Isus nas ne želi zadiviti nego promijeniti

4. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2022)

Od malih nogu djeca nastoje oponašati odrasle ljude, bilo u vlastitoj kući bilo izvan kuće. Tako se doma nauče one najobičnije postupke: oblačiti se i svlačiti, obuvati se i izuvati, pa prati ruke i zube, i mnogo toga drugoga. Promatraju djeca što odrasli čine i što govore i izvan kuće pa to onda više ili manje spretno nastoje i oni sami činiti i govoriti. Tako se onda već od malena može naslućivati što bi ta djeca htjela biti kad odrastu, kojim se poslovima žele baviti.

A malo prije smo u 1. misnom čitanju čuli proroka Jeremiju da je već prije začeća u majčinoj utrobi i prije rođenja bio od Boga izabran za proroka. I onda kao odrasli čovjek dobiva od Boga upute kako da tu svoju službu proroka obavlja u svom narodu. Pri tom svom djelovanju prorok Jeremija često će naići na protivljenje ljudi, ali ih se ipak ne smije bojati – doslovce: ne smije drhtati pred njima. Jer u tom proročkom djelovanju dobit će Božju zaštitu i potporu. Prorok se izražava slikovito, usporedbama razumljivim ljudima njegova doba. Pa tako kaže da će Božja zaštita i potpora biti kao ‘utvrđeni grad’, kao ‘stup željezni’ i kao ‘zidina brončana’. Za njegovo doba to su sve bili simboli snage i sigurnosti. Nama te usporedbe malo govore ali su bile lako razumljive ljudima onoga doba. Ipak, unatoč svoj Božjoj zaštiti i potpori i sam prorok će se morati boriti svojim silama i pritom dobiva obećanje da ga u toj borbi: ljudi neće nadvladati.

U evanđelju pak smo čuli da je i sam Isus bio u smrtnoj opasnosti od ljudi koje je razljutio svojim govorom u sinagogi. I nisu ljudi bili samo ljuti na Isusa tako da ga više ne bi htjeli slušati, pa bi otišli od njega. Bili su tako ljuti da su Isusa htjeli ubiti. Evanđelje doslovce kaže da su ga ‘odveli na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave’. A kratko vrijeme prije toga u sinagogi su mu: ‘svi povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta’. Isus je znao da to nije iskreno divljenje nego više poticaj da učini nova čudesa. Valjda još i veća čudesa nego ih je učinio u Kafarnaumu… jer sad je doma, sad je u svom zavičaju među svojima. A tko će kome, ako ne svoj svome.

No, Isus ne želi ljude zadiviti, Isus želi ljude promijeniti. Dakako promijeniti na bolje. I onda Isus podsjeća svoje sugrađane da je već bilo tako u njihovoj povijesti kad Bog po prorocima nije učinio čudo u židovskom narodu nego u tuđini. Podsjeća ih na dva konkretna primjera, za koje su valjda iole pobožni Židovi znali: čudesno umnažanje hrane za vrijeme proroka Ilije i čudesno ozdravljenje u vrijeme proroka Elizeja. Prorok Ilija je bio protjeran iz svoga naroda, a od gladi i smrti spasila ga je siromašna udovica  u tuđini. Ona je povjerovala Ilijinim riječima i bila je za to čudesno nagrađena. A u vrijeme proroka Elizeja od neizlječive bolesti gube ozdravio je stranac koji je povjerovao proroku Elizeju. Ljudi u sinagogi su shvatili da je to kritika njihova ponašanja i zato su htjeli riješiti se svoga kritičara. Riješiti ga se jednom zauvijek – tako da ga ubiju. Lakše je kriviti druge negoli mijenjati sebe. Svojim stavom, svojim ponašanjem ljudi su naveli Isusa ‘da ode’. Da ode od njih! Umjesto da ga slijede, oni Isusa udaljuju od sebe. Pa pazimo i mi da se tako ne ponašamo da tako ne živimo da Isus ode od nas. Tko će nas onda mijenjati na bolje?

Ipak, ima jedna stvarnost koja istinski mijenja ljude – to je ljubav, piše apostol Pavao u svojoj Poslanici Korinćanima. Pažljivom uhu nije promaklo da Pavao ne piše definiciju ljubavi, ne piše što je ljubav, nego navodi više primjera koji pokazuju ljubav na djelu. Isusov život je svjedočanstvo ljubavi koja ide do kraja, do smrti za ljubljene. Takva ljubav ne može propasti nego biva nagrađena uskrsnućem i vječnim životom. Življenu ljubav, kaže apostol Pavao, podupiru još dvije kreposti, dvije životne karakteristike: vjera i ufanje. Vjera u Božju nazočnost u našem životu i ufanje ili nada da će Bog svoja obećanja ljudima doista ispuniti.

Apostol Pavao u Poslanici spominje još dvije ljudske vrednote: prorokovanje i spoznanje. I jedna i druga vrednota ima svoju vrijednost – zato se i zove vrednota – ali je svaka od njih prolazna. Da bi to čovjek shvatio i životom prihvatio potrebna je životna zrelost. Apostol Pavao je tu vrlo konkretan pa piše: „Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.“

Tu sad dolazimo do stvarnosti vjerničkog života mnogih kršćana, bolje rečeno mnogih pokrštenih ljudi, našega vremena. Naime, velika većina pokrštenih ljudi prestaje rasti i sazrijevati u vjeri s primanjem sakramenta krizme. A ipak je to još ‘nejačka dob‘, rekao bi apostol Pavao. U mnogim drugim stvarnostima života ljudi dalje uče, sazrijevaju, i onda im nekako ne paše ono ‘nejačko od krizme’. Pa i oni koji su dobrano sačuvali ‘liniju’ i nisu se previše raširili… ipak ne mogu obući odjeću s krizme. Tako je i s onim što je od vjere ostalo u glavi od pripreme za krizmu – nekako ne paše u odraslu dob. U odijevanju ljudi si pomognu kupnjom veće odjeće… pa bi si tako trebali pomoći i u sazrijevanju u vjeri u odrasloj dobi. Danas ima doslovce bezbroj prilika za to i samo je ljudska i vjernička nemarnost zapreka da se to spozna. Ono malo znanja o Bogu s krizme je premalo, daleko premalo, da nam vjera bude voditeljica u životu u odrasloj dobi.

Kad je Isus prigovorio slaboj vjeri svojih sugrađana, jako su se naljutili na njega, čak su ga htjeli ubiti. I danas se ljute ljudi na one koji ih pozivaju na vjernički život. Tako su se čuli prigovori prošle nedjelje kad sam pozvao kandidate za krizmu i prvu pričest na nedjeljnu sv. misu. ‘Ljutiti se’ baš ništa ne pomaže, ‘promijeniti se’ postaje znak sazrijevanja. Neka tako bude.