Isus za nas moli
7. USKRSNA NEDJELJA
(kao ovakva ova propovijed nije održana) (B-2021)
Prošloga četvrtka – bio je to četrdeseti dan od ovogodišnjeg blagdana Uskrsa – proslavili smo blagdan Isusova uzašašća u nebo. Mnogima je taj blagdan poznat i pod imenom Spasovo. Isus je dovršio svoju zemaljsku misiju. Vratio se nebeskom Ocu. Sada se Isusovi učenici nalaze u onakvim prilikama kakve će obilježavati sve kršćane do naših dana i sve do konca ovoga svijeta. Prvo čitanje iz Djela apostolskih potvrđuje da je riječ o drukčijoj stvarnosti Isusovih učenika: jer Isus više ne hodi ovom zemljom. Za apostole još nije počelo doba samostalnosti, ali mi sada znamo: samo što nije. Doći će Duh Sveti! Bit će to dugih deset dana u njihovom životu. Deset dana neizvjesnosti i nesigurnosti: što će i kako će dalje biti.
I dok su se apostoli kroz tri godine s Isusom intenzivno družili, divili se riječima koje je govorio i još više djelima – čudesima – koje je činio, ipak im mnogo toga nije bilo jasno. Još veće nejasnoće i nesigurnosti pojavile su se nakon smrti i uskrsnuća jer je uskrsnućem Isus pokazao veliku moć, a ipak ništa velikoga i spektakularnoga ne čini. Apostoli vide da se Isus ne osvećuje svojim neprijateljima, svima onima koji su jasno i glasno tražili da ga se razapne. Ništa od toga se ne zbiva. A kako bi to bilo krasno, kako bi to odjeknulo cijelom Palestinom da se je uskrsli Isus počeo osvećivati svojim neprijateljima. Znamo kako to moćnici ovoga svijeta čine. A Isus ništa. Ništa! Samo se prigodice, najčešće nedjeljom, zakratko ukazuje svojim učenicima. Neki od apostola su se već vratili svojim prijašnjim životima, zanimanjima koja su obavljali prije negoli su Isusa sreli i postali njegovim učenicima. Prvi je valjda bio apostol Toma tako da ga nije bilo niti kod prvog ukazanja uskrslog Isusa. Znamo da je dobio nadimak ‘nevjerni Toma‘ jer nije vjerovao svjedočenjima drugih apostola da su vidjeli živoga Isusa. Pa i sam Petar je rekao da ‘ide ribariti‘ i odmah su mu se pridružili i neki drugi učenici.
Sva ta događanja na svoj način opravdavaju i poteškoće mnogih ljudi svih kasnijih vremena – sve do naših dana, a bit će valjda tako i do konca svijeta – da povjeruju u radosnu vijest – evanđelje – o Isusovu uskrsnuću. To Isusovo uskrsnuće već je i samo po sebi radostan događaj, a postaje još radosniji po tome što je ono temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća. I samo oni ljudi koji u svom životu nastavljaju nedjeljna druženja s uskrslim Isusom na sv. misi, uspijevaju sačuvati i rasti u vjeri da je Isus uskrsnuo i da će svi ljudi uskrsnuti.
Osim tih osobnih poteškoća u vjeri kršćani nailaze i na žestoke napade i protivljenja mnogih drugih ljudi koji ne žele prihvatiti vjeru u uskrslog Isusa. Osobito su prva tri stoljeća poznata po krvavim progonima kršćana. I u naše vrijeme mnogi kršćani trpe, proganjani su i ubijani. Ma zapravo je čudno zašto nevjernici napadaju, progone, i ubijaju kršćane. Zar ne bi bilo dovoljno da oni sami u to ne vjeruju, a vjernike puste na miru? Moglo bi i tako biti, ali je očito da tako nije!
Isus je kao Bogočovjek znao kakve će sve nevolje imati njegovi učenici, od one prve dvanaestorice pa preko naših dana sve do svršetka svijeta. I zato Isus moli za svoje učenike, moli za sve kršćane da budu ‘sačuvani od Zloga‘. To pak znači da Isus ne moli da Bog zaštiti kršćane od teškoća i trpljenja, nego moli svoga nebeskog Oca da kršćane očuva od laži i zavođenja Zloga, kojega mi najčešće zovemo đavao ili vrag. Vrag je staroslavenska riječ koja znači ‘neprijatelj‘ jer je đavao doista trajni čovjekov neprijatelj – od raja zemaljskog pa dok bude svijeta i ljudi na ovome svijetu. Đavao je čovjekov neprijatelj jer ga nagovara da u svojoj slobodi – mimo Boga, svoga Stvoritelja – sam odlučuje što je dobro i što je zlo. Ne bi to bilo ništa loše kad čovjek kao nesavršeni stvor u svojoj sebičnosti ne bi donosio pogrešne odluke.
U toj svojoj molitvi nebeskom Ocu Isus direktno govori da ne želi da Bog kršćane makne iz ovoga svijeta, nego moli da kršćani u ovome svijetu, takvom kakav on jest, žive i svjedoče trajne vrijednosti kojima ih Isus uči i riječima i djelima. Budu li u tome uspijevali, i koliko više butu u tome uspijevali, to će kršćani biti veća pomoć svim drugim ljudima da žive prave vrijednosti. Da žive one vrijednosti koje ne vrijede samo dok se ovim svijetom hodi, nego koje vrijede i kad zemaljsko završi i nastavi se nebesko.
Kolika je opasnost da i najbolji ljudi, najbolji kršćani, promaše život kršćana pokazuje slučaj apostola Jude. I on je kao i drugi apostoli s Isusom tri godine hodio: slušao, gledao i učio… pa je ipak na kraju izabrao drugu, neprijateljsku stranu prema Isusu. Sloboda je divni dar Boga ljudima, dar koji može čovjeka dignuti u nebeske visine, a može ga srozati i u dubine pakla.
No, apostolski zbor nije završio bijegom Jude već je dopunjen izborom Matije. I nije to bio slučajni izbor od onih koji se ponude nego je Matija bio od početka s ostalim apostolima: bio je svjedok krštenja Ivana Krstitelja, bio je česti pratilac Isusa u njegovom trogodišnjem djelovanju, svjedočio je ukazanjima uskrslog Isusa kao i njegova uzašašća. Zato je mogao biti istinski svjedok i objavitelj Isusova uskrsnuća. I svaki je kršćanin, svatko od nas je pozvan biti navjestitelj Isusova uskrsnuća. I mi možemo u tom naviještanju zamijeniti one koji u tome posustanu, zataje i sami sebe upropaste. Molitva Duhu Svetom je pomogla apostolima u izboru pravog svjedoka, pa neka i svakome od nas Duh Sveti pomogne da budemo pravi svjedoci, da budemo kršćani: riječima i životom.
