među ljudima.

Isus, Kralj svega stvorenja, je Božja riječ, poruka i oporuka ljudima da će po njemu, u njemu i s njim svi zajedno biti sudionici Božjega života i Božje slave. Zbog Isusa i po Isusu ljudi imaju takvu budućnost koju ni smrt ne može uništiti. Zbog Isusa, umrla i uskrsloga, nije čovjekova sudbina samo patnja i smrt, nego uskrsnuće i vječni život.

Isus je kao čovjek prigrlio čitav svijet i sve ljude ponio u susret Bogu. Nije time odmah iz ljudi nestalo zla, nije odmah nestalo ni grijeha ni smrti – ali je po Isusu zlu oduzeta mogućnost da konačno prevlada. Po Isusu je i smrt promijenila ulogu: po Isusu smrt otvara vrata života, a ne da bi konačno s bolnim treskom zatvarala ta vrata života.

Za svijet bismo mogli reći da je to jedno veliko gradilište na kojem gradi i ruši mnogo ljudi. I na takvo veliko gradilište Isus unosi smisao: on pokazuje da se ljude može prihvaćati i ljubiti. Isus doista onemogućuje zlo da paralizira ovaj svijet grijesima. Po Isusu ljudska povijest neminovno vodi proslavi Boga i proslavi čovjeka. Sve novine svijeta i sve vijesti na televiziji svakodnevno su pune tužnih vijesti. Isus sa sobom i u sebi donosi radosnu vijest – evanđelje.

U tu povijest svijeta Isus je ušao gotovo neprimjetno. Ali iz te ljudske povijesti ne izlazi ni silom, ni prezirom, ni zaboravom, jer se uvukao ne samo u umjetničke kipove i slike, nego u srca milijarde vjernika.

Isus je u svijet i povijest ljudi unio kvasac života. Zato “završetak” svijeta neće biti velika večer iza koje nastupa velika tama i krajnja propast. Po Isusu će “završetak” svijeta biti veliki dan koji u sjaju i savršenstvu neće imati kraja. Isus čuva ljudski život od kraja i promašaja. Predajmo mu zato i mi svoj život. Imat ćemo onda uspješan završetak našeg posla života na zemlji! I bit ćemo u Božjem Kraljevstvu!!!