Isus je uzašao na nebo – i nama je tamo stići

UZAŠAŠĆE – SPASOVO

(A-2017)

Nakon što su tri godine radosno hodali s Isusom, divili se riječima koje je govorio i čudesima koja je činio, Isusovi učenici su u kratkom vremenu nekoliko puta zatečeni posve nespremni. Sve je započelo Isusovim uhićenjem u Maslinskom vrtu nakon pashalne večere, koja je tako ujedno postala i njihova posljednja večera s Isusom. Jer umjesto da Isus pri uhićenju ili na suđenju upotrijebi svoju moć i oslobodi se, on je dopustio da ga onako nemilosrdno izrugaju i onda okrutno na križu ubiju. I kad su se razočarani već počeli miriti s činjenicom da je ‘sve izgubljeno‘ odjednom su ga, treći dan nakon smrti, ugledali pred sobom živa. I nije se to zbilo samo jednom nego više puta: iznenada bi se ukazao u raznim prilikama, osobito nedjeljom, i iznenada bi iščeznuo. I tako se to zbivalo do četrdesetog dana nakon uskrsnuća.

Što se zbilo toga četrdesetog dana ukratko nam kazuju Djela apostolska, knjiga koju je napisao apostol Luka. U toj knjizi on piše o djelovanju Isusovih učenika nakon Isusova uzašašća u nebo. Početak te knjige slušali smo kao današnje 1. misno čitanje.

Zanimljivo je zapaziti kako su se apostoli nakon onog početnog šoka zbog Isusove smrti na križu dosta brzo oporavili i opet počeli razmišljati o onome čemu su se nadali dok su putovali s popularnim Isusom koji divno govori i čini brojna čudesa. Tada su se nadali da će Isus uspostaviti kraljevstvo u kojem će oni biti njegovi prvi suradnici, mi bi danas rekli ministri. Sjetimo se da je jedna majka baš to i zatražila od Isusa za dvojicu svojih sinova.

I danas smo čuli, kako apostoli opet pitaju Isusa ‘hoće li u ovo vrijeme opet uspostaviti Izraelu kraljevstvo‘? Možemo sa sigurnošću reći da oni, dok su govorili o kraljevstvu u Izraelu, nisu mislili o istom kraljevstvu o kojem je Isus govorio. No, Isus ih ne ispravlja nego im govori da se ne zamaraju s onim što ne mogu i ne trebaju znati nego neka čine ono što mogu i što trebaju: a to je da budu Isusovi svjedoci: od grada u kojem se trenutno nalaze, pa preko svoje domovine, i na kraju po cijelom svijetu. ‘Biti Isusovi svjedoci‘ – to je zadaća svih Isusovih učenika u svim vremenima i na svim prostorima. A ‘biti svjedok‘ se može i treba biti i riječima i djelima, ponašanjem i životom.

Evo, upravo smo prošle nedjelje sakramentom krizme, koji je primilo dvadeset naših mladih župljana, poručili da imamo nove osposobljene Isusove svjedoke. Dakako, tu će trebati još mnogo rasta u vjeri i životnom sazrijevanju, podosta potpore obitelji i župljana, i ponajviše njihova osobnog truda i zalaganja da bi to svjedočenje za Isusa bilo prepoznatljivo. Temelji su postavljeni, sad treba na njima graditi… ili će taj njihov ‘temelj vjere‘ obrasti u drač i šibik – kako se događa i s temeljima zgrada na kojima se ne nastavi gradnja. Ne nastave li graditi svoju vjeru na tek postavljenim temeljima ni naši mladi svjedoci, ovogodišnji krizmanici, neće moći biti prepoznati kao Isusovi svjedoci. Utješno je da se taj drač i šibik uvijek mogu razgrnuti i očistiti pa onda nastaviti na temelju graditi.

Isusovo uskrsnuće i uzašašće u nebo je temelj svih ljudskih uskrsnuća i uzašašća u nebo – a to je u konačnici i smisao i vrijednost svih ljudskih života. Tako je Isusovo uzašašće, slikovito rečeno, istinski most koji spaja ovozemaljski prolazni život s nebeskim vječnim životom.

Naglasak opisanog događaja u današnjem evanđelju je na zadatku koji su njegovi učenici dobili od uskrslog Isusa prije uzašašća: da pođu u svijet i ljude učine njegovim učenicima. Krštenje tih ljudi će biti znak prihvaćanja vjere u Isusa i ujedno osposobljavanje za život po toj vjeri. Na kraju Isus daje jasno obećanje da u tom poslu koji im je zadao oni neće biti sami: on će biti s njima do svršetka svijeta.

Isus nije došao na svijet da bi usrećio šačicu ljudi oko sebe svojom prisutnošću niti da bi osnovao grupu ljudi koji se osjećaju dobro. Došao je da bi čitava zemlja bila ispunjena nebeskom stvarnošću. Došao je da bi čitavo čovječanstvo ovu prolaznu zemaljsku domovinu zamijenilo trajnom nebeskom domovinom. Zato je Isus svojim učenicima – a to znači svim kršćanima – dao zadatak da ljudima pokažu, riječima i djelima, ponašanjem i životom, put u tu nebesku domovinu. Zato kršćani kao Isusovi učenici svoga vremena ne mogu samo stajati i gledati što se na svijetu zbiva – na što ih je i anđeo upozorio – nego se moraju aktivno uključiti u ta zbivanja svjedočeći one životne vrednote koje je svojim životom, riječima i djelima, svjedočio i Isus. I u tom svjedočenju Isus nije ustuknuo kad je postalo teško, po našem sudu praktički nepodnošljivo, nego je ustrajao u podnošenju teškoća da bi uskrsnućem pokazao i dokazao da poteškoće i zlo nemaju trajni učinak.

Po Isusu se Bog na način čovjeka uključio u ljudski život, a po Isusovom uzašašću u nebo i čovjek je već ušao u nebesku stvarnost. To pak onda daje drukčiju, veću vrijednost, svemu čovjekovu postojanju, onda ni sve nevolje nisu samo nevolje, onda i sve teškoće nisu samo teškoće, onda ni smrt nije čovjekovo nestajanje u ništavilu – po Isusovom uskrsnuću i uzašašću to sve dobiva pravu vrijednost i pravi smisao. Onda su teškoće i nevolje smislene jer nisu besciljno mučenje u životu nego nama ljudima teži i neželjeni put u vječnost; onda je i smrt oslobađanje od ovog mukotrpnog života na zemlji i prelazak u sretnu vječnost.

Već je apostol Pavao znao kako te stvarnosti teško dopiru do našeg srca pa je zato u Poslanici Efežanima napisao svoju molitvu: da kršćani prime Duha mudrosti i prosvjetljenje srca kako bi mogli upoznati tu veliku nadu u Isusovu pozivu ljudima. I mi trebamo moliti to rasvjetljenje srca i tu snagu Duha za sebe da možemo na ovom svijetu živjeti s vjerom u život vječni u nebu – kamo je pred nama otišao Isus.