Isus je pouzdani životni suputnik odavde do neba

12. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2020)

Kako je samo hrabro započelo današnje evanđelje kad je Isus rekao: „Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.“ I u nastavku Isus ne posustaje bodriti ljude: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti.“ Ali ima, veli Isus, ima netko koga se treba bojati: „Bojte se onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“

Te ozbiljne riječi su nam pomalo neočekivani podsjetnik da čovjek ima i tijelo i dušu. Dakle, mi ljudi nismo samo tijelo! Puno je znakova koji pokazuju da se ljudi brinu za tijelo: oni u ambulantama i bolnicama najzorniji su primjer… zatim su tu biciklisti, trkači i pješaci koji na svježem zraku brinu za tjelesno zdravlje. Onda poziv raznih reklama da se hranimo zdravo i da izgledamo lijepo, a oni malčice stariji i da izgledaju mladenački. Pa su tu razni saloni za masažu, manikuru i pedikuru, koji bi se jednim imenom mogli nazvati ‘saloni za ljepotu‘.

No, kako čovjek nije samo tijelo nego ima i dušu, ima li onda i kakvih ‘salona za ljepotu duše‘? Vjerojatno će se mnogi sjetiti da se za duševne muke posjećuju psiholozi i psihijatri čija se briga za dušu međusobno malčice razlikuje. Ne bi sad razlagali što rade psiholozi, a što rade psihijatri. To su relativno novija zanimanja i za mnoge ljude oni su postali zamjena za ispovjednike. Ipak, između psihologa i psihijatara u odnosu na ispovjednike ima bitna razlika. Psiholozi i psihijatri uglavnom pokušavaju s više ili manje uspjeha ljudima otkriti od čega i od koga im dolaze životni problemi i promašaji. Ispovjednici pak u Božje ime ne samo da otkrivaju odakle ti čovjekovi problemi i promašaji nego im odgovaraju da im Bog promašaje jednostavno oprašta. Psihijatri i psiholozi kažu čovjeku: to te muči jer si to i to pogrešno napravio… a ispovjednik čovjeku veli: promašaje ti je Bog oprostio. Nema ih više, počni iznova i trudi se biti bolji. To je pravo rješenje za duševne muke i boli nakon životnih pogrešaka.

A terapija za dušu pak su molitve i sakramenti, od kojih je sigurno najpoznatija nedjeljna sv. misa. Tu se naša duša nadahnjuje i hrani, tu se tješi i jača za rješavanje ili makar samo i za nošenje životnih teškoća. Jer i sve životne teškoće imaju smisla ako nas vode dobrom cilju, najvišem i najvrednijem cilju čovjekova postojanja: vječnom životu. Baš kao što i bicikliranje, trčanje i zdrava ishrana pomažu održavanju zdravog tijela, tako i duhovne stvarnosti po molitvi, sakramentima i sv. misi bivaju jačanje duše za vječnost. Jer, i najzdravije tijelo, i najljepše tijelo, jednom će posustati, umrijeti i s ovog svijeta nestati. A duša koja je besmrtna nikada neće umrijeti nego će vječno živjeti: sretno u raju ili nesretno u paklu.

Hajdemo sad malo zaoštriti razmišljanje o tijelu i duši, o raju i paklu. Zamislimo se zakratko da ne postoji duša, raj ni pakao… a mi smo se trudili živjeti tako da budemo dobri, čestiti ljudi. I čemu smo onda tako živjeli, ako poslije smrti ničeg nema? Pa, ništa. Nećemo ni znati što smo živjeli, ako ćemo po smrti nestati! Ali, ali. Ali ako postoji besmrtna duša, i ako postoji raj i pakao, a mi smo živjeli kao da ničega od toga nema, onda smo promašili sve, promašili smo sav smisao čovjekova postojanja. Onda će nam duša i tijelo u pakao. U mnogima poznatoj Isusovoj prispodobi o siromašnom Lazaru u raju i bogatašu u paklu Isus nam je poručio da u vječnosti ‘prijelaza nema‘. Onda je kasno za promjenu. Vjerojatno je mnogima poznata izreka: poslije smrti nema kajanja. Za što se čovjek tijekom svoga zemaljskog života odlučio, za što se je opredijelio… to će mu biti trajna sudbina, takva će mu biti vječnost. Eto, to je ono što je Isus vrlo ozbiljno rekao u evanđelju: „Bojte se onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“

Mi kršćani koji smo čuli to upozorenje imamo veću mogućnost pa onda i odgovornost u izbjegavanju vječnosti pakla. Nešto slično kao kad vozač vidi prometne znakove uz cestu pa ih se pridržava i tako sigurnije putuje i sretno stiže do cilja. Onaj tko ih jednako tako vidi, ali ih se ne pridržava – iz obijesti, nemara, ili bilo kojeg drugog razloga – stvarno riskira ne samo plaćanje kazne nego i da strada: on sam i drugi sudionici u prometu; riskira da tu pogrešku ili obijest plati čak i životom. Zato se trajno preko raznih medija: radija, televizije i novina upozorava i poučava sve sudionike u prometu da se pridržavaju prometnih propisa – i sebi i drugima na korist.

A životno putovanje je mnogo, mnogo važnije od svih putovanja iz mjesta u druga mjesta. To životno putovanje biva to važnije što je jednokratno: uvijek se samo jednom putuje. I svaki je dan, i svaka je godina novo putovanje kroz nepoznato jer se svaki dan i svaka godina putuje prvi put.

Već je rečeno da postoje razne poruke i savjeti kako zdravo živjeti… a postoje i poruke i savjeti kako živjeti da to bude putovanje u sretnu vječnost neba. Gotovo je nevjerojatno da ljudi poslije svoje pedesete godine žive bez pitanja o smislu života koji se ubrzano približava svome kraju na ovome svijetu. Jer u tim godinama već imamo iskustvo da su neki naši znanci i prijatelji već završili svoje životno putovanje ovim svijetom i vrijedi se pitati je li im grob jedini dobitak i uspjeh koji su postigli?!

Uskrsli Isus koji nas želi svake nedjelje okupiti oko sebe jasno nam govori da je grob prolaz, mučan i težak, u vječni život. Prihvatimo toga Isusa kao svoga životnog suputnika kako bismo i mi stigli tamo ‘gdje nam je otišao pripraviti mjesto‘. Boljeg suputnika nemamo i ne možemo imati. Pa nemojmo ga izbjegavati niti nemarnošću zapostaviti.