Jaka vjera stvara čuda
30. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2021)
Uz malo mašte možemo si predočiti s koliko su radosti i iščekivanja Izraelci, koji se nalaze u izgnanstvu i ropstvu, žudili za povratkom u slobodu svoje Domovinu. Blizinu povratka javlja im prorok Jeremija, kako smo to čuli u 1. misnom čitanju. Valjda bi s istom radosti u naše vrijeme bila dočekana najava skorog ukidanja brojnih ograničenja uvedenih zbog opasnosti od zaraze poznatim nam virusom. Tako da nam se lakše uživjeti u životnu stvarnost suvremenika proroka Jeremije. I zbilja se obistinila i ostvarila najava proroka: Izraelci su se naskoro vratili u svoju domovinu. Barem oni koji su to htjeli, a mnogi su htjeli. Valjda će se i u svijetu, pa tako i kod nas, jednom najaviti ukidanje tih brojnih ograničenja zbog virusa.
A onda smo u evanđelju čuli s koliko je upornosti i nade slijepi prosjak Bartimej iščekivao pomoć od Isusa. Sasvim slučajno je saznao da Isus prolazi kraj njega. Onaj Isus za kojega je on čuo da čudesno ozdravlja bolesnike. Zato je vikao Isusu da mu se smiluje. Brojni su ga ljudi ušutkivali. Valjda zato: što on ovakav kakav je, ometa Isusa. Što bi on uopće mogao biti važan Isusu, on koji je od Boga kažnjen sljepoćom – bilo zbog vlastitih grijeha bilo zbog grijeha nekoga od njegovih roditelja, djedova ili baka. Jer, nemoguće je da bi neki čovjek bio u takvom stanju, a da netko za to nije kriv. Bilo je to opće uvjerenje starih Židova. No slijepi Bartimej nije odustao jer je to za njega bila jedinstvena prilika da mu Isus pomogne. Nije ga mučilo tko je kriv za sljepoću – samo je želio ozdraviti. I vjerovao je da mu Isus može pomoći, da ga Isus može ozdraviti. I Isus mu je pomogao: progledao je zahvaljujući svojoj čvrstoj vjeri koja se nije dala ušutkati. Isus je posve jasno rekao slijepcu: „Vjera te tvoja spasila!“
I svi mi, sudionici ovog misnog slavlja, također smo vjernici – veći ili manji, ali smo vjernici. I baš zato što smo vjernici dolazimo na nedjeljnu sv. misu: redovito, često ili povremeno. Tako smo i danas došli na ovaj susret s uskrslim Isusom. Mogli smo ostati doma: možda malo dulje odspavati, ili pripremati svečaniji nedjeljni ručak… ili si popuniti slobodno vrijeme gledanjem televizije, interneta i tome slično. I nije baš mali broj kršćana koji tako žive mnoge nedjelje svoga života. I navikli su se na to. Jednima su čak ova ograničenja zbog moguće zaraze dobro došla, da najprije samima sebi a onda i pred drugima opravdaju svoju nemarnost: kao išli bi oni… ali, opasno je zbog zaraze. Premda zaraza doista ne znači ujedno i bolest.
A, evo, jednu tešku bolest – za ljude neizlječivu – Isus je izliječio svojom božanskom snagom i ljubavlju prema čovjeku u nevolji. Dobro je zapaziti da slijepi Bartimej nakon ozdravljenja nije najprije otrčao svojima javiti radosnu i nevjerojatnu vijest da je progledao, nego je odmah pošao za Isusom. Da Isusa nije bilo, da Isusu nije vjerovao, nikada ne bi ozdravio. Nikada ne bi mogao svojima javiti da sada vidi.
Nama ljudima se češće događa da molimo Boga za pomoć u nekoj nevolji života, a kad ta nevolja mine – rijetki se sjete Bogu zahvaliti. Dakako da ne znam pojedinačne slučajeve takvih zbivanja, ali se sjećam onoga što se zbivalo pred tridesetak godina. Naime, kada su mladići u vrijeme Domovinskog rata odlazili na bojište, mnogi su prije odlaska došli na sv. misu i ispovijed: s molitvom za sretan povratak. I kad su se živi i zdravi vratili s bojišta, nitko nije došao na sv. misu Bogu se zahvaliti. Jednako tako bude kad povremeno nakon sv. mise molimo za nekog bolesnika, za uspjeh operacije, malo kada uopće na sv. misu dođu ukućani tog bolesnika… jednostavno nekome daju novac da se drugi mole. A sam uspjeh molitve ne ovisi o svoti novca nego o veličini vjere uz tu molitvu.
Vezano uz događaj opisan u današnjem evanđelju može se reći da ljude našega vremena, zbog napretka medicine, manje muči tjelesna sljepoća nego ih više muči nedostatak vjere u Boga i vjere Bogu. A premda slično zvuče te vjere uopće nisu iste. Vjera u Boga pokazuje da netko vjeruje da Bog postoji. Ti ljudi vjeruju da Bog postoji, ali ga ne trebaju niti se na njega obaziru. Napredak medicine doista pomaže ljudima u mnogim zdravstvenim tegobama pa su se ljudi navikli da im Bog ne treba. I neko vrijeme to ide, nekako uspijeva, poneki put čak jako dobro… a onda stane. S Božje strane ni onda nije kasno Bogu se obratiti, no s ljudske strane često bude kasno Bogu se obratiti.
Zato se događa da ne traže sakramente ispovijedi i bolesničkog pomazanja ni oni koji su duže vremena bolesni, teško bolesni. Sam bolesnik se ne sjeti jer mu i inače Bog nije bio važan u životu, a ukućani se boje to predložiti uz opravdanje kako bolesnik ne bi pomislio ‘da će umrijeti’. Pa neće umrijeti zato što se je ispovjedio i primio bolesničko pomazanje, nego zato jer mu je došlo vrijeme, kucnuo je čas odlaska s ovoga svijeta. Sakramenti ispovijedi i bolesničkog pomazanja čovjeku vjerniku taj prelazak u vječnost čine manje strašnim. Vjerovati Bogu pak znači imati povjerenje u Boga i prihvaćati njegove planove u svoj život. Najpoznatiji primjeri su nam Marija i Josip, a u manjoj mjeri i mnogi drugi sveci.
Slijepi Bartimej je čvrstom vjerom nadvladao ljudske zapreke koju su mu priječile susret s Isusom. Ojačajmo i mi svoju vjeru kako nas razne ljudske zapreke ne bi ometale da se nedjeljom što češće susretnemo s Isusom na sv. misi. Tako ćemo s više pouzdanja živjeti svoje teškoće na ovome svijetu, kao i s većom radosti sretne događaje. I na kraju će nam biti mirniji prelazak u vječnost. A to će jednom doći.
