Isus liječi i tijelo i dušu
4. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2021)
Prošle nedjelje slušali smo evanđelje o izboru prve četvorice Isusovih učenika. Bilo je zadivljujuće čuti kako su se ti ljudi spremno odazvali na Isusov poziv: napustili su svoj dotadašnji posao i bezuvjetno su pošli za Isusom. Još nas i danas očarava ta njihova spremnost napuštanja sigurnoga posla i polazak za nepoznatim u nepoznato. Očito je bilo nešto posebno u tom i takvom Isusovom pozivu. A valjda su i pozvani bili posebni ljudi u kojima je Isus prepoznao tu posebnost.
Današnje evanđelje nam donosi Isusovo čudo duhovnoga ozdravljenja u sinagogi u Kafarnaumu. Većini od nas je valjda poznato da je prvo čudo Isus učinio na svadbi u Kani Galilejskoj kada je spasio mladence od sramote kad bi im na samom početku njihova zajedničkog života ponestalo vina za svatove. Ljudska neprilika, spas od sramote, ponukali su Isusa da učini prvo čudo. Također znamo da je to bilo na poziv Isusove majke Marije. Tako se i danas brojni vjernici često utječu Mariji za pomoć u životnim neprilikama.
Ovdje u sinagogi dogodilo se prvo čudo duhovnoga ozdravljenja. U sinagogi se svake subote odvijala uobičajena služba Božja. Valjda već znamo da je za pobožne Židove subota ono što je za kršćane nedjelja, a sinagoga ono što je za kršćane crkva ili kapela. Da, jednako tako kao što su subota i sinagoga bile važne za pobožne Židove tako su nedjelja i crkva važne za pobožne kršćane. Za one koji su samo pokršteni ljudi, oboje je od male važnosti. Na subotnjoj službi Božjoj čitali su se biblijski tekstovi koje bi onda rabini – učitelji – pretvarali u životnu poruku za okupljene. Tako se je i Isus uključio u tumačenje Božje poruke zapisane u biblijskim tekstovima. Očito je to činio vrlo uspješno kad su, kaže nam evanđelje, ljudi bili zaneseni njegovim učenjem. Posve sigurno su okupljeni ljudi Isusa smatrali jednim uspješnim rabinom, uspješnim učiteljem biblijskih tekstova.
I samo je jedan čovjek prepoznao da Isus nije tek uspješni rabin – učitelj – nego da je on ‘Svetac Božji’. Dakako, nije on mogao ni pomisliti da je Isus Sin Božji. To da je Svetac Božji bio je krajnji doseg ljudske pameti, pa i one koja je bila opsjednuta nečistim duhom. Da, tako nam kaže evanđelje: taj čovjek nije bio ‘posebno pobožan‘ nego je bio ‘opsjednut nečistim duhom’. Bez posebnih podrobnosti što to znači da je bio ‘opsjednut nečistim duhom’ iz daljnjeg razvoja događaja možemo razabrati da to nije bilo dobro ni za njega ni za okupljene vjernike. To vidimo iz toga što Isus nije započeo nikakvu raspravu s tim čovjekom: tko, što, zašto… nego je posve odlučno postupio: naredio je nečistom duhu da napusti čovjeka. I to se zbilo: jasno i glasno. Uz veliki protest nečistoga duha. Ipak, morao je posluhnuti.
Evanđelje navodi da je to ljude ‘zaprepastilo’. Nije ih zadivilo nego zaprepastilo. Oduvijek su ljudi u strahu od nečeg moćnog, a nevidljivog. Zli duh je valjda navodio toga čovjeka na neprimjerena djela i riječi – i to je ljude strašilo. I sad kad su vidjeli da je Isus jači i od te strašne i nevidljive sile, zaprepastili su se: što tek on može činiti? Rekli su da je to nešto novo i snažno te su ‘razglasili o tom događaju po svem onom kraju’.
Jednako snažno bilo je zamjetljivo djelovanje Boga pri izlasku Židova iz egipatskog ropstva i putovanja kroz pustinju prema novoj domovini, kako smo to ukratko čuli u današnjem 1. misnom čitanju. Bilo je to tako snažno i zastrašujuće da su zamolili svoga vođu Mojsija neka im Bog više ne progovara direktno nego neka to čini po ljudima, svojim posebnim posrednicima. I Bog je ljudima preko Mojsija obećao da će im poslati nekoga od ljudi, nekoga koga će moći slušati i gledati s manje straha. Najbolji koga je Bog poslao ljudima jest Bog sam, kao Druga božanska osoba, postao je Bog i čovjek – Bogočovjek, Isus Krist.
Po Isusu Kristu Bog se doista spustio na razinu naših ljudskih osjetila: očiju, ušiju i opipa. Ljudi su ga mogli gledati i slušati, mogli su ga i dodirivati. Govorio je zanosne riječi, činio veličajna čudesa… dodirom je liječio zarazne gubavce, a da oni nisu njega zarazili. Događala su se još veća čudesa: mijenjao je ljude, od običnih ribara načinio je ‘ribare ljudi’, mijenjao je zle u dobre, a raskajanim grešnicima je rado i besplatno opraštao. Najpoznatiji primjer bezuvjetnog opraštanja je jedan razbojnik na križu: zadnje trenutke svoga života iskoristio je za kajanje i dobio garanciju da će ući u raj. Nije stigao ništa promijeniti na bolje jer je za kratko vrijeme umro, stigao je zažaliti zbog učinjenih grijeha i neizmjerna Božja ljubav ga je zagrlila u raju.
A sv. Pavao nam u Poslanici Korinćanima piše, kako smo to malo prije čuli, da je život kratak i da nema previše smisla svu brigu potrošiti na zemaljska dobra nego da cijeli svoj život na zemlji treba tako živjeti da bude vrijedan vječnoga života u nebu. To više ćemo u tome uspijevati što više budemo ‘privrženi Gospodinu’, riječi su kojima završava današnji odlomak te Pavlove poslanice. Biti privržen Gospodinu očito znači prihvaćati Božja nadahnuća koja onda Božjom pomoću i svojim marom pretvaramo u dobra djela. Bili i mi u tome uspješni, i ja i ti.
